74. festival

BERLINALE “Moj najdraži kolač” – iranski film koji nikoga nije ostavio ravnodušnim

Zvezdana Pilepić

Iz iranskog filma »Moj najdraži kolač« / Foto BERLINALE

Iz iranskog filma »Moj najdraži kolač« / Foto BERLINALE

Prvi film koji nas je oduševio je iranski film »Moj najdraži kolač« u režiji Maryam Moghaddam i Behtash Sanaeeha. Junakinja filma je sedamdesetogodišnja udovica Mahin. Redatelje u Iranu čeka suđenje



BERLIN Natjecateljski program 74. Berlinalea sastoji se od dvadeset filmova, a koji će od njih otići kući s berlinskim medvjedićem, ove je godine malo teže predvidjeti. Prvi koji nas je oduševio i zasigurno nikoga nije ostavio ravnodušnim je iranski film »Keyke mahboobe man« (»Moj najdraži kolač«) u režiji Maryam Moghaddam i Behtash Sanaeeha. Junakinja filma je sedamdesetogodišnja udovica Mahin, čija kći više ne živi u Iranu, s kojom se rijetko čuje, a još manje vidi. Mahin je vrlo hrabra žena koja nema problema verbalno se suprotstaviti moralnoj policiji i spasiti djevojku da ne bude uhapšena zbog krivo nošenog pokrivala za glavu. Ona također voli glazbu, voli pjevati i plesati, a voli popiti i čašu vina, sve što je ljudima zabranjeno u suludoj zemlji Iranu.


Glavni junak nilski konj


A kada joj, konačno, samoća postane preteška ona odluči da si nađe muškarca i ljubav. Ni Mahin, ni redatelji filma nisu u ovom filmu slijedili priglupe iranske zakone, već su napravili film koji pršti od ljubavi, života i slobode. No, nažalost, cijeli projekt nije imao sretan kraj za redatelje filma. Iranske vlasti su prvo upale u njihov filmski studio s namjerom da im zaplijene film, koji je srećom već bio izvan Irana. Zatim su pokušali zabraniti prikazivanje filma na Berlinskom festivalu, no, srećom, u Berlinu iranske zabrane nemaju veliki značaj. Na kraju su redateljima u zračnoj luci oduzete putovnice i zabranjen im je odlazak iz zemlje, a trenutno čekaju i suđenje za njihov filmski uradak.


Na presici u Berlinu bili su prisutni glavni glumci Lily Farhadpour i Esmail Mehrabi, fotografije Maryam Moghaddam i Behtash Sanaeeha postavljene su ispred praznih stolica, a glumci su prenijeli dirljivu poruku Maryam Moghaddam koja je započela rječima: »Danas će se premijerno prikazati naš film na kojem smo radili tri godine, no nažalost mi nećemo biti prisutni. Osjećamo se kao roditelji kojima je zabranjeno da pogledaju svoje novorođenče.«


Dokumentarni film




»Architecton« je jedan od dvaju dokumentarnih filmova koji se također nalazi u natjecateljskom programu. Scenarist i redatelj filma je Viktor Kossakovsky koji nam, u razgovoru o arhitekturi s talijanskim arhitektom Micheleom De Lucchijem, prikazuje uspon i pad civilizacije. On posebno ističe kako su prastari graditelji bili geniji svojeg posla i kako ono što se danas gradi nije ni blizu njihovoj umješnosti u graditeljstvu, upozoravajući na cement koji je vrlo štetan za prirodu, a pored vode to je materijal koji se upotrebljava najviše na svijetu. Riječ arkitekton se može pronaći u grčkoj filozofiji i njezino značenje je arhitekt svih arhitekata, a Grci su je upotrebljavali u značenju »arhitekt svemira«.

Vrlo poseban je i film iz Dominikanske Republike »Pepe« Nelsona Carlosa De Los Santosa Ariasa. Glavni junak filma koji nam priča priču je mrtav nilski konj, prvi nilski konj ubijen u Južnoj Americi. Pepeovo filozofiranje vodi nas u svijet fantazije, njegova priča je tužna i melankolična no, istovremeno, to je i politička priča u kojoj se prepoznaju razmišljanja o prisilnom kolonijalizmu, pokušavanju privikavanja na novu okolinu te različitost i neprihvaćenost. Inspiraciju za svoj film redatelj je pronašao boraveći u Kolumbiji. Naime, Pablo Escobar dopremio je na svoje imanje Naples Estate, pored mnogih egzotičnih afričkih životinja i tri nilska konja. Kada je bio prisiljen napustiti imanje i sve ostaviti, jedino nilski konji uspjeli su se adaptirati na život u južnoameričkoj divljini i vremenom se stvorilo jedno krdo nilskih konja, jedino postojeće izvan Afrike. Nažalost, Pepe se izdvojio iz krda nakon što je izgubio bitku s alfa mužjakom Pablitom, a na kraju i bitku s ljudima koji su, budući da nikada prije nisu vidjeli nilskog konja, u njemu vidjeli samo čudovište.


»Another End« (»Drukčiji kraj«) je ljubavna priča u zanimljivom znanstveno-fantastičnom filmu o životu nakon smrti. Redatelj filma je Piero Messina, a u glavnim ulogama su Gael Garcia Bernal i Renate Reinsve. Film se bavi vječnim pitanjem kako se suočiti s bolom nakon smrti drage osobe bez obzira bio to partner, dijete ili član obitelji, a »Another End« je ime tehnološke kompanije gdje se u odgovarajućeg donatora može downloadati sjećanja mrtve osobe i time se nakratko pruža mogućnost da se još malo vremena provede s umrlom osobom.


Foto BERLINALE


Šokantna »Vražja kupelj«


Njemački film »Sterben« (»Umiranje«) Matthiasa Glasnera je trosatna naporna obiteljska drama u kojoj su roditelji smrtno bolesni, a dvoje odrasle djece su svaki na svoj način opterećeni i problematični. Odnosi među njima su vrlo hladni i nategnuti i ne postoji nikakva prisnost niti želja da budu bliski jedni s drugima. No, glavni glumci Lars Eidinger, Corinna Harfouch, Lilith Stangenberg i Hans-Uwe Bauer su savršeni u svojim ulogama.


Mnogo topliji i zabavniji je francuski film »Hors du temp« (»Izvan vremena«) Oliviera Assayasa, koji se temelji na njegovim iskustvima u odabranoj izolaciji za vrijeme COVID-19. Dva brata, od kojih je jedan redatelj, a drugi glazbeni kritičar, zajedno sa svojim djevojkama, povukli su se u roditeljsku kuću na selu gdje je vrijeme gotovo stalo. Film započinje detaljnim predstavljanjem okoline i seoske idile, njihove kuće i posebno iznimno velike, prekrasne biblioteke koja se nalazi u kući. Uz dobru hranu i pokoju čašu crnog vina vode se zanimljivi razgovori o filmu, knjigama i glazbi, na osebujan elegantan način kako to znaju samo Francuzi, a mnogo komičnih situacija povezano je s pretjeranom fobijom od zaraze koja je opsesija jednog od braće.


Austrijski film »Des Teufels Bad« (»Vražja kupelj«) šokira od prve scene. Režirali su ga Veronika Franz i Severin Fiala, baziran je na povijesnim činjenicama iz 1750. godine, a naslov filma je ustvari pojam koji se odnosio na depresiju. To je bio problem s kojim su se uglavnom suočavale žene i jedini cilj im je bio počiniti samoubojstvo.


No, to im nije bilo jednostavno učiniti jer bi tada njihova duša otišla u pakao. Stoga su prvo počinile zločin, što je najčešće bilo ubojstvo djeteta, a zatim bi se prijavile vlastima koje bi ih na vrlo okrutan način likvidirale. No, budući da su se prije toga mogle ispovijediti, svećenik ih je oslobodio grijeha pa njihova duša nije otišla u pakao. U filmu je savršeno prikazano to mračno doba vjerskog fanatizma i barbarskih običaja, a glavna glumica Anja Plaschg je fantastična kao teško depresivna Agnes.