Hrvatskoj kulturi kronično nedostaje nekoliko stvari – od revalorizacije do bolje promocije (domaće i inozemne), a da bi do toga došlo, potrebni su nam lučonoše – pojedinci koji će nam, svojom dobrom voljom, beskompromisnošću, marljivošću, primjerom i trudom samo osvijetliti sve ono što je, u sklopu naše male, a zapravo velike kulture ostvareno.

Jedan od tih, modernih Prometeja kulture jest i Daniel Rafaelić – znanstvenik, egiptolog, povjesničar, novinar, sveučilišni profesor, filmolog i filmski kritičar.

Rafaelić je, prije svega, erudit u pravom smislu te riječi. Vrsni poznavatelj svojih područja interesa koji nevjerojatnu količinu prikupljenog znanja rado dijeli s ostatkom svijeta i to na vrlo zanimljiv i artikuliran način.

Zagrebačka će publika tako, zahvaljujući programu nove uprave zagrebačkog HNK-a na čelu s Ivom Hraste Sočo, od ponedjeljka, 24. listopada, moći posjećivati program naslovljen »Filmski trezor HNK-a« – redovita serija projekcija koje se održavaju ponedjeljkom, svakog mjeseca, a koje su posvećene operi, drami ili baletu.

Projekcijama će prethoditi uvod Rafaelića, našeg današnjeg sugovornika, ali i razgovor aktera filmova i emisija koje se prikazuju te će sigurno pridonijeti osvješćivanju bogatstva naše, u ovom slučaju, kazališne i filmske, ali i književne, odnosno umjetničke baštine.

Susret s velikanima drame, opere i baleta

Hajmo, spočetka, zapravo o povodu našeg razgovora, a to je »Filmski trezor u HNK-u«. Kako je došlo do ideje i do same suradnje i što točno gledatelji mogu očekivati?

– Oduvijek sam htio gledati redovne filmske projekcije u toj čudesnoj zgradi HNK-a. Ta zgrada posveti svaki film i predstavu, pa mi se činilo da je idealno u nju vratiti neke davne zaboravljene snimke nekih važnih predstava.

Uz to, »Filmski trezor HNK-a« će ubrzo pratiti i repertoar – pa ćemo tako uoči izvedbe Papandopulovog »Amfitriona« gledati onaj njemački iz 1934., koji je odvalio pljusku tada novoj, nacističkoj vlasti u Njemačkoj. Osnovna ideja ovog programa je da se susretnemo s velikanima drame, opere i baleta, a koji su imali sreću da su ih kroz minula desetljeća snimale filmske i televizijske kamere.

Najavljeni su ponedjeljci od 24. listopada do 12. prosinca. Što biste, i zašto, izdvojili kao najzanimljivije?

– Program će trajati do lipnja 2023. i posebno me veseli što ćemo početi s danas nepoznatom, a sjajnom snimkom predstave »Janus Pannonius« Kreše Novosela, koja je te, 1971. godine, u sebi sačuvala i brojne proljećarske ideje. Pa kad to stavite u kontekst Matije Korvina i Janusa – nema kraja uzbuđenjima.

Tu je i nevjerojatno važan dokumentarni film Branka Ivande »Vodič kroz stvaranje Osmana«, koji bilježi nastanak jedne velebne, često napadane, a nikad zapravo do kraja valorizirane predstave. Posebno me veseli što ćemo i nju moći vidjeti u izvornom obliku – HNK prvi put otvara svoju filmsku zbirku u kojoj čuvaju često jedine snimke nekih ključnih djela.

Želja mi je i vratiti Mariju Crnobori u njezin zagrebački kazališni dom, pa ćemo uskoro gledati i onaj legendarni Pogačićev film »Nevjera« po Ivi Vojnoviću – film koji nas je predstavljao na filmskom festivalu u Cannesu 1953. Posebno mjesto zauzima čudesna dokumentarna TV-serija Ive Jelačić, »Pokret koji traje« iz 1985., koja se bavi poviješću našeg baleta, ali i same zgrade HNK-a.

Vrijedna arhiva HRT-a

O kojoj količini filmski i televizijski dokumentiranog materijala o baletu, drami i operi je zapravo riječ? Primjerice, srbijanski javni kanal – RTS, na YouTubeu je objavio čitav niz predstava, što starijeg, što recentnijeg datuma. Naš HRT tome i nije sklon, pa ispada kao da u našoj riznici ničega niti nema.

– Golema i vrijedna arhiva HRT-a nam je ključna za naš program, zajedno s Hrvatskom kinotekom, Jugoslovenskom kinotekom iz Beograda te Njemačkom kinotekom i arhivom. Nekada je televizija snimala sve važnije predstave i zato se možemo hvaliti da imamo televizijsku arhivu koja itekako čuva nevjerojatno važne legitimacije naše kulture. S obzirom koliko je HRT bio otvoren za ovaj naš projekt, veselim se što je pred nama divna suradnja.

Kod objave na YouTubeu uvijek je veliko pitanje reguliranja autorskih prava. Nažalost, mnogi nasljednici velikih autora nemaju senzibilitet za pravu valorizaciju djela njihovih predaka, pa često postavljaju pred takve inicijative nevjerojatne pravne prepreke.

Jasno je da je u tom trenutku mnogo lakše sve to skupa jednostavno zaboraviti. Mi smo imali sreću da su autori ili njihovi nasljednici s takvim žarom dozvolili javna prikazivanja filmova unutar »Filmskog trezora HNK-a«, da nam je to dalo dodatnu potvrdu kako radimo pravu stvar.

Što biste istaknuli kao posebnosti naše kinematografije od njezinih početaka do danas te kakvom biste je uopće ocijenili?

– Naša je kinematografija još od pionirskih dana zanimljiva svijetu – sjetite se samo međunarodnih filmskih uspjeha Franje Ledića, Oktavijana Miletića i Tita Strozzija. Pedesetih godina bili smo na tronu – iznimno visoka filmska kultura dovela nas je do nominacija za Oscara i osvajanje Zlatnog globusa. Autorski film šezdesetih nas je približio istančanijem kinematografskom svijetu, osamdesete su donijele toliko žuđenu zabavu i žanr, ali i ključne svjetske filmske nagrade – i onda je sve stalo.

Teško smo se uzdigli iz ratne, ideologizirane kinematografije, ali je ipak nekako krenulo. Sada smo apsolutno uz rame brojnih drugih malih europskih kinematografija, međutim sada se pak sramimo žanra i publike, nekritički se prilagođavajući imaginarnim očekivanjima »velikih« od nas »malih«.

Koji vas je posljednji hrvatski film ostavio bez daha? U kojem smjeru ide moderni hrvatski film?

– Zanijemio sam kada sam vidio »Illyricum«. Tako zahtjevan film, toliko prepun motiva, takva poslastica za arheologe, a opet toliko vizualno moćan i inteligentan – samog je sebe svojom kvalitetom osudio na nerazumijevanje. Mi, nažalost, nemamo tradiciju pretjerano inteligentnih filmova (srećom, iznimke se pojave jednom godišnje), tako da se publika ne zna prema njima pozicionirati. Ona mala, preostala publika koja i dalje hodočasti na hrvatski film.

Glasač za Zlatni globus

Što nedostaje našoj kinematografiji?

– Nedostaje mu ne tehničko, već sustavno humanističko obrazovanje budućih filmskih redatelja koji će biti u stanju pisati suvisle, pismene, scenarije ili imati intelektualne resurse za kvalitetan odabir kvalitetnih scenarista. Nekad niste mogli upisati Akademiju bez završenog prvog fakulteta. Većina nam filmova izgleda kao osrednja TV-drama, siromašne do nikakve vizualne kulture, mizerne literarne vrijednost s neuigranim glumcima. Imamo najbolje glumce na svijetu – dajte im da se ponose filmovima u kojima glume!

Doista je puno polja vašeg interesa, a iščitavajući vašu biografiju vidljivo je da ste, prije svega, veliki radnik. Kako sve to stignete?! Što vas najviše zanima – film, povijest, psihologija? Ili je riječ o simbiozi svih područja?

– Simbioza je ključ i rješenje. Ne stignem ja puno toga što sam si zacrtao – jer jednostavno ne možete izvan sebe. Sami sebi ste najveća granica koju morate stalno prelaziti. Kao osoba koja ne voli pretjeranu disciplinu, morao sam biti najstroži prema sebi. Umjesto da mi trpi privatni život – odlučio sam se odreći – bingeanja serija. Toliko malo o njima znam, da me sram priznati. Ali zato stignem pisati. Puno pišem.

Nedavno je u javnost dospjela informacija kako ste jedan od stotinu novih glasača za Zlatni globus što je, za vas osobno, ali i za naše društvo doista velika čast. Kako je do toga došlo? Spomenuli ste tom prigodom i film »Cesta duga godinu dana«.

– »Cesta duga godinu dana« jedan je od deset najvažnijih filmova ikad snimljenih kod nas. Sama činjenica što je danas nepoznat, dovoljno govori o sustavu koji na njemu, kao uostalom na nijednom drugom hrvatskom filmskom klasiku (uz izuzetak »Breze«, »Kiklopa« i »Glembajevih«) nije odgojio niti jednog školarca.

To je toliko stravična šteta – da o njoj pokušavam ne misliti. Imati zemlju koja se srami vlastite filmske baštine – ne može nehumanije od toga. Zlatni globusi su nagrada koju cijenim čitav život. Sjetite se samo bijesa mnogih od nas davne 1997. kada Madonna nije bila nominirana za Oscar za Evitu, i ushita kad joj je uručen Zlatni globus!

Konačno, Marilyn Monroe ga je dva puta dobila… što dovoljno govori koliko je ta nagrada važna. Bio sam zatečen, ujedno i najponosniji, kad me Hollywood Foreign Press Association odabrao. Gledam upravo filmove koji konkuriraju za nominacije. Nevjerojatni je to privilegij, ali i obaveza.

Film i povijest

Kako to da ste rođeni u Bitoli? Kako se rađala ljubav za povijest i film?

– Rođen sam tamo slučajno, iako sam kao mali uvjeravao sebe da mora biti neka mistična priča iza toga. Da sam birao u kojem bih gradu bivše države htio biti rođen – to bi uvijek bila Bitola, grad pionira kinematografije kod južnih Slavena, legendarne braće Manaki, a opet i važan grad baštinik Herakleje Linkestis Aleksandra Velikog, dakle arheološko čudo.

Očito postanemo ono što prvo udahnemo. Čitav život za mene nikad nije bilo važnije stvari od filma i povijesti. Srećom, to se ni danas nije promijenilo, uz jasne dodatke književne, likovne i glazbene klasike. Suvremenost me, osim u zdravstveno-higijenskom smislu, uopće ne zanima.

Neizostavni ste dio mnogih filmskih festivala. Koji biste, u Hrvatskoj, istaknuli i zašto?

– Pulski filmski festival je središnji, najvažniji i jedini nacionalni filmski festival u Hrvatskoj. Nismo ga još naučili tretirati dostojanstveno, unatoč postojanju od sedam desetljeća. Golemu su stvar za filmsko obrazovanje kod publike napravili u ranijim godinama Motovun Film Festival, a i dalje to čine Zagreb Film Festival i ZagrebDox. Pogledajte, konačno, koliko su i stanovnici Vukovara dobili od filmskog festivala i koliko je on utjecao na kvalitetu života tamo.

Je li film u 21. stoljeću važan kao što je bio u 20. stoljeću? Hollywood i dalje »krade« veliku većinu filmske publike?

– Važnost filma značajno je pala prelaskom cijele industrije na digitalni medij. Onog trena kada je ljudsko oko shvatilo da je ono što vidi na ekranu kompjuterski generirano i da u tome nema granica u izvedbi, ono se zamorilo i izgubilo interes. Znate, jedno je gledati ulazak Mankiewiczeve Kleopatre u Rim, kada Elizabeth Taylor u Rimu okružena s 5.000 statista zaista sjedi na predimenzioniranoj sfingi, a drugo je gledati »Bogove Egipta« kompletno snimljene pred green screenom zabavnog parka u Australiji.

Drugo, ta zastrašujuća politička korektnost, ali i neokonzervatizam ubili su filmsku živost – od odabira tema, načina izvedbe do odabira glumaca. Američki je film danas, uz poneku iznimku, većinom jako zamoran, neinteligentan i nema onu univerzalnost koja ga je resila gotovo stoljeće, i zbog kojeg smo se svi zaljubili u film.

Kulturna suradnja Hrvatske i Egipta

Idete li u kinodvorane, na kinopredstave, ili preferirate TV/platforme poput HBO-a i Netflixa?

– Pogledajte nedavnog »Elvisa« Baza Luhrmanna. Gledajući ga u kinu, vi doživite posebno, gotovo transcendentalno, iskustvo. Gledajući ga kod kuće, vi dobijete osnovnu informaciju, ali dobijete i 10 poruka na mobitel, dva odlaska na WC i šum mladog para koji živi ispod vas. To ne smiju biti uvjeti za gledanje filma – barem onog koji se snima za veliko platno. Nevjerojatno sam tužan što »Ring of Power« ne igra u kinima. Kakva bi to fešta bila!

Kakav je osjećaj pronaći izgubljeni film?

– Kad spojite arheologiju i film, kao u slavnoj knjizi C. W. Cerama, pronalazak je neopisiva nagrada. Kada sam nakon nekoliko godina intenzivne potrage uspio ući u trag a zatim u Berlinu i pronaći »Agram« Oktavijana Miletića, osjećao sam se kao da sam, u najmanju ruku, pronašao netaknutu Nefertitinu grobnicu. Vratio je taj film Miletiću ono što je uvijek bio – kvalitetan autor koji se kulturom borio protiv totalitarizma. Jasno, nikad mu nitko nije rekao hvala.

Koji su, osim spomenutih ovdje, projekti na kojima radite?

– Jako sam fokusiran na kulturnu suradnju Hrvatske i Egipta. Prije dva tjedna promovirao sam svoje »Hramove otete Nilu« u Aleksandriji i nakon toga ne prestajem dobivati upite za nastavak suradnje. Jako mi je stalo do toga da Egipćani upoznaju Hrvatsku i njezinu kulturnu baštinu – pogotovo onu koja se izravno tiče njihove zemlje.

Od Hatšepsutine sfinge na Peristilu, preko asuanskog granita Dioklecijanove palače pa sve do crteža Kleopatre Julija Klovića i slavnog »Mujezina« Petra Preradovića.

Stradun je nedavno, od Europske filmske akademije, uvršten u Blaga europske kinematografije. Koja još mjesta u Lijepoj Našoj su imala ulogu značajnih filmskih setova?

– Cijela Hrvatska je veliki filmski set već više od stotinu godina. Nema velike svjetske kinematografije koja nije snimala kod nas – od Hollywooda do Bollywooda, od egipatske kinematografije pa do one hongkonške. To je iznimno bogata tradicija koja nam i danas donosi izravan profit. Jako smo zakasnili s filmskim studijem – svi ga u našoj okolici imaju. Opravdano je da bi i mi dio tog kolača, no on donosi i brojne obaveze. Problem je, redovito, u tzv. unutrašnjim otporima za koje se nadam da neće trijumfirati.

Za kraj – koja biste tri domaća i tri svjetska naslova staviti u kategoriju »Ovo se mora pogledati«?

– »Ne okreći se sine!«, »Deveti krug«, »H-8…« i »Glembajevi« su obavezna lektira, a od stranih filmova obavezno treba gledati cjelokupni opus F. W. Murnaua, Fritza Langa, Orsona Wellesa, Alfreda Hitchcocka, Billyja Wildera, Josepha Mankiewicza, ali i Marilyn Monroe. Od toga nikad ništa bolje i važnije nije snimljeno.

O političkoj korektnosti

Kada ste već spomenuli političku korektnost, možete li istu i prokomentirati?

– Jednog dana će proponente tzv. cancel-culture biti jako, jako sram zbog kulturne štete koju su nanijeli vlastitoj civilizaciji. Osnova je svakog obrazovanog društva da teži izvrsnosti, a ne ideologiji, da stvara ili barem pokušava stvoriti vrhunska djela lišena nametnute ideološke rešetke, ne lijepeći današnje poglede na svijet na neka protekla vremena. Svako kulturno nasilje s vremenom završi osuđeno. Nažalost, kažu da je Joseph McCarthy spavao jako mirno.