BERLIN – Najnoviji film Radua Judea »Baksuzno bubanje ili bezumni pornić«, čija je agilna koproducentica Ankica Jurić Tilić (šifra: Kinorama) u sklopu lanjske dodjele Europskih filmskih nagrada osvojila prestižnu Prix Eurimages (European Co-Production Award), dokazuje da kanski uzlet rumunjskog filma koji se dogodio početkom novog milenija nije bio tek prolazni hajp. Doduše, nije nam jasno zašto taj bezumni »banging« iz njegova naslova nije preveden kao »jebanje«. Riječ je o filmu koji možda najpreciznije detektira iskustvo ovogodišnjeg polutajnog Berlinalea, rastrganog između laptopa u našim sobama (streaming) i maski izvan njih (fucking), u eri pandemijskih festivalskih linkova koji nestaju s naših ekrana brže no što su se na njima pojavili. Jer Judeov ekstraordinarni film gotovo kirurškom preciznošću govori i o položaju novinara u ovoj virtualnoj pandemijskoj verziji Berlinalea, u kojoj su oni tek uljezi u svijetu »velikih«, inkarniranih u World Sales predatorima.

Kaos Bukurešta

Sve započinje jednim pornićem, koji Jude pokazuje u svoj njegovoj eksplicitnosti. Možda bi sve prošlo »lišo« da je u njemu sudjelovala pornozvijezda. Ali njegova »Mesalina« je Emi, profesorica u prestižnoj bukureštanskoj gimnaziji. »Nikom nije jasno da svijet tone u oceanu Vremena«, navodi Jude u uvodu filma, referirajući se na »Mahabharatu«. U njegovu prvom dijelu (»Jednosmjerna ulica«), Emi korača kaosom Bukurešta, praćena autorovom »skrivenom« kamerom, kao da je Jude špijunira s distance, dok ona prolazi pored svih tih konzumerističkih totema, mjenjačnica, jumbo plakata za borbenu akademiju, uličnih majstora za popravke patentnih zatvarača, ulazi u šoping centre, automat klubove i slična ne-mjesta, pokušavajući živa zaobići terence nalik tenkovima koji su parkirali na pločniku.
Već u tim bahatim vozačima postaje nam jasno da pornografija obitava negdje drugdje, a ne na porno sajtu. Emin »camino« prekida se njezinim ulaskom u gimnaziju gdje je očekuje prijeki sud, sastavljen od profesora i roditelja, koji moraju glasanjem odlučiti o njezinoj sudbini.

Razorna farsa

Sve se svodi na razornu farsu, čiji proces prekida (pre)dugi intermezzo sveden na seriju »anegdota, znakova i čuda« u kojima se autor približio svom sunarodnjaku Porumboiu, u bizarnoj kombinaciji pastiša, playliste, webcama i zappinga koji se referira na široku paletu tema, od vojske, viceva o plavušama, crkve, Božića, kulture, društvenog distanciranja i Eminescuove poezije, do obiteljskog nasilja, folklora i globalnog zatopljenja. Potom će uslijediti finalni treći dio ambijentiran u školskom dvorištu, u kojem maske njegovih aktera dovedene na rub campa (promatrati onu na licu svećenika s natpisom »I Can’t Breathe«) nemaju samo zdravstvenu funkciju već i onu simboličnu. One jesu na njihovu licu, ali su pale i ne mogu prikriti sve licemjerje i lažni moral. Zato se Judeova pornografija s PornHuba prebacuje na rumunjsku vojsku, crkvu, fašizam i revoluciju, povezujući diktaturu i pandemiju, dok izvan kadra dopiru zvuci sirena ambulatnih kola koja odvode pacijente na respirator u još jednu od onih otužnih bolnica u koje su prevozili Mr. Lazarescua.
Ostaju tek tri moguća finala priče, nalik starom DVD-u koji nam nudi alternativne završnice. Najluđi je onaj koji poručuje stripovskoj Wonder Woman »Požderi se od zavisti!« s jednom mrežom i king-size dildom umjesto sablje. Izgubljeni u protoku sugestija, granica »privatnosti« i odgovornosti, ali i urgentnosti (re)definiranja pedagoške institucije.

Sraz stvarnosti i fikcije

Zato je Judeov sumanuti spoj porna i pandemije krajnji antipod novom komadu autorskog radoholičara Honga Sangsooa (šifra: »Introduction« aka »Uvod«). »Ako muškarac zagrli ženu, ta gesta implicira određeno apsolutno značenje. Ja sam muškarac i kad zagrlim ženu, to je stvarno«, kazat će njegov junak Youngho nakon jednog sojua previše, dok pokušava objasniti vlastitu nesposobnost da odglumi scenu poljupca u jednom filmu.

Prizor iz filma »Introduction« Hong Sangsooa

»Što to znači? Učiniti to doista ili odglumiti, sve je to ljubav«, odgovorit će mu stari glumac. Je li to ista stvar? I Younghoov savjetnik priznaje da je pretjerao, jer je »izgubio kontrolu«. I sam će savjetovati mlade glumce: »Ako pijete, nemojte se napiti«. Možda je to definitivna scena Hongova najnovijeg filma (autorov prethodni komad »Žena koja je bježala« osvojio je na lanjskom Berlinaleu Srebrnog medvjeda za režiju). Jer Sangsoo ostaje Sangsoo. Razlika je tek u tome da u najnovijem filmu nije angažirao svoju muzu Kim Minhee u glavnoj ulozi, već u sporednoj.
Nanovo je u igri vrtoglavica koju izaziva sraz stvarnosti i fikcije, života i njegove imitacije. Nakon pijanog druženja, Youngho sanja kako je na plaži susreo Juwon, djevojku u koju je bio zaljubljen prije no što će je slijediti sve do Berlina. Djevojka će mu kazati u snu da ima upalu oka te da joj je jedno oko zamagljeno. Iako je njezina bolest ujedno i »bolest« filma, zaustavljena negdje na pola puta između čistoće i magle, stvarnosti i iluzije. Jer za Sangsooa, snovi i iluzije postaju poput slike integralni dio stvarnosti. Iako će se kad-tad dogoditi buđenje. Zato se tajna filma krije u sposobnosti ulaska i izlaska iz tog istog sna. Zato je Sangsoov crno-bijeli opus sve više nalik životu. U ležernom ludilu jednog popodneva provedenog s prijateljima u dimu alkohola. U malom velikom pijanom filmu, kao uvodu u život.

Iz novog filma Marie Schrader