Berlinska premijera najnovijeg komada Abela Ferrare (»Siberia«), koja se dogodila samo nekoliko tjedana nakon autorova riječkog gostovanja, dokazala je da scenarij tog istog filma koji piše njegov alter ego Willem Dafoe u »Tommasu«, nije nikakav plod mašte. Kao što ni oni crteži medvjeda nisu otrgnuti iz nekog stripa, već je doista riječ o Ferrarinim skicama za »Siberiju«. Nanovo je u fokusu autorov glumac fetiš Dafoe u još jednom Ferrarinu osobnom putovanju u kojem on pleše s demonima i medvjedima (prisjetimo se youtuberske snimke krvavog bliskog susreta muškarca i medvjeda, koja je inspirirala autora za scenu Dafoeova sna). Samo što ples nije na ljetnim rimskim ulicama, već u snijegom prekrivenoj divljini, dok mu se likovi iznova obraćaju stranim jezikom koji autorov junak ne govori.

Patetični dijalozi

Opet je dakle u igri onaj »coraggio« koji u »Tommasu« izgovara njegova učiteljica talijanskog. »Povijest filma pamti brojne pokušaje portretiranja mitskog u diskursu intimnog. Ali tek je jedan umjetnik koji je u isti mah divlje anarhoidan, metafizički misteriozan i opsjednut Bogom u manijakalnoj potrazi za istinom: Abel Ferrara«, navodi katalog Berlinalea. Iako bi se takva najava filma vise očekivala od njegova World Sales agenta, takve ushićene reakcije ipak su pretjerane. Dafoe portretira Clinta, slomljenog muškarca koji se izolirao u svojoj usamljenoj kolibi u kojoj pokušava pronaći vlastiti mir, otvorivši birc u koji navraća tek poneki starosjedilac na čašicu ruma, te mlada Ruskinja sa svojom babuškom na čašicu votke (glumi je autorova žena Cristina Chiriac). No ta izolacija nije nikakav bijeg, niti mir. Zato će upregnuti svoje polarne pse, krenuvši sanjkama na onirično putovanje tijekom kojeg mu se ukazuju izlasci sunca iz špiljskog jezera, patuljaste deformirane žene u kolicima i junakov otac, čiji patetični dijalozi balansiraju negdje na pola puta između Inarritua i kasnog Wendersa. U završnici ovog promašenog komada, nakon kojeg se sa sjetom prisjećamo autorove veličanstvene njujorške rane faze, ali i sjajnog »Tommasa«, moramo se upitati što je to autoru trebalo.

Nikolin »camino«

Posve drukčiji »camino« dogodio se Nikoli (Goran Bogdan) u »Ocu« Srdana Golubovića, prikazanog u paralelnoj »Panorami« (autora pamtimo po socijalno ništa manje osjetljivoj »Klopki«). U bolnoj uvodnoj loachovski intoniranoj sceni, ugledat ćemo njegovu očajnu ženu kako s kćeri i sinom ulazi u tvornički krug s bocom benzina i prijeti da će zapaliti sebe i djecu ako mužu ne isplate otpremninu (»Mi smo gladni i nemamo od čega da živimo«). Nakon što se ona doista samozapali i završi u bolnici, socijalne službe predaju djecu udomiteljima, jer Nikola nije zadovoljio njihove kriterije, iako je ožbukao trošnu kuću i priključio se na struju (»Deca bi trebala da imaju kompjuter«, kazat će mu službenik). No kad Nikola sazna da korumpirani šef socijalnog prima mito od udomljavanja djece u obiteljima iz njegova sela, on kreće na svoj veliki marš iz Priboja na Limu prema Beogradu dug 300 kilometara, e da bi Ministarstvu socijalne skrbi uložio žalbu.

Jer, Nikolin »camino« priziva sve naše migrantske rute. Zato nije čudo da će ga u jednom prizoru povesti muškarac iz njegova sela koji u svom furgonu krijumčari migrante, izbacivši ih nasred ceste uz povik »Croatia, tamo!«. Jer, film je sjajan dok se Golubovićev junak nalazi sam na cesti (ovo je Bogdanova životna uloga). No priča lošije funkcionira u njegovim usputnim susretima s ološem i očajnicima gorim od njega (sličnom temom uzaludne borbe malog čovjeka protiv sistema bavili su se i na lanjskom Berlinaleu prikazani Terzićevi »Šavovi«).

Salonski svijet

Ako se novi umjetnički direktor Berlinalea, barem po onom što smo dosad vidjeli, baš i nije mogao pohvaliti istom radikalnom formulom koju mu je dopuštao Locarno, barem se razmahao u novom paralelnom programu nazvanom »Encounters« (»Susreti«), još žešćem od poslovično odvažnog »Foruma«. Selekciju je otvorio novi Christi Puiu (»Malmkrog«), u kojem se u jednom salonu naširoko raspravlja o religiji, ratu i politici s filozofskih, teoretskih, moralnih i estetskih pozicija, prepunih logičnih paradoksa koji osciliraju negdje na pola puta između demonstracije istine i apsolutnog relativizma, uz prečesto spominjanje Evanđelja po Ivanu. Jer, Puiu je u filmu do krajnjih granica radikalizirao vlastiti stil i neugodnu poziciju iz koje promatra stvari. Kao da pokušava prepotentno kontrolirati čitavu stvar, e da bi okončao u crnoj rupi slike, prostora i vremena. Pritom promatra kraj 19. stoljeća koristeći tekstove ruskog filozofa i teologa Vladimira Solovjova koji je inspirirao Dostojevskog za lik Ivana Karamazova. Sve to u salonskim ritualima serviranja čaja (naravno ruskog) i konjaka (naravno francuskog). Njegovi su junaci Rusi, ali govore francuski jer je to tako »nobl«. Iako se gube u prijevodu i često se ponavljaju. Njihov salonski svijet impregniran je dostatnom dozom misterija, nesigurnosti i monotonije. Jer, nije dovoljno ambijentirati priču u transilvanijskom Malmkrogu da bi se govorilo o Rumunjskoj danas, u vječnoj nepokretnosti svijeta koji je ionako već odavno mrtav.

Susreti

Zato je susret s izvrsnom Josephine Decker u »Susretima« bio nešto posve drukčije. Riječ je o iznimnoj autorici čiji je prethodni komad »Madeline’s Madeline« mogla vidjeti i publika riječkog Art-kina u sklopu gostovanja Human Rights Film Festivala. U najnovijem komadu »Shirley« pozabavila se ikonom američkog gotičkog horora Shirley Jackson (glumi je Elisabeth Moss) i njenim mužem književnim kritičarem i sveučilišnim profesorom Stanleyjem Hymanom (Michael Stuhlbarg), koji će u svom domu ugostiti njegova studenta i njegovu trudnu ženu Rose, koji ne mogu odoljeti njihovu magnetizmu. Shirley treba Rose da bi poput podivljale zvijeri razorila njenu vezu i dobila inspiraciju za novi roman. A Josephine treba Moss da bi nam pokazala kako izgledaju ludilo i nemir.