»Everest« je odlično režirana, kvalitetno adaptirana, dobro odglumljena i tehnički autentično izvedena igrana verzija kompleksnih tragičnih događaja iz 1996. godine. Film bez moraliziranja uspijeva prenijeti priču o tankoj granici između strasti prema planinama i trenutka kad ta strast iz raznih motiva postaje potreba za osvajanjem
Sa stajališta nekog tko se godinama bavi alpinizmom, svi holivudski filmovi koji su ikada dotakli ovu temu imaju isti problem – njihovi autori, kao i uostalom sama »šira« publika, jednostavno teško mogu razumjeti kompleksni svijet alpinističkog poimanja planina i filozofiju penjačkih uspona daleko od civilizacije. Od bizarno iskrivljenih, dramatično pojednostavljenih ili krajnje izdramatiziranih prikaza penjačkih tehnika do cijelog niza predrasuda o motivima samih penjača, alpinizam se za svojih rijetkih »pojavljivanja« u Hollywoodu uglavnom svodio na besmislene blockbustere poput »Vertikalne granice« ili »Cliffhangera«, ostavljajući malo prostora kvalitetnim niskobudžetnim dokumentarističkim prikazima kao što su »Touching the Void« ili najfriškiji laureat Sundencea »Meru« da pokušaju ispraviti krive Drine.
Ovaj alpinistički holivudski postulat, doduše, samo je nastavak raznoraznih mitova o suludim lovcima na adrenalin pomoću kojih se penjanje kao sport i način života uobičajeno karakterizira u »mainstream« medijima. Pri tome definitivno nema većeg simbola krivog poimanja alpinističke filozofije no što je to Everest.
Najviša planina na svijetu, nekoć davno poprište legendarnih svjedočanstava o pomicanju granica mogućeg, poput onog slavne jugoslavenske ekspedicije koja je 1979. prva »riješila« zahtjevni zapadni greben, ili alpinističkih priča o fair playu kao što su Messnerova dokazivanja da se Everest može popeti solo i bez kisika, danas su se svela na simbol brutalne komercijalizacije planina. No bez obzira na priče o stotinama ljudi koji u redu čekaju da osvoje vrh uz pomoć vodiča i Šerpi koji odrađuju svoju nadnicu za strah, Everest i dalje među ne-penjačima predstavlja ultimativni penjački pojam, iako trenutno ne može biti dalje od etike i najvećih dostignuća modernog alpinizma.
Pisac i alpinist
Svu težinu ove lažne simbolike osjetio je na svojoj koži i Jon Krakauer, autor jedne od najpoznatijih knjiga u povijesti alpinističke literature o jednoj od najpoznatijih tragedija u povijesti himalajizma – krvavoj sezoni na Everestu 1996. godine tijekom koje je u nešto više od mjesec dana u odvojenim incidentima poginulo 15 osoba. Središnji događaj ove tragične sezone bio je 10. svibanj kada je na planini u žestokoj oluji ostalo zarobljeno petnaestak vodiča i klijenata, od kojih osam nije dočekalo kraj idućeg dana.
Krakauer se u centru ovih događaja našao kao novinar specijaliziranog časopisa Outside, poslan pod planinu da napiše priču o počecima komercijalizacije Everesta. Umjesto toga, godinu dana poslije napisao je, kao jedan od preživjelih, iznimno iscrpnu novinarsko-književnu analizu tragičnih događaja, potkrijepljenu i nizom naknadnih intervjua s mnogobrojnim akterima koja je brutalno jasno svjedočila i o krvavoj cijeni komercijalnih ekspedicija. Iako je kasnije još cijeli niz preživjelih svjedoka napisao svoja književna viđenja tragedije, Krakauerov roman »Into thin air« postao je i ostao bestseler.
Jaka ekipa
Za to je, nema sumnje, prvenstveno zaslužna kvalitetna filmska ekipa. Nakon što je Stephen Daldry odustao od režije, navodno pogubljen u pokušaju da se izbori s brojnim likovima-akterima i književnim verzijama događaja, za redateljsku je stolicu sjeo Islanđanin Baltasar Kormakur, redateljska »art« zvijezda u usponu, koji je svoju sklonost jedrenju sjevernim morima kapitalizirao na setu tjerajući glumce da snimaju u realnim uvjetima baznog logora pod Everestom na 5.500 metara visine, a potom i na – 20 stupnjeva na snježnim obroncima Dolomita koji su »glumili« dio himalajskih lokacija. Producent Tim Bevan angažirao je oskarima ovjenčan dvojac scenarista Williama Nicholsona (»Gladijator«) i Simona Beaufoya (»Milijunaš s ulice«, »Skidajte se do kraja«, »127 sati«), savjetnici na setu i stručni »second unit« bili su iskusni vodiči na Everest – alpinist i snimatelj David Breasheras i Hallov nekadašnji suradnik i prijatelj Guy Cotter, a zvjezdana postava uključivala je kvalitetna glumačka imena – Jakea Gyllenhaala (Fisher), Jasona Clarkea (Hall), Josha Brolina (Beck Waters), Robin Wright, Keiru Knightley i Emily Watson. Sve to skupa rezultiralo je kvalitetnom i napetom dramom bez preglumljavanja, pretjerane patetike i bespotrebnih dramatičnih specijalnih efekata.
S povijesno-alpinističkog gledišta donekle je, međutim, problematičan sam sadržaj koji je iz scenarističkih razloga pojednostavljen i sveden na vrlo mali broj moralno i motivacijski također pojednostavljenih likova. Po Bevanovom priznanju, scenarij je, iako navodno adaptiran uz uvažavanje više različitih književnih prikaza, sveden na priču o »frajeru koji je u tim uvjetima trebao umrijeti, a nije, i frajeru koji je apsolutno trebao preživjeti, ali nije«.
Ovaj romantizirani princip rezultirao je kontroverzno negativistički obojenim prikazom američkog liječnika Becka Weathersa, jednog od Hallovih klijenata koji se maltene dignuo iz potpuno »smrznutog« stanja i gotovo kliničke smrti, te isključivim veličanjem Halla kao dobrodušnog planinskog heroja koji je lošu odluku donio jer nije imao srca skršiti životne snove najsimpatičnijeg klijenta.
Reducirani detalji
Kako se ipak radi o povijesnom događaju čiji su neki od aktera još uvijek živi, valja spomenuti da je iz takvog idealističkog prikaza skoro pa potpuno izostavljen cijeli niz detalja kao što je dobro poznato ekonomsko i svjetonazorsko rivalstvo između Halla i Fishera u kojem je broj klijenata na vrhu igrao veliku ulogu u zaradi iduće sezone. Marginaliziran je i veliki broj aktera koji su u tragičnim događajima igrali važnu ulogu, pa su Fisher i ruski vodič Anatolij Boukreev tek »sporedni igrači«, dok su ženski likovi, iako je žena bilo u obje komercijalne ekspedicije, uglavnom svedeni na Hallovu i Beckovu suprugu (Knightley i Wright), te Hallovu base camp menadžericu (Watson).
Bez obzira na ovo holivudsko pojednostavljivanje, »Everest« u velikoj mjeri, bez nepotrebnog moraliziranja, uspijeva prenijeti priču o tankoj granici između strasti prema planinama i trenutka kad ta strast iz raznih motiva postaje potreba za »osvajanjem«. Više od svega »Everest« uspijeva prenijeti i kompleksni smisao priče o komercijalizaciji uspona na najrazglašeniji vrh svijeta, koja nudi prividnu sigurnost i ostvarenje snova onima koji inače sami ne bi mogli ostvariti takav cilj. Vođenje hrpe nedovoljno iskusnih klijenata na visine na kojim lete mlažnjaci može, međutim, vrlo brzo prerasti u tragediju, što ova holivudska drama s odmjerenom preciznošću odlično prikazuje.
Svakako najdomljivi trenuci filma stoga su upravo oni u kojima nastupa borba za život olujom i visinom oslabljenih junaka priče, gdje Kormakur beskompromisnim režiranjem oživljava užasavajuću bezizlaznost situacije osobe zarobljene u himalajskom bespuću. Posljednji razgovor umirućeg Roba Halla i njegove trudne supruge putem satelitskog telefona, inače dobro poznati audio zapis koji je svojedobno potresao alpinistički svijet, jednako je potresan i u filmskom »Everestu« gdje će zagarantirano zalediti krv u žilama i najskeptičnijim, penjačkim iskustvom bogatim gledateljima.
