Nekoliko sati uoči svečane premijere »Memorije«, najnovijeg komada Tajlanđanina Apichatponga Weerasethakula, kanski Palais bio je evakuiran. Ne, nije se u njemu dogodilo novo žarište novog tko zna kojeg po redu soja Covida-19. Razlog evakuaciji bio je sumnjiv paket pronađen u njegovu krilu okrenutom prema staroj luci. Jer terorizam je u Cannesu očito i dalje veća prijetnja od pandemije. No kad se situacija nanovo vratila u »normalu« nakon intervencije odjela za eksplozive, Weerasethakul i njegov team predvođen Tildom Swinton, mogao je ležerno prodefilirati crvenim tepihom.

Riječ je o autorovu prvom filmu snimljenom izvan Tajlanda, konkretnije, u kolumbijskom Medellinu. Iako od Weerasethakula ne možemo očektivati još jednu priču o narkokartelima. Radi se o krajnje meditativnom komadu, koji nas je transponirao iz kanskog kaosa u neku drugu dimenziju, gotovo na nivou izvantjelesnog iskustva. Jer to nije film, to je totalna meditacija. U tom istom Medellinu zatekla se Engleskinja Jessica (Swinton) koja se bavi prodajom i istraživanjem orhideja. U filmu ćemo je ugledati kako odlazi u Bogotu u posjet hospitaliziranoj sestri i njenom mužu (glumi ga Daniel Gimenez Cacho, poznatiji kao Zama iz »Zame« Lucrecie Martel). Jedne noći, Jessicin san prekida snažni zvuk, nalik udarcu limenog bubnja, koji nije čuo nitko osim nje, kao neka vrsta čudne blagovijesti, nalik terorističkom napadu koji nam prekida zen. Taj isti snažni zvuk ponovit će se u uznemirujućem prizoru večere, i još barem pedeset puta. A možda je sve to povezano s iskopanim ljudskim kostima starim 6.000 godina, koje prizivaju autorovu opsesiju arheologijom. Prisjetimo se njegove bolnice sagrađene na mjestu na kojem počivaju stari kraljevi (šifra: »Cemetry of Splendour«).

Grč u želucu

Jessica ubrzo posjećuje tonski studio studenta Hernana (ljepuškasti Juan Pablo Urrego), koji provodi noći gluvareći u društvu pank benda Depth of Delusion Ensamble, zamolivši ga da digitalno rekreira taj isti zvuk. Iako u filmu imamo i starijeg Hernana, koji može biti njegova reinkarnacija, kad se u njenoj podsvijesti probude obnovljene memorije, poput neke zaboravljene radijske frekvencije. Pitanje je jesu li to doista njena sjećanja? Naše dodatno pitanje glasi – može li Weerasethakul ponoviti trijumf koji mu se u Cannesu dogodio s »Ujakom Boonmijem koji se sjeća prošlih života«? Jer što drugo reći nego: »Hvala ti, Joe, da si nas iz kanskog ludila odbacio u neku drugu dimenziju«. Svijet u kojem rame uz rame egzistiraju živi i mrtvi, prošlost i sadašnjost, zemaljsko i onostrano. U najboljoj filmskoj vakcini protiv Covida-19.

Taj isti Covid-19 spriječio je pozitivnu Leu Seydoux da se ukaže na crvenom tepihu uoči svjetske premijere najnovijeg komada Bruna Dumonta (šifra: »France«), u kojem ona portretira medijskog superstara France de Meurs, angažiranog na TV kanalu koji 24 sata dnevno emitira isključivo vijesti. Iako se njeno ime treba promatrati u širem kontekstu. U uvodnoj sceni ugledat ćemo je kako na presici postavlja pitanje predsjedniku Macronu, čiji odgovor autor podastire u formi sumanutog footagea koji ga denuncira kao totalnog kretena. To je možda jedina doista humorna scena u filmu koji nam je više izazvao grč u želucu, nego smijeh do suza. France je tipični izdanak TV senzacionalizma, dok intervjuira tuareške gerilce, zamolivši ih da dignu u zrak svoje kalašnjikove i mašu njima, eda bi fotografija ispala atraktivnija. »Najgora situacija je najbolja«, reći će njen asistent. Nakon što ponudi 40.000 eura obitelji žrtve koju je oborila autom, muž je šalje u alpsko zimovalište u kojem »celebrityji« poput Frau Merkel odlaze da bi se oporavili od suvremenih bolesti. Iako će se ubrzo vratiti u studio, praveći se da prelazi Mediteran u gumenjaku krcatom migrantima, iako izvan kamere više preferira jahtu. Jer ona naprosto voli svoj posao. Voli je i njena publika, što pokazuju i njihovi rejtinzi. Iako ostaje pitanje zašto suze i dalje teku njenim licem.

Brutalnost i nježnost

Kanskoj konkurenciji dogodila se i »Petrova groznica«, najnoviji komad Kirila Serebrenikova, ponešto inferiorniji od autorova prethodnog »Ljeta«, krcat ruskim nervozama i virtuoznim formalnim rješenjima, u kojem se groznica iz njegova naziva na neki način referira na deformiranu verziju stvarnosti. Sa SSSR-om koji je poharala epidemija. U kojem prošlost nikad nije prošlost, a sadašnjost postaje još jedan alkoholizirani san u spoju brutalnosti i nježnosti.

Iz istočnoevropske festivalske armade valja izdvojiti u paralelni »Quinzaine« uvršten najnoviji komad Rumunja Radua Munteana (»Intregalde«) u kojem je nanovo angažirao etabliranog scenarista Razvana Radulescua. Priča je fokusirana na grupu humanitaraca koji svojim terencem zaglave u blatu nedaleko izoliranog transilvanijskog planinskog sela iz naziva filma, dijeleći hranu siromašnim lokalnim žiteljima. Tamo će im se dogoditi bliski susret s promrzlim starcem, koji je krenuo u obližnji mlin. Iako interakcija autorovih junaka pokazuje da i najmanje odluke mogu imati ogromne posljedice.