Nakon vijesti o smrti slavnog francuskog glumca Alaina Delona (preminuo 18. kolovoza, ove, 2024. godine, u svom domu, na imanju Douchy, stotinjak kilometara udaljenog od Pariza, gdje je i pokopan), sinonima za mušku ljepotu i simbola muževnog, samo njemu svojstvenog seksipila (nisu ga bez razloga zvali »muška Brigitte Bardot«, odnosno »francuski James Dean«), nedvojbeno globalne filmske ikone minulog stoljeća, brojni uglednici sedme umjetnosti i uopće kulture te važne ličnosti iz javnog, posebice političkog i društvenog života diljem Francuske, ali i čitavog svijeta kao da su se takmičili tko će s više pohvala i komplimenata, sa što većim pijetetom ispratiti na »vječni počinak« karizmatičnog glumca koji je uživao enormnu popularnost, kako u Francuskoj i Europi (naročito Italiji), jednako tako i na svim ostalim kontinentima (posebice u Aziji, u Kini, zahvaljujući filmu o osvetniku Zorrou, iz 1975. i Japanu, gdje je rolom hladnokrvnog plaćenog ubojice, na ivici shizofrenije Jefa Costella, u filmu »Samuraj«, iz 1967. godine, toj besprijekornoj, minimalističkoj studiji karaktera, u kojoj mu je partnerica bila tadašnja supruga Nathalie Delon, u režiji slavnog Jeana Pierrea Melvillea, stekao kultni status), jer se publika oduševljavala, prvenstveno njegovim izgledom, »besprijekornom, đavolski zavodljivom ljepotom«, ali i ništa manje uvjerljivim glumačkim umijećem.

Glumac čelična pogleda

Delon se fascinantnim prilagodbama poigravao vlastitim likom i višedimenzionalnom ljepotom te talentom svoje specifične osobnosti. Bez ogleda što je politički godinama naginjao desnici; podržavao je na izborima Valeryja Giscarda d’ Estainga (1974.), Raymonda Barrea (1988.) i Nicolasa Sarkozyja (2007.), na kraju je postao blizak »čvrstoj« desnici Marine Le Pen i njezine stranke Nacionalnog okupljanja, za koju je ne tako davno rekao kako je vidi kao jedinu ženu koja bi mogla stati na čelo države (a prijateljevao je s njezinim ocem Jean-Marie Le Penom, utemeljiteljem radikalne desničarske Nacionalne fronte), francuski predsjednik Emmanuel Macron, prema kojem nije gajio pretjerane simpatije, oglasio se dirljivim riječima i dostojanstveno oprostio od velikog glumca: »Odigrao je legendarne filmske uloge i učinio da čitav svijet o njima sanja; pozajmljivao je filmu svoje nezaboravno lice i p(re)okrenuo nam živote. Melankoličan, popularan, tajnovit, bio je zvijezda, bio je francuski velikan« (dodajmo, Delon je 1999. uzeo i švicarsko državljanstvo kako bi u Francuskoj izbjegao plaćanje visokih poreza).

A, Marine Le Pen patetično je zaključila kako s njim odlazi i »dio Francuske koju smo ljubili«. Slavna šansonjerka Mirelle Mathieu na svom je instagramu s divljenjem »priznala« kako je Delon za nju bio i ostao »mjerom ljepote, boemskog šika i elegancije«. Svojedobno jedna od najljepših glumica, ali i istinskih diva talijanskog filma Claudia Cardinale i Delonova partnerica (uz Burta Lancastera) iz kultnog Viscontijevog filma »Gepard« (1963.), rađenog prema predlošku romana Tomasa di Lampeduse, potresena njegovom smrću ispratila ga je gorkim riječima: »Bal je svršio. Tancredi (lik kojeg je Alain glumio) otišao je plesati sa zvijezdama; ljudi oko mene traže da svoju tugu izrazim riječima, ali ja to ne mogu, isuviše je intenzivna«, da bi se na koncu izjave potpisala s »tvoja Angelika«, prema ulozi koju je u tom filmu (od)igrala. Najugledniji francuski pisani i elektronski mediji, poput Le Figaroa, Le Mondea, Le Parisiena, Liberationa ili tjednika Le Point, unisono su zaključili kako je s Delonom »u nepovrat otišla jedna cijela epoha francuskog filma«, odnosno »kako se malo velikana filmske umjetnosti s tolikim žarom i intenzitetom posvetilo glumi«. Gilles Jacob, bivši direktor festivala u Cannesu, Delona je nazvao »veličanstvenim lavom, glumcem čelična pogleda i naprosto drske ljepote«, a u sličnom su tonu pisali i talijanski mediji (Il Corriera della Sera, La Stampa ili La Repubblica), opraštajući se od »legende francuske i svjetske kinematografije«.

Umjetnička veličina

I tako bi mogli nabrajati u nedogled, ali za kraj, možda je ipak najveće priznanje doživio, usprkos brojnim kontroverzama i aferama koje su ga pratile cijelog života (sumnje na veze s kriminalnim podzemljem, financijske malverzacije, obiteljske svađe, nebrojene ljubavnice, nepriznata izvanbračna djeca, raskalašan život, zalaganje za pravo na eutanaziju, problematični stavovi o homoseksualnosti, mizoginija itd.), što je francuska državna televizija na vijest o njegovoj smrti promptno reagirala, izmijenila najavljeni program i emitirala seriju njegovih najboljih i najgledanijih filmova, kako bi svekoliku naciju podsjetila na lik i djelo čovjeka koji je svojom glumom i karizmom »diljem svijeta prenosio i širio jedinstveni francuski duh i šarm«, a takvu (po)čast, u povijesti novodobne Francuske, malo je tko doživio. Jedino još general i državnik, vođa pokreta otpora tijekom Drugog svjetskog rata, Charles de Gaulle, uostalom jedna od rijetkih osoba kojoj se (uz svog glumačkog idola Jeana Gabina) Delon iskreno divio; poznata je Alainova izjava, nakon što se general, iako nije morao, povukao s dužnosti predsjednika države (1969. godine, nakon »izgubljenog« referenduma), kako se upravo zahvaljujući njemu »osjeća ponosnim što je Francuz«.

Alain Delon, 1961. / Foto WIKIPEDIA

Nakon Putinove agresije na Ukrajinu, Delon je otvoreno zauzeo proukrajinski stav, žestoko je kritizirao Rusiju i da(va)o potporu ukrajinskom narodu, predsjednik Volodimir Zelenski ga je 2023. odlikovao najvišim nacionalnim priznanjem. Pri tome i sam kao (bivši) glumac, izrazivši zahvalnost Delonu na svemu što čini za Ukrajinu, iskazao je i veliko divljenje njegovom filmskom umijeću i podsjetio kako ga u njegovoj domovini »doživljavaju kao sliku francuske kulture i umjetnosti«. Sve ovo samo potvrđuje zašto svijet Francusku i Francuze doživljava kao istinske »ambasadore« autentičnih demokratskih i slobodarskih vrijednosti, odnosno Francuska se (još jednom) potvrdila, pokazala i dokazala kako i koliko cijeni svoje istinske duhovne i umjetničke veličine.

Glumačke kreacije

Delon je snimio stotinjak filmova, igrao je u gledanim TV serijama, često se zaboravlja kako je bio i iznimno muzikalna osoba, dobro upućena u glazbene tijekove, posebice šansone i klasike, te vrstan pjevač; upamćen će ostati njegov na daleko poznati duet iz 1973. »Paroles, paroles« s čuvenom egipatsko-francuskom interpretatoricom šansona i zabavne glazbe Dalidom, a deset godina kasnije, »asistirao« je Shirley Bassey u izvedbi internacionalnog hita »Thought I’d Ring You«. Također, valja podsjetiti i na činjenicu iz Delonovog djetinjstva; naime dok je pohađao katolički internat Saint-Nicolas d’Igny koji je posjetio kardinal Angelo Roncallija (budući papa Ivan XXIII.), u njegovu je čast školski zbor izveo nekoliko skladbi, a ugledni je crkveni velikodostojnik zadivljen Alainovin glasom javno pohvalio njegove solointerpretacije, što ga kasnije ipak nije spasilo od izbacivanja iz liceja zarad neposluha, brojnih nestašluka i tuča.

U filmu »Rocco i njegova braća« / Foto WIKIPEDIA

U svakom od filmova u kojima je nastupao, pa i u sporednim ulogama ostavljao je snažan dojam i likom i glumačkim kreacijama u kojima je »blistao hladnom ravnodušnošću, nonšalancijom i posebnim, distanciranim šarmom«, iako nije imao nikakvu formalnu akademsku naobrazbu, osim što je nakon silnih peripetija i stalnih bježanja iz škole, na koncu »pod pritiskom« svršio mesarski zanat kako bi mogao raditi u očuhovoj mesnici, odnosno trgovini delikatesnim (suho)mesnatim proizvodima. Ali, Delon je bio prirodno, iznimno inteligentna osoba, brzo i lako je učio i pamtio, »upijao je svijet oko sebe«, a na pitanje koje mu je postavio sugovornik tijekom velikog intervjua za ugledni tjednik Paris Match (2019.): kako je onda bilo moguće da ostvari tako velike i visoke glumačke domete, on je jednostavno i iskreno odgovorio: »Za sve mogu zahvaliti redatelju Yvesu Allegretu (autoru crno-bijelih kriminalističkih, tzv. noir filmova); nakon što me je 1957. angažirao (dodajemo: zahvaljujući intervenciji redateljeve supruge i glumice Michele Cordoue, koja mu je bila ljubavnica) za snimanje filma ‘Quand la femme s’en mele’/’Kada se žena umiješa’ uputio me u sve što moram raditi kako bih bio uvjerljiv; ne glumi, već govori kao što se meni obraćaš, gledaj, kao što gledaš mene i slušaj kao što me sada slušaš, više ti ništa ne treba, sve što trebaš već nosiš u svom liku.«

Ovu je lekciju Delon dobro upamtio i dosljedno se držao čitave svoje karijere koja je trajala gotovo 70 godina. A, u razgovoru za Le Figaro (2018.) sjajno je naglasio razliku između sebe i školovanih glumaca:

»Moja karijera nema veze s profesijom akademski obrazovanih artista; biti kazališni glumac je poziv, on igra, provodi godine učeći zanat, dok glumac živi svoju ulogu; ja sam uvijek živio svoje uloge i nikada ih nisam igrao. Glumac je splet slučajnih okolnosti; ja sam splet tih i takvih okolnosti. To je moj život.« A, ljepotu, »tu anđeosku i dijaboličnu ljepotu« koju je posjedovao, znao je na pravi način iskoristiti; naprosto ju je »trenirao«, držao kao »neospornu činjenicu koja je bila Božji dar, ali često i prokletstvo«, ili kako je to dobro uočila Zinaida Prončenko u svojoj briljantnoj knjizi, jednostavno naslovljenoj »Delon« (Beograd, 2023., s ruskog preveo Adam Ranđelović) kako su kod njega »s(p)retno bili isprepleteni ljepota, sentimentalnost ispunjena unutrašnjim nemirom, suzdržanim, a u biti eksplozivnim emocijama i opasnost, magnetska, zavodnička privlačnost i hipnotizirajuća narcisoidnost… Čak i kada se ponašao nezainteresirano, hladno, ravnodušno, emanirao je i uz letimičan pogled izraženu seksipilnost kojoj je bilo gotovo nemoguće odoljeti, jer kada se pokazuje i kao pravi nitkov, kao primjerice u jednom od svojih najboljih filmova (‘vrhuncima francuske uglađenosti’) ‘La Piscine’/’Bazen’ iz 1969. godine, u režiji Jacquesa Deraya, u kojem je uz Mauricea Roneta i Jane Birkin, glumio, po osobnom priznanju s ‘jedinom pravom ljubavi svoga života’ Romy Schneider, on i dalje očarava auditorij koji mu sve oprašta«.

Alain Delon bio je vrlo popularan / Foto Wikipedia

Mnoštvo žena

Ili, kako je sam znao (u Paris Match) iskreno priznati: »U suštini sve sam imao zahvaljujući svojoj ljepoti, žene su mi otvarale sva vrata, ništa nisam uradio ja, sve su to uradile žene. Bio sam lud za njima od ranih dana, uostalom kao i one za mnom. Posebice one koje su bile pet ili deset godina starije od mene, a kada sam izašao iz vojske nekoliko mladih djevojaka me je izdržavalo, bile su lude za mnom, jer sam bio lijep… Imao sam mnoštvo žena, malo je muškaraca bilo tako voljeno kao ja.« Ali, u tom je intervjuu priznao kako nikada ništa nije imao s čuvenom francuskom ljepoticom B. B./Brigitte Bardot, o čemu su tabloidi brujali (zajedno su 1968. glumili u filmu »Duhovi mrtvih«), već su uistinu bili samo sjajni prijatelji, poznati i kao veliki ljubitelji i zaštitnici životinja i kako od svih žena, silnih slavnih ljepotica koje je zaveo (navodim samo neke od »dužih« veza: Marisa Mell, Ann Margaret, Lana Wood, Dalida, Anne Parillaud, znana kao Nikita, Maddly Bammy, dok je s Mireille Darc živio gotovo petnaestak godina itd.), jedino nije imao uspjeha kod Ursule Andress. Svi su Delonovi filmovi imali iznimno visoku gledanost, samo ih je u francuskim kinima gledalo gotovo 150 milijuna gledatelja, a diljem svijeta im se broj i ne zna; bio je najplaćeniji francuski glumac, ali rastrošan život na visokoj nozi na koncu ga je skupo koštao; nakon smrti svojoj je djeci (posvađanoj oko nasljedstva) ostavio imovinu, uključujući i rezidencijalno, već duže vremena derutno imanje u Douchyju, vrijedno tek 12 milijuna eura, što je neznatna suma, ako se zna koliko je visoke honorare (u milijunima dolara) dobivao za svoje uloge i uopće kakva su mu bila financijska primanja od snimljenih reklama, autorskih prava, producentske kuće koju je osnovao, poduzetničkih poslova; primjerice, kao veliki ljubitelj boksa bio je menadžer i promotor Carlosa Monzona, prvaka svijeta u srednjoj kategoriji.

Međutim, nikada se nije ni na koga žalio, u već spomenutom razgovoru za Paris Match je kazao: »Sve sam doživio i vidio, cijelog sam života bio voljen, ali nikada nisam doživio roditeljsku ljubav, valjda je zato nisam znao ni pružiti svojim sinovima. Priznajem, kasno je za kajanje, ali ako je to nekakva isprika, nikome nisam toliko puta u životu rekao da ga volim kao što sam to govorio svojoj jedinoj kćeri Anouchki… A, sve što sam imao bilo je samo moje lice. Radio sam mnoge glupe stvari, bio sam u zatvoru, nepotrebno grub, nisam bio džentlmen. Takav sam i napustit ću ovaj svijet bez trunke žaljenja; mrzim ovu epohu, povraća mi se od nje. Oni koje sam volio, uglavnom su mrtvi, sve je lažno i iskrivljeno. Samo se novac računa, nema više poštovanja.«

To razočaranje bilo je uvjetovano i nesporazumima i sukobom u obitelji (s Nathalie Barthelemy imao je sina Anthonyja, a s nizozemskom novinarkom i manekenkom Rosalie van Breemen kćer Anouchku i sina Alaina-Fabiena); naime braća su optužili sestru, »tatinu ljubimicu« da manipulira s bolesnim ocem po pitanju nasljedstva, a Delonovu, 20-ak godina mlađu »domaćicu i družicu« Hiromi Rollin da ih pred ocem »ocrnjuje« kako bi se i ona dokopala dijela glumčeve imovine. Na koncu, u siječnju 2024. sud je, po savjetu liječnika, prekinuo ovu farsu i Delonu dodijelio »zakonsko starateljstvo«. Delon je s Niko (Christina Päffgen), njemačkom manekenkom i pjevačicom Velvet Undergrounda, dobio (1962.) sina Christiana Aarona Boulognea (preminuo od pretjerane konzumacije droge 2023.) kojega nikada nije priznao. Ali, imao je veliki broj poštovatelja u svijetu filma, među svjetski poznatim i priznatim glumcima i redateljima; tako je primjerice Martin Scorsese bio oduševljen njegovim ulogama u »Samuraju« i filmskom klasiku Luchina Viscontija »Rocco e i suoi fratelli« (»Roko i njegova braća«, iz 1960.), koji je dobio specijalnu nagradu festivala u Veneciji i u kojem se genijalni redatelj, uz »pomoć« sjajnih aktera Renata Salvatorija, Annie Girardot, Katine Paxinou i »sporednog«, ali upečatljivog Delona, oprostio od talijanskog neorealizma, a istodobno i postavio neke njegove fundamentalne postulate. Denzel Washington i Tom Cruise s velikim uvažavanjem su govorili o tome kako je Alain igrao »svoje« antijunake, dok je Pedro Almodovar upućivao Antonija Banderasa da uči na primjeru filma »Le Cercle rouge« (»Crveni krug«, remek-djelu u režiji Jeana-Pierrea Melvillea, u kojem je, uz svoje partnere Yvesa Montanda i Gian Mariu Volontea, također likova iz plejade kultnih figura francuske i talijanske kulturne scene, Delon toliko suvereno briljirao da je njegovu glumu francuska kritika gotovo unisono uspoređivala sa savršenstvom.

Izraženo buntovništvo

A, nakon što je Delon, zajedno s drugom legendom francuske kinematografije Jean-Paulom Belmondom snimio (u vlastitoj produkciji) film »Borsalino« (1970.) u režiji Jacquesa Deraya, o (ne)prijateljstvu dvaju muškaraca, ljubavnom trokutu i avanturama srodnih, nemirnih duhova i u kojem se dva vrsna glumca naprosto takmiče tko će bolje i ekspresivnije iskazati vlastito glumačko umijeće, četiri godine potom, potaknuti ovim ostvarenjem, Robert Redford i Paul Newman snimili su svoj, danas kultni film »Žalac«, veličanstvenu odu ljepoti, ljubavi, prijateljstvu i životu kao svojevrsnoj avanturi. Francuski nobelovac Francois Mauriac se u literarnom dodatku Figaroa oglasio kritikom u kojoj je o Delonovoj glumi pohvalno (na)pisao: »On nikada ne govori tako dobro kao kada šuti.« Iako su Belmondo i Delon kao žive legende bili veliki konkurenti u svijetu filma i u privatnom se životu nisu previše družili, međusobno su se iznimno poštovali, što se vidjelo po Delonovoj istinskoj tronutosti na Belmondovoj sahrani (2021.).

Alain Delon rođen je 8. studenoga 1935. godine u Sceauxu, širem predgrađu Pariza; ali s roditeljima (otac mu je bio kinooperater i kasnije direktor kina »Regina«, a majka apotekarica koja je u slobodno vrijeme pomagala suprugu na poslu kao biljeterka) živio je do četvrte godine, odnosno do njihova razvoda (1939.), a budući da su bivši supružnici sklopili nove brakove (u kojima je njihov prvijenac dobio još četiri polubrata i tri polusestre) Alaina su udomili u jednoj hraniteljskoj obitelji i taj osjećaj napuštenosti i nedostatka roditeljske ljubavi osjećao je cijelog života i tu treba tražiti i razloge njegova izraženog buntovništva. Bio je neposlušan, bježao je od kuće, tukao se, nije poštivao nikakve autoritete, pa je nakon što bi ga izbacili morao mijenjati škole. U već spomenutom katoličkom internatu koji je pohađao, stekao je prijatelja »za cijeli život«, Gerarda Salomea; vezali su ih slični interesi za glazbu i teatar, ali i sklonost brojnim nepodopštinama koje su zajedno, kako je to Alain jednom zgodom rekao, činili s »posebnim uživanjem«.

Nakon smrti hranitelja, za Alaina su iznova počeli skrbiti roditelji, odnosno zajednički su »podijelili« starateljstvo nad njim, a nakon što su ga ponovo izbacili iz škole, kako bi ga disciplinirali, očuh (mesar po zanimanju) ga je uzeo pod svoje; morao je izučiti mesarski zanat kako bi mu pomagao u poslu, što je i činio do svoje 17. godine, kada se dragovoljno prijavio u vojsku (mornaricu), tako da je sudjelovao i u tzv. Prvom ratu u Indokini i sudjelovao je (1954.) i u čuvenoj bitki kod Dien Bien Phua, gdje je francuska vojska doživjela težak poraz od Vijetnamaca. Ali, i dalje je nastavio po starom, neovlašteno je »posudio« džip, da bi se nakon lude vožnje prevrnuo; vojna ga je policija uhitila i u zatvoru je »odgulio« 11 mjeseci i dobio »nečastan otpust«. I tako se 1956. iznova našao u Parizu, bez sredstava za život, ali se nikome (izuzev Gerardu), pa ni roditeljima nije javio; raznosio je robu na glavnoj pariškoj tržnici (Les Hallesu), konobario je u bistroima na Montmartreu, Champs-Elyseesu i Saint-Germain-des-Presu, a noću se motao oko Montparnassea i Pigala i družio s polusvijetom: prostitutke, homoseksualci, sitni lopovi i džeparoši bili su mu društvo i on je bio fasciniran tim načinom života u kojem su vladali posebni »zakoni« i gdje se poštivalo mafijaško pravilo šutnje.

Claudia Cardinale i Alain Delon 2010. u Cannesu / Foto YVES HERMAN/REUTERS

Skandal francuske elite

Ali, mladić neobične ljepote, poput Alaina nije mogao proći nezapaženo, djevojke ali i muškarci naprosto su ga opsjedali i ubrzo je shvatio kako može prilično lagodno živjeti kao žigolo. Iako se uz Delona veže »rasistička i mizogina prošlost«, a kasnije, već kao slavan glumac imao je i homofobne istupe, ipak se iz tog »ranog« doba uz njega vežu priče o homoseksualnim vezama koje je odlučno poricao, ali je (u izjavi za Reuters) isticao kako ne vidi ništa loše u tome ako se dvije osobe istog spola vole, samo se protivi gej brakovima i ne odobrava posvajanje djece u takve zajednice. »Pa da sam ih i imao, ili imam, je li to pogrešno«, znao je reći. I pritom se osvrnuo i na optužbe da je »ženomrzac« rekavši: »Nikada nisam uznemiravao žene, one su uznemiravale mene.« Jednako je tako pobijao optužbe kako je povezan s pariškim krimimiljeom, posebice s jednim od šefova korzikanskog ganga Francoisom Marcantonijem s kojim se družio (bio mu je i kum) objašnjavajući da ih vežu isti korijeni, budući da je Delonova majka podrijetlom bila s Korzike i kako se on svojih prijatelja ne odriče, niti ga je briga što rade u privatnom životu. Naime i Delon i Marcantoni (tijekom rata pripadnik pokreta otpora) vežu se uz jednu veliku aferu 60-ih godina minulog stoljeća koja je »zapalila« Francusku, kada je (1968.) u kontejneru za smeće bilo pronađeno tijelo Alainova tjelohranitelja Stevice Markovića, koji je nedvojbeno bio dobro upućen u sve što se zbiva u domu njegova poslodavca, u kojem su bili organizirani glamurozni prijemi koji su se, uz sudjelovanje tadašnje »društvene kreme« često pretvarali u prave seksualne orgije, o kojima je brujao »tout« Pariz. Tvrdilo se kako je i tadašnja Alainova supruga Nathalie bila ljubavnica ovog Srbina koji je prije odlaska u Pariz slovio za »najmuževnijeg i najzgodnijeg Beograđanina«, a pričalo se kako je u tim orgijama sudjelovala i Claude, supruga tadašnjeg predsjednika države Georgesa Pompidoua i da joj je Marković, (navodno po nalogu Delona), kao jedan od (su)organizatora ovih »seansi« namještao seksualne partnere, ali i snimio kompromitirajuće fotografije, kako bi je mogao ucjenjivati, uostalom kao i druge pripadnike pariške elite koji su sudjelovali u tim promiskuitetnim »igrama«. Za ubojstvo su bili osumnjičeni Delon i Marcantoni, ali javnost je stala na stranu svog glumačkog idola koji je ubrzo bio i oslobođen svih optužbi, dok je Marcantoni odležao 11 mjeseci u pritvoru da bi na koncu, nakon maratonskog suđenja 1976. bio zbog nedostatka dokaza oslobođen svake odgovornosti, a bulevarska je štampa naširoko pisala kako cijeli slučaj nije pošteno istražen i kako se »stvar« na intervenciju najviših političkih vrhova jednostavno »zataškala«.

O tom velikom društvenom skandalu francuske elite Andre Cayatte je 1973. snimio film »Il n’y a pas de fumee sans feu« (»Nema dima bez vatre«) koji je samo dodatno »uzburkao« javnost. U cijelom je slučaju interesantna pozadina; naime, Delonova supruga Nathalie Barthelemy (manekenka, glumica i spisateljica, rođena u Maroku, pravim imenom Francine Canovas) s kojom se oženio 1964. (nakon što je ostavio Romy Schneider, s kojom je živio od 1958.), bila je prije toga djevojka Miloša Miloševića, kaskadera, glumca i »žestokog momka s vrućeg beogradskog asfalta« s kojim se Alain upoznao u Beogradu, u filmskom centru Košutnjak 1962. prilikom snimanja filma »Marko Polo«, a koji mu je bio dubler u snimanju opasnih scena. Delon ga je zadivljen njegovim vještinama pozvao u Pariz, kako bi u gradu svjetlosti nastavio karijeru i za početak ga smjestio u svoj dom; postali su bliski prijatelji i tako je Alain i upoznao Nathalie, a ujedno je na Miloševu preporuku kao osobnog tjelohranitelja zaposlio spomenutog Stevicu Markovića. Ubrzo po Miloševićevu odlasku u Ameriku, u Hollywood, gdje je namjeravao nastaviti karijeru, Alain i Nathalie postali su par (razveli su se 1969.), a njezin bivši partner pronađen je u veljači 1966. mrtav u vili filmske zvijezde Mickeyja Rooneyja, zajedno s glumčevom suprugom Barbarom i policija je zaključila kako se radilo o (samo)ubojstvu; Miloš je navodno ubio ljubavnicu, a potom i sebe, ali nalazi patologa potvrdili su kako su na njegovu tijelu pronađeni tragovi žestokog nasilja, međutim, policija je zaključila slučaj i nije dalje istraživala.

I na kazališnim daskama

Kada je u jednom pariškom noćnom klubu upoznao glumicu Brigitte Auber (ubrzo mu je postala ljubavnica), poznatu po tome što je nastupila u filmu »Uhvati lopova« slavnog Alfreda Hitchcocka i koja ga je 1957. pozvala kao pratnju na festival u Cannesu, naočitog je mladića odmah uočio jedan od američkih »lovaca« na talente, jer nakon smrti Jamesa Deana američka je kinematografija tražila osobu koja bi »izgledom i ponašanjem« mogla naslijediti slavnog »buntovnika bez razloga«. Ponudio mu je probno snimanje u Rimu, u studijima Cinecitte pred poznatim producentom Davidom Selznickom, koji je »lansirao« brojne zvijezde i odmah je dobio ponudu za Hollywood i ugovor na sedam godina, pod uvjetom da dobro nauči engleski jezik. I Delon je prihvatio i brzo, gotovo savršeno ovladao engleskim jezikom, ali budući da se nikako nije mogao »osloboditi« prepoznatljivo francuskog naglaska odgađao je odlazak u Ameriku, u koju mu se zapravo baš i nije išlo. A, budući da je u Cannesu postao prijatelj s glumcem Jean-Claudeom Brialyjem, s dobrim vezama u svijetu francuske filmske industrije, uz njegovu je pomoć dobio nekoliko manjih uloga; primjerice, u filmu »Sois Belle et Tais-Toi« (»Budi lijepa i ušuti«, 1958.) Marca Allegreta, brata redatelja Yvesa Allegreta u čijem se filmu s manjom ulogom pojavio godinu dana ranije.

U film o flertu, »Kristina« (1958.) dobio je prvu »pravu« glavnu ulogu i nastupao je s Romy Schneider, s kojom je, nakon početnih napetosti i nesporazuma tijekom snimanja ubrzo stupio u strastvenu vezu koja je prerasla u jednu od najvećih ljubavnih priča u povijesti filmskog svijeta. Ali, iako se radilo o »najljepšem ljubavnom paru« koji se zaručio, nikada nisu stupili u brak, jer se njezina obitelj tome odlučno suprotstavljala, smatrajući Alaina »neodgovornim mangupom«. Naime, Romy je još kao dijete iz glumačke obitelji iz Salzburga postala popularna igrajući Elizabethu Bavarsku, kasniju caricu Sissy, zbog iznimne ljepote, ali i glumačkog talenta (pro)zvali su je »njemačkim spojem« Grete Garbo i Marilyn Monroe i pred njom je stajala izgledna karijera za koju je veza s Delonom, smatrali su roditelji, mogla biti kobna, da bi nakon burnih svađa završila 1964. prekidom zbog Alainovih čestih »izleta« u naručje drugih žena.

A, kada je Romy, koja se u međuvremenu udala, a zatim i propila nakon smrti sina jedinca, preminula (1982.), Delon je sav u suzama na nacionalnoj televiziji izjavio: »Zbog tebe je moje srce prestalo kucati.« U svakom slučaju, kritika je zapazila njegovu ulogu i naglasila »kako potvrđuje svoje kvalitete«, da bi nakon toga (1960.) snimio »Plein Soleil« (»U zenitu sunca«), u režiji slavnog Renea Clementea, od kojeg je »puno naučio«, kako je kasnije priznao. Zapravo se radilo o adaptaciji romana Patricije Highsmith »Talentirani gospodin Ripley«, a Delon je kao glavni protagonist ove priče o slabostima ljudske prirode, na ivici patološke perverzije, ostvario maestralnu rolu (zlokobnog Toma Ripleyja), kao prvu u nizu od desetak koje su ga učinile »najzavodljivijim muškarcem« filmskog platna, ali i istinskim, velikim glumcem, koji se kasnije, na nagovor Viscontija kao takav potvrđivao i na kazališnim daskama, primjerice 1961. uz Romy Schneider (u ulozi Anabelle) igrao je Giovannija u komadu Johna Forda »Šteta što je kurva«, a u režiji samog L. Viscontija, u pariškom teatru Marigny, gdje je godinama kasnije dramom, znakovita naslova »Obični dani«, i definitivno završio svoju kazališnu karijeru.

Zapažene uloge

Posebno je bilo zapaženo ostvarenje Michelangela Antonionija »Pomračenje« (»L’Eclisse«,1962.), u kojem je Delon, iako zapravo u sporednoj ulozi, sjajno nadopunjavao neponovljivu Monicu Vitti, tako da je film dobio nagradu u Cannesu, po mnogim zaslužio je i Zlatnu palmu, ali tome se kao član žirija suprotstavio jedan od velikana filmske režije Francois Truffaut. Iduće, 1963. godine, snimio je film »Melodie en sons-sol« (»Melodije u suterenu«) u režiji Henrija Verneuila, alias Achoda Malakiana, gdje mu je partner bio njegov filmski uzor Jean Gabin i tako si je ispunio san zaigrati uz klasika francuske glume. S istim redateljem snimio je 1969. »epsku« krimidramu »Le Clan des Siciliens« (»Sicilijanski klan«), zajedno s Linom Venturom. Nakon već spominjanog klasika »Gepard«, koji je u Cannesu osvojio Zlatnu palmu, tijekom 1964. snimio je s talijanskom divom Virnom Lisi djelo »La Tulipe noir« (»Crni tulipan«) po romanu A. Dumasa, u režiji Christiana Jaquea koje mu je samo pojačalo popularnost kod širokog gledateljstva. U filmu »L’insoumis« (»Nepobjeđeni«, 1964.), redatelja Alaina Cavaliera, ostvario je dojmljivu rolu »izgubljenog vojnika OAS-a koji je kidnapirao odvjetnika bliskog alžirskom pokretu otpora/FLN-u«, slično kao i u djelu Renea Clementea »Les Felins« (»Ljubavni kavez«, 1964.) s Jane Fondom kao partnericom.

A, u ratnom filmu »Paris brule-t-il?« (»Gori li Pariz?«), također Renea Clementea, po scenariju Gorea Vidala i Francisa Forda Coppole, uz glazbu Mauricea Jarrea, o oslobođenju Pariza 1944. godine, igrao je (kasnije) poznatog političara Jacquesa Chabana-Delmasa; djelo je proglašeno francuskim filmskim događajem godine, a u njemu su još glumili: Orson Welles, Kirk Douglas, Charles Boyer, Leslie Caron i J. P. Belmondo. Film »Adieu l’ami« (»Zbogom prijatelju«, 1969.) u režiji Jeana Hermana, u kojem Delon uz Charlesa Bronsona glumi legionara koji se upliće u pljačku, u Francuskoj je postao hitom, ali je zato djelo Josepha Loseyja »The Assassination of Trotsky« (»Ubojstvo Trockog«,1972.), gdje Richard Burton igra prognanog ruskog revolucionara, a Delon sovjetskog agenta i njegovog ubojicu Ramona Mercadera, kod publike prošao nezapaženo. Ali iste su godine u »oproštajnom« filmu J. P. Melvillea »Un Flic« (»Policajac«), furioznoj krimimelodrami, Alain Delon i Catherine Deneuve (»najljepši muškarac i najljepša žena 20. stoljeća«) ostvarili snažne uloge dostojne vrhunskih majstora sedme umjetnosti. Nakon početnog neuspjeha ipak je 1976. godine pod redateljskom palicom Josepha Loseyja ostvario jednu od svojih najboljih rola u filmu »Mr. Klein« (»Gospodin Klein«), priči o amoralnom, beskrupuloznom trgovcu umjetninama u »višijevskoj Francuskoj«, pod nacističkom okupacijom, koji postaje metom progona zarad nesporazuma oko svog (ne)židovskog identiteta.

Ispravljene nepravde

Od 1964. godine Delon je pokušavao u Hollywoodu ostvariti i »američku« karijeru, ali filmovi poput »Ubojice iz San Francisca« (režija Ralpha Nelsona), »Teksas preko rijeke« (u kojem je glumio i Dean Martin) ili »Posljednja komanda« (režija Marca Robsona) gdje je Delon glumio pripadnika Legije stranaca, a uz njega se pojavljuju i Anthony Quinn i Claudia Cardinale, nisu polučili željeni uspjeh. Čak ni djelo »Žuti Rolls-Royce« iz 1964. (režija Anthony Asquith), iako su u njemu uz Delona nastupali: Ingrid Bergman, Rex Harrison, Jeanne Moreau i Shirley MacLaine, nije privukao veću pozornost. Jedini film snimljen na engleskom koji je postigao veliku gledanost, posebice u Velikoj Britaniji, bio je »Djevojka na motociklu« iz 1968. (režija Jacka Cardiffa), u kojem mu je partnerica bila Marianne Faithfull. Iako je ostvario brojne, značajne uloge, nagrade su ga zaobilazile, tek 1984. dobio je Cesar, najviše francusko glumačko priznanje za film »Notre histoire« (»Naša priča«), jednoj hermetičnoj priči o malograđanskom, depresivnom alkoholičaru, s Nathali Baye kao partnericom, a u režiji Bertranda Bliera, ali uvrijeđen što su ga godinama zaobilazili, nije se pojavio na ceremoniji kako bi nagradu i primio.

Iste je godine Delon igrao dekadentnog baruna u filmu Volkera Schlöndorffa »Un amour de Swan« (»Jedna Swanova ljubav«), djeliću ekranizacije Proustovog književnog remek-djela, dok je naslovnu ulogu imao Jeremy Irons. Ali, neku vrstu satisfakcije dobio je 1990. kada ga je za glavnu ulogu u filmu »Nouvelle Vague« (»Novi val«), gdje je glumio blizance Rogera i Richarda Lennoxa, angažirao genijalni Jean-Luc Godard; iznova je pokušao »osvojiti« Zlatnu palmu u Cannesu filmom, za njega simboličnog značenja »Le retour du Casanova« (»Povratak Casanove«, 1992.) po predlošku djela Arthura Schnitzlera, a u režiji Edouarda Niermansa, ali bezuspješno, da bi nakon toga 1997. Delon objavio kako se definitivno povlači sa scene. Ali, izazovi su bili preveliki, nije odolio ponudama; igrao je (opet) policajce u gledanim miniserijama »Fabio Montale« (2002.) i »Frank Riva« (2003./4.), a posljednju je ulogu ostvario 2019. u humornoj drami redatelja Michela Denisota »Tout resemblance« (»Svaka sličnost«) igrajući samoga sebe. Iste je godine konačno u Cannesu dobio i toliko željenu Zlatnu palmu za životno djelo (prije toga, 1995. na Berlinskom festivalu nagrađen je Zlatnim medvjedom za životno djelo) i tako je nepravda bila barem djelimice ispravljena. A, Francuska mu je država 2005. godine dodijelila najviše nacionalno priznanje: proglasila ga je časnikom Legije časti.