Snimajući film, osvijestila sam i to da ja povređujem druge, da je šutnja kao spirala koja se kovitla: prešućivanjem povređujemo jedni druge, ti povređuješ onog idućeg u lancu i kao da nema izlaza iz toga. Uz malo razgovora to se – ipak! – može riješiti
Nije ti život pjesma Havaja, jedan je od onih moćnih, a suptilnih filmova u kojima je prešućeno bitno barem koliko i ono izrečeno: u tom pitomom dokumentarcu o šutnji koja je tijekom godina metastazirala i izjela zdravo tkivo odnosa u jednoj građanskoj obitelji, redateljica Dana Budisavljević okrenula je ogledalo prema sebi, svojim roditeljima i bratu i ispričala priču o perfidnoj matematici povređivanja bliskih ljudi: jedan povrijedi drugog, drugi uvrijeđeno negira potrebe trećeg, i tako krene lanac koji ne može prekinuti ništa doli – dobrog starog razgovora.
To se rješenje može činiti kao banalno, ali još uvijek nije banalnije od onoga što čini ishodište (skoro) svake narušene komunikacije, svakog prekinutog odnosa, svakog nerazumijevanja: strah.
Čega se to bojimo?, pita se Dana Budisavljević, koja vlastitim primjerom potvrđuje ideju svetog Augustina o dihotomiji ljubav – strah: u korijenu roditeljskog neprihvaćanja kćerine seksualne orijentacije je strah od toga da neće dobro proći u društvu koje ne trpi Druge ni drugačije, a baš iz tog istog paralizirajućeg, iskonskog straha.
Lišen jeftine, voajerske patetike iscjeljenja kroz razgovor kakvu nude reality showovi, film »Nije ti život pjesma Havaja« (nagrađen nagradom publike na ovogodišnjem Zagrebdoxu) osvaja nenametljivim i humanim angažmanom: od njega će profitirati roditelji lezbijki i gejeva, a dojmovi »s efektom otpuštanja« mogli bi blagotvorno djelovati i na zadrte homofobe. Riječka publika imala je prilike uvjeriti se u to u četvrtak u Art-kinu Croatia.
Univerzalna terapija
Jesu li vas iznenadile brojne, snažne, emotivne reakcije publike nakon premijere filma »Nije ti život pjesma Havaja«?
– Reakcije su stvarno nevjerojatne, to je definitivno nešto najbolje što sam u životu doživjela u vezi s filmom uopće. Nisam nikad bila na projekciji nekog filma na kojoj osjećaš da ljudi stvarno dišu s filmom. Premijera na Zagrebdoxu bila je tehnički izvrsna, sve se napokon čulo i vidjelo kako treba, i ja sam odgledala pet projekcija zaredom jer se nisam mogla nauživati tog osjećaja, spoznaje da se ljudi mogu do te mjere poistovjetiti s tom mojom malom obiteljskom pričom. Odjednom, iz dvorane izlaze ljudi očiju punih suza, imaju te potrebu zagrliti, govore da su konačno nešto shvatili… Najbolje od svega, nešto čudesno, bilo je to što ljudi nakon gledanja filma nisu govorili o filmu – nego o sebi. Možda najčešći komentar bio je: htio bih pogledati ovaj film sa svojim roditeljima. Za gejeve je to značilo puno jer su dobili film koji bi njihovim roditeljima mogao neke stvari posložiti u glavi, odgovoriti na neka pitanja na način koji im je blizak, u kojemu ljudi govore hrvatskim jezikom, a i karakteri i situacije su im bliski jer se radi o liberalnoj obitelji koja ne skriva svoje konzervativne stavove. Pripadnicima gej zajednice teško je senzibilizirati roditelje ako im podastrete film iz Skandinavije ili Amerike, za njih će to biti dovoljno daleko da još uvijek mogu reći da to nema veze s njima.
U filmu ste izložili ne samo sebe, nego i svoje roditelje, njihov način života. Je li bilo lako preuzeti takvu odgovornost?
– Toga me, dok sam radila film, bilo najviše strah: da će ljudi upirati prstom u moje roditelje i osuđivati ih, tipa, kako to da se nikad nisu vjenčali, kako to da su živjeli u troje… Bojala sam se da intimno ne prijeđe u privatno, da ne prijeđe u prljavi trač. I stvarno je prekrasan taj pomak koji se dogodio kad su ljudi počeli u mojoj obitelji gledati odsliku svojih obitelji, kad su se umjesto bavljenja tuđim životima, počeli baviti vlastitom odgovornošću u obiteljskim odnosima. Da mi je netko prije pola godine rekao da ću napraviti film za kojeg će svi reći da ga žele pokazati svojoj mami, ne znam što bih rekla. Ali, sad mi se to čini kao najbolja moguća preporuka za film: izgleda da se on uzdignuo iznad moje gej priče, iznad sasvim neuhvatljivih odnosa između mojih roditelja, iznad teške bolesti mog brata, iznad svih tih naših prilično egzotičnih partikularnih situacija – i postao nešto kao univerzalna terapija za razne probleme s komunikacijom između bliskih ljudi.
Pozitivne reakcije
Zaista univerzalna. Jer, s »Havajima« su slojevit i emocionalno nabijen dijalog ostvarili i oni koji ne pripadaju LGBT zajednici.
– Tako zvuči, ali neke bitne sličnosti postoje: vrijeme NDH je na široj društvenoj razini pitanje šutnje, pitanje traume, pitanje neprihvaćanja. To su iste one stvari kojima se bavim u »Havajima«, samo na mikro razini.
– Da, pozitivno su reagirali i mnogi koji nisu gej; na primjer, jedna prijateljica koja nije lezbijka, ali je hodala sa Srbinom pa je zbog toga imala problema sa svojom mamom, rekla mi je da je tu svoju situaciju lijepo prepoznala u filmu.
Ipak, priča o lezbijki koja se za obiteljskim objedima upušta u misiju »raščišćavanja stvari« s roditeljima, nije ono što ste htjeli istaknuti u prvi plan. Štoviše, inzistirali ste na tome da film nije o »autanju« koje se gej zajednici pokazalo toliko važnim.
– Za mene, ključna tema ovog filma je šutnja koja od ljudi čini žrtve. Nisam ni znala da nas toliko muči ta šutnja, da smo zbog nje toliko nesretni. To sam sve shvatila snimajući film. Krenula sam iz svoje povrede time što me roditelji nisu prihvatili i podržali kao lezbijku, ali mi je jako brzo postalo jasno da priča ide dublje, da je stvar u nekomuniciranju i da te razloge moram rasvijetliti sa svih strana. Snimajući film, osvijestila sam i to da ja povređujem druge, da je šutnja kao spirala koja se kovitla: prešućivanjem povređujemo jedni druge, ti povređuješ onog idućeg u lancu i kao da nema izlaza iz toga. Uz malo razgovora to se – ipak! – može riješiti. U svakom slučaju, ja ne znam ni za jedan drugi način. A stvarno je vrijedno baviti se time. Mi smo uspjeli! Moja cura danas može doći k nama na ručak, to mi je dragocjeno postignuće. Ali ta šutnja… Tako se lako raziđeš od ljudi koji te vole i koje ti voliš, i onda pokušavaš raznim kompenzacijama nadomjestiti bliskost. Ja sam cijeli niz godina bila ljuta na svoje roditelje i cijelo sam to vrijeme bila uspješna u svome poslu. I mrzila sam to što se oni time ponose! Išlo mi je na živce što se hvale mojim uspjesima, a ustvari me ne mogu prihvatiti kao osobu, lezbijku, kao ono što ja jesam. I onda sam im potpuno prestala govoriti što radim, samo kako im ne bih dala priliku da se vežu za taj jedan, manje važan, sloj mog bića. Nisam im čak htjela javiti da sam diplomirala. To je jedna velika tema koja na kraju nije ušla u film.
Otrovna krivnja
Od svojih ste roditelja očekivali manje nego što ste dobili. Zanimljiv je podatak da ste, kad ste ih došli pitati za pristanak da snimite ovaj film, došli ozvučeni, spremni na odbijanje i na to da će film, ustvari, govoriti o nepremostivim preprekama.
– Tako je važno pokušati shvatiti drugu stranu. Djeca griješe jer nemaju strpljenja za roditeljske argumente, a treba ih čuti. Jer obično je razlog straha i odbijanja upravo ljubav, briga za svoje dijete, zaštitnički poriv da te sačuvaju od nekih trauma koje su možda i oni sami prošli.
U jednom ste intervjuu spomenuli i to da su obično majke te koje osjećaju grižnju savjesti. Zašto je to tako?
– To je jedna silna, otrovna krivnja koju žene u ovom podneblju, u ovom društvu, nose kao sudbinski teret. Mislim da je moju majku najviše izjedalo samopropitivanje je li možda ona sama kriva, je li ona pogriješila u odgoju, je li dala krivi primjer time što nije uspjela održati obitelj na okupu… To samookrivljavanje žena strašno me muči i intrigira, i sigurno je to tema za jedan film.
U slučaju vaše obitelji, razgovor se isplatio, došli ste do katarze, do oslobođenja. Je li vam žao što ste tako dugo čekali?
– Naravno da film pojednostavljuje stvari, zato u filmu taj proces dolaženja do katarze izgleda tako ekspresno proveden. Ali ustvari za to treba vremena. Nama je trebalo deset godina. Mama je cijeli život provela u državnoj službi i zapravo sam morala čekati da ona ode u penziju da počnemo pričati o tome. Uvijek mi je govorila, »Dana, ja živim u realnom sektoru, slušam što ljudi govore, i imam doticaj sa stvarnošću…« Njezin se strah jednim dijelom ticao onoga »što će ljudi reći«, a dijelom onoga »nećeš dobro proći u ovom društvu«. A kad sam počela snimati, taj mjehur neprihvaćanja i šutnje bio je već spreman da pukne. Da sam osjetila njihov otpor, kao što sam i očekivala, taj bi film imao u sebi puno više sukobljavanja. Ali osjetila sam da smo spremni napraviti taj korak, da možemo otići i dalje od prihvaćanja, kao što kaže naslov jedne knjige. Ovoga nema u filmu – činilo mi se da će to biti previše holivudski kraj – ali: moj tata je došao na Pride! Stvarno! I brat. To je bilo u Zagrebu 2010., nešto sam snimala na Povorci, i u jednom trenutku ugledam cipele koje poznajem, i netko mi se obraća, ja dignem kameru – a ono tata! Tako su smiješni bili ti kadrovi, gotovo bajkoviti. Bio je to najljepši poklon koji sam dobila.
Film živi s publikom
Što biste poručili djevojkama koje se, potaknute vašim filmom, odlučuju istupiti kao lezbijke pred svojim roditeljima, prijateljima, u javnosti?
– Sve te godine koje sam provela pretvarajući se da nisam lezbijka, bila sam beskrajno prestrašena. To je iracionalan strah, neutemeljen i blizak paranoji: bojala sam se na primjer da ću, ako se dozna da sam lezbijka, biti izbačena s Akademije. Bilo je to poslijeratno vrijeme i odasvud je izbijala mržnja, a sav diskurs svodio se na opoziciju Srbi – Hrvati. Naročito me plašilo što tada nije postojala ni jedna osoba koja se javno deklarirala kao lezbijka: ni jedna glumica, ni montažerka, ni pjevačica, ni političarka, nitko. I to je razlog zbog kojega nisam mogla napraviti ovaj film »samo« o autanju. Nisam osjećala da na to imam moralno pravo, kad su prije mene to učinile Mima Simić, Helena Janečić, Ana Opalić… Prije »Havaja« bojala sam se da će me netko zbog tog filma napasti na ulici. Ali, na kraju, najgore je bilo ono čega sam se tako grčevito držala: statusa quo i šutnje.
Film je neposredno nakon zagrebačke premijere ušao u distribuciju po nezavisnim kinima, što nije uobičajena praksa. Zapravo ste time uskratili priliku da film sudjeluje na festivalima i pobire nagrade. Na neki način, odužili ste se publici koja vas je nagradila na Zagrebdoxu?
Hrabrost Lorica
Koliko vam je važna projekcija u Rijeci, s obzirom na vaše veze s tim gradom?
– Da sam mogla, došla bih u Rijeku i prije, jer to je grad koji mi je jako važan za moj lezbijski identitet. Grupa Lori je početkom dvijetisućitih imala jedan veliki projekt, kampanju za ljudska prava seksualnih manjina, u kojemu sam i ja sudjelovala. Za mene je to bilo prijelomno vrijeme; nisam bila »autana« ni na koji način, a trebalo mi je da me netko motivira, osnaži, da mi pokaže da je moguće nositi se s time. Fasciniralo me što je Lori tada imao prostor, organizaciju, što se netko usudio doći k nekoj referentici i reći naglas »ja sam gej«, prijaviti se na natječaj i tražiti od lokalne vlasti prostor za svoje aktivnosti! I te djevojke su, uz to, bile užasno simpatične, zanimljive kao osobe. Zajedno smo radile spot koji je kasnije bio zabranjen na televiziji, a na audiciju su se javili samo hetero ljudi – što također puno govori o tom vremenu. Meni je bilo teško čak i izgovoriti tu sintagmu »lezbijska organizacija LORI«. Ideja je bila da spot bude stvarno jako dobro isproduciran, i bio je, bilo je to divno iskustvo. Ja sam se tada pretvarala da nisam gej, da samo profesionalno radim svoj posao. Tada sam se osjećala tako lažno. A kad su Lorice organizirale press konferenciju u Rijeci, nitko se nije htio odazvati, ja sam otišla, ali nije mi bilo lako. Jako se dobro sjećam fotografije s te konferencije koja je objavljena u Novom listu. I kad mi danas netko kaže da je moj film hrabar, sjetim se tog vremena i tih cura. One su tada bile hrabre. Ovo je ništa.
Ipak je ovaj film jedan iskreni oblik aktivizma: napravili ste ono što ste mogli, i to sredstvima kojima najbolje baratate, počeli ste voltaireovski, od svoga vrta.
– Posredno, da. Jer za onaj »pravi« aktivizam, udarnički, ja nemam žicu. Htjela sam to, ali izgleda da nisam taj tip. Nisam opremljena, ni voljom ni znanjem, da proučavam zakone, da budem »profesionalna lezbijka«. Fali mi u tome kreativnog izražavanja, a nemam u sebi agresiju koja je potrebna da se uporno, stalno buniš. Ipak sam ja »na svome« u filmu.
Kolektivno iscjeljenje
Što osjećate, kako razmišljate o mogućnosti da se Zakonom o umjetnoj oplodnji omogući roditeljstvo i ženama koje nisu u braku, dakle, posredno i lezbijkama?
– Gdje god je velika lova, nema žena. O tom se problemu počelo javno govoriti prije pet-šest godina, i nakon jedne rasprave koja je organizirana na festivalu u Puli, HAVC je zbilja počeo paziti na to da ne previđa autorice. Nažalost, s vremenom se opet sve vratilo na staro. Ne kažem da dečki to čine namjerno, da je to plansko provođenje diskriminacije žena. Ali treba imati na umu da je raznolikost tema, pristupa i senzibiliteta dobrodošla – a to se neće dogoditi ako je ženama onemogućen pristup. Jako se veselim novoj generaciji redateljica koju u ovom trenutku dostojno predstavljaju Hana Jušić i Sonja Tarokić. Polažem velike nade u pomlađivanje scene.
– Meni se tek sad javlja potreba da imam dijete, prije mi to nije ni padalo na pamet. Ali to je pitanje ljudskih prava. A pravo je pitanje čega se boje oni koji se grčevito opiru tome da sve žene dobiju zakonsko pravo postati majke. Što je iza, što je razlog tog paničnog straha? Da idemo kopati po tome, došli bismo opet do onoga istog – o problemima u komunikaciji, o nerazumijevanju koje nas uključuje u spiralu međusobnog povrjeđivanja. Kako funkcionira taj mali mikro svijet obitelji, tako funkcionira i društvo i država, zakočena svim tim kretenskim stavovima i strahovima. Treba nam kolektivno iscjeljenje. Čega se plaše? Međuljudski odnosi su ionako toliko komplicirani da se treba veseliti svakom uspostavljanju dijaloga, svakoj stabilnoj vezi. Žao mi je što nisam uspjela iz svoje mame iščupati što je tu tako strašno: ta mutna ideja da je to protivno zakonima prirode. Ma o čemu mi pričamo? Lezbijski parovi nisu ni na koji način disfunkcionalni, ne trebaju posebnu skrb države, nikome nisu na trošak ni brigu. A Hrvatskoj navodno trebaju mali Hrvati!
U ovom modernom svijetu brze potrošnje, u kojemu se uz pomoć medija sve pojednostavljuje, je li vas bilo strah toga da ćete zbog otvorenog bavljenja ovakvim temama biti stavljeni u usku ladicu redateljice-lezbijke, da vas određeni dio ljudi neće više shvaćati ozbiljno?
Koliko je iskrenost važna za film, i za umjetnost uopće?
– Ja mislim da je važna. Veliki problem hrvatskog filma je taj što ne osjećaš da je redatelj zainteresiran za svoje likove, da ih voli i da ih želi razumjeti, da se iskreno obračunava s nečim… Kod nas je jako puno neke poze, bitno je da je tema »velika« i atraktivna, ali to je samo fasada iza koje je često praznina. Nasmijati publiku – to je nešto tako ludo… Nekad mislim da nema previše smisla biti redatelj. Filmove radim tako rijetko zato jer mislim da ne treba raditi filmove ako nemaš ništa za reći. Ja sam odlučila da neću zagađivati prostor koji je ionako zakrčen mediokritetskim radovima. Biti redatelj, to je privilegirana pozicija; radiš nekakve izbore iz života i za to uzimaš novac poreznih obveznika. Nije pošteno ako to radiš, a ništa ne osjećaš, ako si neiskren i muljaš publiku.
