Jedan od najiščekivanijih naslova prošlogodišnjeg izdanja filmskog festivala u Veneciji iliti popularno – Mostre, svakako je bila i glazbena biografska drama o najvećoj opernoj divi u povijesti, nezaboravnoj Mariji Callas. Da je čileanski sineast Pablo Larrain pravi majstor na polju filmskih biografija, dokazao nam je na najbolji način svojim prethodnim majstorijama »Neruda«, »Jackie« i »Spencer«, no publiku je više zanimalo kako će izazovnoj i zahtjevnoj ulozi pristupiti »zvjezdana« Angelina Jolie.

Mnogi su nakon premijernog prikazivanja tijekom osmominutnih ovacija oduševljeno klicali kako je Jolie ovdje učinila nešto nevjerojatno te je lako moguće ostvarila i ulogu karijere. Drugi su pak otišli korak dalje tvrdeći kako joj »zlatni kipić« (Oskar) ne smije izmaknuti, ali upravo se to u konačnici dogodilo. Štoviše, nakon nominacije za Zlatni Globus, opravdano se mislilo kako joj ne gine ni nominacija za najsjajnije priznanje, ali Akademija je imala drugo mišljenje i sirota Jolie je »izvisila«. Opravdano? Zaključimo to zajedno nakon kraćeg opisa radnje i same analize kompletnog filma, koji je na programu i u Cinestaru Rijeka.

Bolna sjećanja

Nekadašnja operna diva Maria Callas (A. Jolie) nakon izuzetno uspjele višegodišnje glazbene karijere naprasno prekinute i zasjenjene bolešću i nemogućnošću daljnjeg pjevanja, živi povučenim životom u svojem stanu u Parizu koji dijeli s vjernim batlerom Ferruccijom (P. Favino) i domaćicom Brunom (A. Rohrwacher). Na rubu anoreksije i deluzije, ona sanjari o svojem velikom povratku premda je zabrinuti Ferruccio pokušava nagovoriti na liječnički pregled jer u posljednje vrijeme više »jede« antidepresive negoli pravu hranu. Da stvari ne idu na bolje, dokazuje i spominjanjem intervjua s izmišljenim novinarom Mandraxom (K. Smit-McPhee) koji »slučajno« dijeli ime s njezinim omiljenim lijekom. Razgovarajući s njim (!), Callas se prisjeća svojeg života uključujući i aferu s grčkim poslovnim magnatom Aristotelom Onassisom (H. Bilginer), najvećih opernih izvedbi, djetinjstva u kojem je na nagovor majke morala pjevati (a i puno gore od toga) njemačkim i talijanskim okupatorima, susreta s J.F.K.-om i brojnih drugih detalja…

IMDB / Netflix

Nakon fantastičnog kritičkog uspjeha postignutog s biografijama o Jacqueline Kennedy (»Jackie«) i tužnoj velškoj princezi Diani (»Spencer«), nekako je bilo logično da će Pablo Larrain prihvatiti i onu o još jednoj slavnoj, inspirativnoj, bogatoj i melankoličnoj personi kao što je to svakako bila Maria Callas. U toj mu se misiji ponovo pridružio prekaljeni britanski scenarist i redatelj Steven Knight (»Slatke, prljave stvari«, »Beskrajna milost«, »Ruska obećanja«, »Locke«, »Peaky Blinders«, »Tabu«…) s kojim je uspješno surađivao na spomenutom filmu »Spencer«, a ovdje je ta suradnja podignuta na još višu razinu ponajprije na planu psihološke drame naslovne protagonistice. Naime, kako sam već istaknuo u samom sinopsisu, Maria Callas je potkraj svojeg ipak relativno kratkog (umrla je u dobi od 53 godine), ali turbulentnog života, prolazila kroz svakakva burna razdoblja koja su bila dobrano poremećena sve prisutnijim halucinacijama koje su uzrokovale pretjerana uporaba antidepresiva i njezino tvrdoglavo odbijanje liječničke pomoći.

Kao da već to nije bio dovoljan izazov za Larraina i Knighta, Callas je izuzev svojeg neprikosnovenog i svima znanog talenta bila i karakterom jako teška osoba. Narcisoidna, egoistična, konfliktna, arogantna, a istovremeno i senzibilna, plaha, ljupka i emotivna. Jednom riječju – jedinstvena! Nakon odgledanog, moram priznati kako su obojica, teškoj zadaći unatoč, ipak uspjela »uhvatiti« njezinu esenciju. Ne bi o ovom filmu imao puno toga za reći da je prezentiran na klasičan holivudski školski način, ali tko god je od vas upoznat s prijašnjim Larrainovim radovima, zna da u njegovom slučaju to nikad nije ni bila opcija.

Plod imaginacije

Kako bi saznali nešto više o njezinom prijašnjem životu, uspjesima, odnosima, poznanstvima, ali i traumama iz formativnih godina, tu je scenaristički priskočio Mandrax! U mnogim (filmskim) slučajevima, o ovom nekoć popularnom antidepresivu ne bi niti čuli, no ovdje je poslužio kao plod Callasine imaginacije (točnije, halucinacije) kroz lik novinara kojem prepričava sve svoje znane i neznane detalje iz života. Takav narativ dakako nije rijedak jer imali smo tijekom duge povijesti sedme umjetnosti puno primjera gdje su protagonisti komunicirali s duhovima i izmišljenim likovima, ali ovdje je svakako zanimljiv detalj da je jedan takav proizašao iz obične tablete.

Uz Larrainovu nadahnutu režiju (»Mariju« svakako možemo nazvati finalnim dijelom triptiha o moćnim ženama) i prepoznatljiv stil i pristup, mnogo toga je počivalo na scenariju, vizualnoj estetici filma (veličanstvena kamera Edwarda Lachmana koji je posve zasluženo dobio nominaciju za predstojeće Oskare), vrhunskoj montaži, ali i samoj glumačkoj izvedbi. E sad se vraćamo na pitanje sa samog početka – je li Jolie uistinu zakinuta za nominaciju, ako ne i sam »zlatni kipić«? Uzevši u obzir da su se među odabranim imenima našle ultra razvikana Cynthia Erivo, a još više i Karla Sofia Gascón, onda je odgovor – da. No s druge pak strane, ako znamo da su nominacije lišene i Tilda Swinton, Nicole Kidman, pa čak i Pamela Anderson (ovdje govorim isključivo o glumicama koje su imale nominacije za Zlatne Globuse), onda bih rekao – ne. To ipak ne znači da Jolie nije dala svoj maksimum. Ona je marljivo i iscrpno tijekom dugih sedam mjeseci vježbala pjevanje opera, fizički se transformirala u Callas (izuzev usana, naravno) i pružila jednu emotivno iscrpnu i upečatljivu izvedbu. Jedinu zamjerku bih ipak uputio Larrainu. Jolie je, uvjeren sam, vježbala do boli, no evidentno je da dobar dio glazbenih sekvenci u filmu nisu produkt njezina glasa, što i nije bilo za očekivati. Zamjerka, naime, ide loše realiziranom »lip syncu« koji se vidi »iz aviona« i koji je redatelj ipak trebao nekako bolje »sakriti«.

Sve u svemu, »Maria« je ispala jako dobro. Larrain je na fin način finiširao svoj triptih, Jolie je dokazala da još uvijek posjeduje određene glumačke sposobnosti (moram ovom prilikom spomenuti i zapažen nastup uvijek uvjerljivog, pouzdanog i simpatičnog Pierfrancesca Favina u ulozi batlera Ferruccija), a Callas je dobila filmski tretman kakav svakako zaslužuje. Preporuka za gledanje? Naravno.