RIJEKA – Dugoočekivani dugometražni filmski prvijenac riječke glumice i redateljice Nine Violić, film »Baci se na pod«, imao je svoju riječku premijeru u Art-kinu, kojoj je prisustvovala i sama redateljica koja potpisuje i scenarij, a igra i glavnu ulogu u filmu.

Na filmu su radila istaknuta imena – fotografiju potpisuje Vanja Černjul, svjetski priznati snimatelj i član Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, pjesmu iz filma potpisuje i izvodi kultni splitski bend The Beat Fleet (TBF), skladatelj glazbe je Filip Šovagović, montažu potpisuje Vladimir Gojun, scenografkinja i kostimografkinja je Ana Savić Gecan, dok scenografiju lutaka i njihovu izradu potpisuje Ana Sekulić.

Film »Baci se na pod« donosi priču o jednoj tročlanoj obitelj, koju čine majka, otac i maloljetni sin, nešto pred razvod braka ili bolje rečeno njihov rastanak. S obzirom na tematiku filma, jasno se daje naslutiti i primarna žanrovska odrednica – drama – uz sekundarne elemente komedije.

Narušeni obiteljski odnosi

Radnja filma u ovoj sedamdesetšestominutnoj drami većinski se odvija u stanu obitelji, a uključuje i manje dijelove, to jest scene ispred stambene zgrade u kojoj žive, kao i u automobilu. Već na samome početku povici malodobnog djeteta »prestanite« koji su repetitivni, jasan su signal narušenih obiteljskih odnosa i čestih razmirica kojima dijete svjedoči i koje očigledno mora svoju igru prekidati upozorenjem koje može biti konotirano i kao glasan vapaj. U stanu čiji su zidovi bijele boje, a uređenje suvremeno s primjesama minimalističkoga, jasno daje do znanja kako scenografija ne vlada i ne preuzima značenjsko jedinstvo, već glasovi svakoga od člana tročlane obitelji.

VEDRAN KARUZA

Uvodna scena i početak samoga filma daju gledatelju uvid u zaigrani svijet maloga sina, onoga svijeta koji sam gradi i u kojem pronalazi utočište. Tako postavljajući svoju stvarnost, kao svojevrsnu igru s imaginarnim likovima koje mašta oživljava, kao i igru s članovima šire rodbine, dječak pronalazi način na koji može pobjeći od surove stvarnosti zategnutih odnosa i svađa koje moguće da i ne shvaća potpuno, no svakako na njega ne djeluje pozitivno. Početak filma tako u dijelovima u kojima se sin igra sa zamišljenim prijateljima u kartonskoj kutiji, preuzima obličje animacije pokreta, i to s ciljem dograđivanja i dodatnoga naglašavanja simboličkoga značenja dječjega svijeta i dječje igre, što se pokazuje vrlo bitno u kontekstu dječje perspektive, početne kojom započinje cijeli film. U tome, dakako, ima ulogu i izvrsna gluma maloga Brune Frketića Bajića koji je, kazala je Violić na premijeri filma, izabran na audiciji među mnoštvom mališana, a njegove krupne smeđe oči i ona djetinja iskrenost/zaigranost, gledatelju ne dopuštaju indiferentnost, već izazivaju velike simpatije.

Različite perspektive

U kontekstu problematike razvoda i složenosti odnosa među supružnicima bitno je stoga što je dječja perspektiva ujedno i prva, a nakon nje slijedi perspektiva oca i muža, pa i majke, to jest žene. Razlaganjem cjeline na tri perspektive svakoga od člana obitelji kroz čije vizure vidimo stanje i situaciju u obitelji, gledatelj dobiva uvid u kompleksnost i zamršenost cijele situacije, te afektivnost koju ona uzrokuje. U tom smislu opravdana je nedorečenost u smislu konteksta u kojem likovi djeluju, točnije povijesti njihova odnosa koja je dovela do trenutačne situacije, kao i geneza majčina/ženina psihičkoga stanja.

VEDRAN KARUZA

Trostrukim prikazom polusatne obiteljske drame pokazano je koliko je trenutak razvoda težak čin za svakoga, počevši od djece, no i odraslima. Takva situacija, jasno je, utječe na svakoga, no svatko je drukčije doživljava i kod svakoga se posljedice toga manifestiraju na drukčiji način, nekad prije, nekad kasnije, a kod nekoga ih pak niti nema, već junački na plećima podnesu taj teret koji ih dodatno ojača, što zasigurno nije, daje se naslutiti, slučaj obitelji u filmu Nine Violić koju minuciozno i izvrsno donosi troje glumaca – sama Violić, Goran Bogdan te posebno dobro mali sin kojeg tumači Bruno Frketić Bajić. Također, treba istaknuti kako komičan lik tetke koja govori englesko-hrvatski izvrsno tumači Lee Delong, američko-francuska glumica.

Elementi animacije

U razgovorima likova prepoznaje se u zamecima nama svojstven jezični kod, aktualnost prebacivanja jezičnoga koda, »code-swithching«, kao i poneka kulturološka implikacija. Uz to, pojedine situacije, scene ili predmeti, poput dijela na krovu zgrade oslikanog glavom plave žene, tetkina posla sa zmijama, figurice Pape s pomičnom glavom, kao i sam naslov filma koji sugerira bacanje na pod, signali su i/ili elementi prenesenoga značenja koji zatvaraju krug jedinstva teme i ideje i koji unekoliko stiliziraju.

Svakako treba istaknuti kako vrijednost filma »Baci se na pod« leži u vrlo protočnim dijalozima koji dopuštaju pažljivu skicu odnosa među likovima, u scenografiji kao elementu dostatnosti/umjerenosti, elementima animacije koji upotpunjuju simboličko i tematsko jedinstvo filma, a ponajviše u vješto i izvrsno kadriranoj fotografiji Vanje Černjula te planovima kamere koji su zaokružili perspektivu svakog od likova. Na kraju, i sama glazba, posebice u vidu pjesme »Pas sa plastičnim plaštom« grupe TBF, produljila je moguće značenje filma i dala je pogled u potencijalno bolje sutra u životima likova.