U 2021. godinu ušli smo neriješenih računa, prvenstveno misleći na neriješene račune s epidemijom koja još uvijek vlada, no tu su i drugi problemi koji nisu nestali, već se o njima samo manje priča. Jedan od njih svakako je pitanje opstanka našeg planeta na koji smo uvelike utjecali i koji smo s vremenom prilično promijenili. S ubrzanim razvojem znanosti i tehnologije, s neumornim radom velikih industrijskih pogona, rastom globalne populacije, a time i globalizacije te ostalih popratnih promjena, jasno je da se slika svijeta poprilično promijenila unazad pedeset godina, no i unatrag samo deset godina, a upravo je to tema dokumentarnog filma »David Attenborough: Život na našem planetu«.

Nije uzgred spomenuti, iako to mnogi znaju, da je Attenborough, odnosno 94-godišnji sir David Attenborough, jedno od najzvučnijih britanskih imena, sinonim za britanski BBC i dokumentarističku filmsku formu. U svojoj impresivnoj televizijskoj karijeri koja se proteže preko više od pola stoljeća, Attenborough je prešao cijeli planet s ciljem da predstavi ono udaljeno, skriveno i nepoznato od životinjskog svijeta i svijeta divljine. Film »Život na našem planetu« izašao je potkraj prošle godine u produkciji Silverback Films produkcijske kuće i Svjetskog fonda za prirodu (WWF), a potom je prikazan i na Netflixu. Producenti filma su Keith Scholey i Alastair Fothergill.

Argumentirane činjenice

U »Životu na našem planetu« Attenborough se pojavljuje na samome početku te nam priča svoju životnu priču vezanu za reportažni posao koji je radio cijeloga života, a na temelju toga, odnosno svojih opažanja i razmatranja, daje dijagnozu trenutnoga stanja našega planeta. Iako u filmu ovaj vremešni narator govori kako se radi o njegovom viđenju i njegovoj priči, ta priča ipak nije subjektivna, već poprima izgled objektivnosti koja se temelji na raznim i argumentiranim činjenicama koje se, vjerujem da bi se mnogi složili, ne mogu pobiti.
U danas napuštenim i zapuštenim zgradama ukrajinskog grada Pripjata priču započinje Attenborough, koji gledatelje uvodi u tematiku filma kroz primjer napuštenog Černobila koji je djelo ljudske ruke, odnosno djelo ljudske pogreške. Jednako tako i ekološka tema s pitanjem opstanka planeta o čemu Attenborough govori, također je rezultat ljudskoga činjenja. Film je narativno, strukturno i smisleno zaokružena cjelina, jer na početku i na kraju filma narator pokušava kroz primjer katastrofe u Černobilu pokazati kako, bez obzira na ono što ljudska ruka uništi, priroda i divljina opstane i uvijek iznova pronađe svoj put preživljavanja – kako u slučaju Černobila, tako i u slučaju našeg planeta u budućnosti.

Statistički podaci

Attenborough, koji je narator priče, kroz primjer promjena u okolišu koje je doživio i vidio u svojem radnom vijeku pokušava ocrtati stanje planeta – od onda kad je počeo, pa sve do danas. Istinitosti takvih iskaza dodatno potpomaže gotovo crna statistika koja upućuje na određenu godinu, na broj stanovništva, postotak divljeg svijeta te količinu ugljičnoga dioksida, kao i narativni odlasci u prošlost te korištenje starijeg videomaterijala što je uporišna točka za pojašnjavanje sadašnjega stanja i za akcentiranje vjerodostojnosti njegova iskaza u ovom, znanstvenopopularnom te dijelom instruktivnom dokumentarnom filmu.
Ako mislite da ekolozi i razni aktivisti pretjeruju u svojim istupima i zabrinutosti za naš planet, zapitajte se govori li nešto, ili dovoljno, razlika u statistici između 1937. i 2020. godine prikazana u filmu. Naime, 1937. godine populaciju je činilo 2,3 milijarde ljudi, u atmosferi je bilo prisutno 280 čestica CO₂, a postotak divljeg svijeta iznosio je 66 posto, dok danas imamo populaciju od 7,8 milijardi, razinu CO₂ od 415 čestica, a preostali postotak divljeg svijeta od samo 35 posto. Osvrnemo li se pak na 1997. godinu, koja je također istaknuta u obliku statistike, jasno je da se stanje s našim planetom rapidno mijenja i da je sada u onoj posljednjoj, kritičnoj fazi u kojoj moramo djelovati, jer time utječemo i na život nas samih, no još više na budućnost onih mlađih, kao i generacija koje tek dolaze. Na nama je odgovornost, jer ovaj planet nije nečiji planet, već naš planet čije lice sami preoblikujemo vlastitim djelovanjem i nemarom. Promjena je na svakom pojedincu, no i na kolektivu, društvu u cjelini te ljudskoj civilizaciji današnjice.
Ono što je najbitnije istaknuti jest činjenica da Attenborough upozorava na vidljive promjene u okolišu i divljem svijetu nastale zbog utjecaja ljudske civilizacije već 1950-ih i 1960-ih godina, što znači da su takve promjene, prema njemu, sada u odmaklom i kritičnom stadiju, onom kad je promjena nužna, stoga ovaj dokumentarni film djeluje kao svojevrsna opomena čovječanstvu i projekcija svega onoga što bi se moglo dogoditi nastavimo li ovakvim načinom života ne mareći za sve ono što nas okružuje. Kroz film jasno se ocrtavaju već poznati globalni ekološki problemi na koje, očito, i dalje ne obraćamo dovoljno pažnje – nekontrolirana deforestacija i sječa šuma, posebice prašuma, zagađivanje atmosfere ugljičnim dioksidom i ostalim ispušnim plinovima koji uzrokuju efekt staklenika, porast globalne temperature te u konačnici otapanje leda i porast razine mora. Naravno, sve to utječe na bioraznolikost i održivost divljeg svijeta koji je u izumiranju.

Zastrašujuće projekcije

Projekcije koje Attenborough iznosi su zastrašujuće, a već 2030. s nastavkom ovakvoga života amazonska prašuma bit će posječena, a zbog toga će proizvoditi manje kisika i vlage te ćemo svjedočiti potpunom nestajanju nekih životinjskih vrsta. Usporedno s time, temperatura će rasti pa ljeti više neće biti leda na Antarktici koji ima funkciju zrcaljena sunčevih zraka. U njegovim daljnjim projekcijama svjedočit ćemo krizi u proizvodnji hrane zbog nekontroliranog iskorištavanja tla, povećanom zagrijavanju i kiselosti u atmosferi, nestanku koraljnih grebena i raznih ribljih vrsta, a naposljetku, izumiranju preostalog životinjskog svijeta. Mnogi dijelovi svijeta više neće biti nastanjivi, a bit će i velikih i nekontroliranih promjena vremena kakvim svjedočimo već i danas.
Na samome kraju, Attenborough koji dijagnosticira, daje i savjete te govori kako i što možemo učiniti kako bismo zaustavili ovu (i)reverzibilnu promjenu koja uništava sve oko nas i koja će naposljetku uništiti i nas same. Prema njemu, jedno je sigurno, životinjski i biljni svijet uvijek nađu svoj put, s nama ili bez nas, stoga je pitanje našega planeta pitanje opstanka nas sviju, a na nama samima je da odredimo brzinu i smjer tog kretanja.
Izmjenom arhivskog materijala s onim naknadno snimljenim, s jedinstvenim kadrovima bioraznolikosti – cjelokupne divljine koja je u izumiranju, kao i prirodnog krajolika u nestajanju – svjedočanstvo Davida Attenborougha, pionira dokumentarnih filmova ekološke tematike, testament je njegova životnog vijeka, ali i testament vremena suvremenog čovjeka, koji daje uvid u alarmantno stanje našega planeta, no i instrukcije kako trenutno stanje i prognoze koje nikako nisu optimistične možemo popraviti, stoga ostaje kao vrlo dobro dokumentarno ostvarenje istaknutoga značaja i intencije.