Simptomatičan je već, zna se, trenutak u kojemu se na filmskome festivalu u Cannesu, jednome od nekoliko najstarijih u Europi, nekome filmu dodijeli Zlatna palma, što mu potencijalno označava i budući festivalskonagradni proboj, a prošle je godine ta čast pripala francuskoj redateljici Justine Triet za film »Anatomija pada«/»Anatomie d’une chute«, čime je postala tek treća dobitnica te prestižne nagrade. Film je nedavno pomeo i filmske nagrade našega kontinenta, osvojivši nagradu za najbolji europski film godine, uz one za najbolji scenarij, montažu, režiju te nagradu za najbolju glumicu, koja je pripala Sandri Hüller, a na nedavnoj dodjeli Zlatnih globusa dobio je nagrade za najbolji strani film i scenarij.

Tragičan događaj koji je sve promijenio / Foto IMDB

Kobni događaj

U središtu radnje je tročlana obitelj koja živi u alpskoj kući okruženoj snježnim padinama, a već u samome uvodu vidimo protagonisticu Sandru Voyter (Hüller) u vrlo opuštenom razgovoru sa studenticom Zoe koja je intervjuira. Opuštenosti će pogodovati i čaša vina, pa njemačka spisateljica i prevoditeljica s francuskom adresom vrlo koketnim nastupom mijenja smjer razgovora s privlačnom studenticom koju zanima svijet jedne spisateljice. Međutim, njihov razgovor prekida buka koja dolazi s kata kuće, točnije iz potkrovlja, a radi se o instrumentalnoj verziji pjesme »P.I.M.P.« glazbenika 50 Centa, zbog koje je njihov razgovor nemoguće nastaviti. Vrlo brzo, nakon odlaska studentice, iz kuće izlazi i maloljetni, jedanaestogodišnji slijepi sin, koji kasnije pri povratku, nakon igre na snijegu sa psom, nailazi na bespomoćno očevo tijelo pored kuće. Događaj je to koji će naglo prekinuti dotadašnji naizgled idiličan obiteljski život, a jedno od glavnih pitanja će biti kako je točno Samuel, suprug i otac, ne toliko perspektivni pisac i sveučilišni predavač, umro; je li pao s prozora, je li pokušao samoubojstvo ili ga je netko ubio, stranac koji je ušetao u kuću ili iz nepoznatih razloga njegova supruga Sandra. Pitanja su to koja tragičan događaj nameće, i koja će se kasnije, uz mnoga druga, aktualizirati u sudnici u kojoj pratimo obiteljsku dramu.

S obzirom na radnju filma koja je fokusirana na protagonisticu koja biva osumnjičena za ubojstvo supruga, jer previše tragova zapravo i nema, a manje je vjerojatna pretpostavka da se Samuel ubio, film možemo ocijeniti kao dramu pravosudnog karaktera, odnosno kao psihološku dramu s elementima trilera. Naracija je linearna, uz analepse kojima se u jeku suđenja s ciljem ocrtavanja, pokazat će se kasnije, ipak složenih obiteljskih odnosa, vraćamo u prošlost, a ritam je spor.

Sandra Hüller u sceni filma »Anatomija pada« / Foto IMDB

Što te zanima?

Već sam početak filma, prvi kadar drvene alpske kuće, točnije stepeništa, potom kamera koja prati dva ženska lika u razgovoru te kratko i vrlo značajno pitanje – »Što te zanima?« – jasno je odredilo srž radnje i glavno pitanje – tko je ubio Samuela. Pitanje upućeno mladoj studentici, vjerojatno književnosti i/ili kreativnog pisanja, s obzirom na to da je i Sandra spisateljica i prevoditeljica, zapravo je pitanje u nekoj mjeri upućeno i samome gledatelju, što dodatno doznačava i prvotno crnilo na ekranu uz samo zvuk. Simbolično je pitanje tako upućeno glede nedokučivoga događaja ubojstva koje uspijeva do kraja ostati nerazriješeno, i to u posve signifikantnome trenutku koji postaje svojevrsno jezgro odnosa bračnoga para, obiteljskoga odnosa i njihove situacije, što će se kasnije pokazati točnime u samoj sudnici. U tom smislu, također je pitanje kakav je zapravo bio odnos Sandre i muža i kakav je njihov odnos nakon nesreće maloljetnog sina, nakon koje je dječak ostao slijep; je li otac svjestan svoje odgovornosti, predbacuje li si to te u konačnici krivi li ga Sandra za ono što se dogodilo. No sam događaj tektonski je poremetio obiteljsko čvrsto tlo, pa su se od tada mnoge stvari promijenile, i u odnosu bračnoga para, i po pitanju njihove vjernosti, što saznajemo u pravosudnome procesu puštanjem audiozapisa obiteljskih trenutaka, čime je mnoštvo nepoznatih detalja o njihovome odnosu ugledalo svjetlo dana. A upravo će to biti ono ključno državnim tužiteljima čime će pokušati motivski protumačiti Sandrin pokušaj ubojstva.

Sudski proces / Foto : IMDB

Intenzitetsko-gradacijska afektivnost

S jedne strane Njemica koja dolazi u francuske Alpe, očigledno samosvjesna i imaginacijski vrlo potentna spisateljica biseksualnih sklonosti i sklonosti piću, koja se nakon Londona pokušava prilagoditi na nov život u maloj snježnoj sredini, a s druge strane pomalo nesiguran i rezignacijski (d)ocrtan neostvareni pisac koji manevrira između vlastitih propalih pokušaja, želja da mijenjanjem sredine to sve popravi te obiteljskoga života. Dispozicijska redateljska i scenaristička intencija je izmještanje konkretnog odnosa, kojem smo mogli svjedočiti prije nemilog događaja, u sudnicu, čime sama priča dobiva konotacijsku jačinu i snagu, jer sve se zbiva pred očima medija i javnosti, iste one koja je, daje se naslutiti iz tek namjerno usputnog izvještavanja ispred sudnice te televizijskih vijesti, zgrožena činom koji je potresao zajednicu Grenoblea. Baš zato, nemirna kamera koja nerijetko općenito zahvaća dijelove glava ili gornjih dijelova tijela, a napose u sudnici, jasna je oznaka medijske prisutnosti i radoznalih očiju javnosti i porotnika koji pokušavaju odrediti Sandrinu krivnju ili nevinost. Uz to, tu su i postupna i/ili nagla približavanja i udaljavanja kamere koja imaju ostvariti kakav emocionalan i stilski utjecaj. U ovome slučaju, takvi postupci signaliziraju (dodatno) usmjeravanje pažnje na lik ili objekt, odnosno promjenu perspektive, podebljavaju dramatičnost situacije i sudskog procesa, te znače određenu znatiželju onih koji promatraju, pa i samoga gledatelja glede promatrane osobe, s ciljem uvida u njezino unutarnje stanje, emociju.

Jer ipak, emocija je ovdje vrlo bitna, a u fokusu je protagonistica koja se na prvu ne čini previše potresena smrću svoga muža, no kasnije ipak dobivamo drukčije shvaćanje njezine osobnosti i njezinoga stanja koje zadobiva intenzitetsko-gradacijsku afektivnost, od flegmatičnosti, u dijelovima očiju koje se cakle, do ipak vidljivoga sloma oprimjerenoga posve uvjerljivom i izvrsnom scenom plača koji pratimo kroz vjetrobransko staklo automobila. Iz toga, jasno je, proizlazi činjenica da je Hüller spisateljicu Sandru portretira minuciozno, suptilno, dozvoljavajući uvijek dvostrukost pogleda, odnosno dvostrukost tumačenja i dvostrukost istine, pa ni sam gledatelj, niti prisutni u sudnici, nisu sigurni je li ona ubila svojega muža ili nije. Njezina neobična flegmatičnost, pomalo suzdržana emocija ili neočekivan izostanak one očekivane emocije u tragičnome životnom trenutku jasan su analitičko-tumačiteljski smjerokaz koji posve suptilno (no opet redateljski kirurški precizno i vješto), intervencijom javnoga tužitelja, mijenja smjer, tako da i gledatelj tek kasnije, perceptivno bezbolno, dobiva svijest o svome trenutnome shvaćanju predložene mu situacije.

Dokumentaristički potpis

Kamera u sudnici, kao i postupci približavanja i udaljavanja, simbolični su dokaz ne samo uprtih svekolikih očiju u protagonisticu i njezin život koji biva doslovno ogoljen, već i mali detalj koji razotkriva redateljičin dokumentaristički potpis koji je u ovome slučaju apsolutno dobrodošao, a dao je sudskome dijelu te cjelini općenito jednu novu dimenziju.

Što se ostalih uloga tiče, valja spomenuti i onu sina Daniela koji, iako je slijep, u sudnici igra veliku posredničku ulogu u ocjeni bračnoga odnosa od javnosti i porotnika, a izvrsno ga tumači Milo Machado Graner koji je svojim vještim projiciranjem unutarnje dvojbe, posredstvom promjene stajališta u policijskome iskazu i u shvaćanju majke, također pripomogao gledateljskoj nesigurnosti glede krivnje protagonistice i opstojanju stanovite sumnje u mogućnost njezina nedjela. Također, njegov dobar glumački nastup emocionalno varira od njegovu dobu nesvojstvene zrelosti i čvrstine do trenutka emocionalnog sraza, a njegova je pak čvrstina simbolizirana dvama događajima koji označuju tragičnosti njegova života – sljepoća i očeva smrt.

Izvrsnu je ulogu ostvario i obiteljski odvjetnik Vincent (Swann Arlaud) koji vjerno prati Sandru na njezinome putu, s ciljem njezina oslobađanja od krivnje, ujedno davajući suptilne znakove postojanja kakvog ljubavnog/seksualnog naboja spram nje. Potpuna opozicija njegovu pravničkome tumačenju određene situacije, čina ili odnosa je pak ono tužiteljevo koje se svodi na pikiranje i ukazivanje na one mračne kuteve ljudske psihe u kojima bi čučao motiv i/ili poriv za činjenje koje na kraju sve ostavlja u šoku, a shodno tome i sam on se čini kao lucidan, prepreden, kao onaj koji pod svaku cijenu želi ono zacrtano – Sandrinu krivnju. Tu je i pas Snoop (opet potencijalna poveznica s još jednim reperom) koji plavim očima nevinoga bića igra bitnu ulogu u životu obitelji, pa nepomično leži pored tijela svoga vlasnika, biva otrovan, a na kraju liježe pored svoje vlasnice koja je oslobođena svih krivnji, opet simbolično, jer životinja zasigurno (nešto/to dobro) osjeća.

Blanchett vs. Hüller

Na prvu protagonistica koja je u središtu radnje unekoliko svojom fizionomijom (plavim očima i kosom) podsjeća na Cate Blanchett u filmu »Tar«, stoga bi se mogla povući usporedba između tih dvaju likova, pa osim u izgledu, sličnost postoji i s obzirom na njihove predstavljene ličnosti koje se čine hladne, a dijelom i narcisoidne. No prije svega, sličnost ili razlika postoji u njihovim izvedbama, od kojih je većina daleko više slavila onu ledenu izvedbu Blanchett, no izvedba Hüller je zaista besprijekorna; daleko snažnija, suptilnija i sugestivnija. Jednostavno, radi se o minucioznosti kojom je uspjela projicirati lepezu emocionalnoga potencijala, mahom zacementirane osjećaje. Valja dodati, simbolika pjesme »P.I.M.P.« dâ se ogledati u kontekstu trenutka u kojem Samuelova žena koketira s djevojkom u obiteljskoj kući, pa u obrnutome značenju koje projicira pjesma, nije on taj koji posjeduje moć, već ona, i društvenu i seksualnu. Što se tiče glazbene podloge općenito, minimalna je, gotovo je i nema, nekoliko puta se ponavlja ona početna instrumentalna pjesma s početka, kao i instrumentalna koju proizvodi slijepi sin na klaviru.

Simbolika naslova filma upućuje na rekonstrukciju kobnog događaja pada/smrti, no ujedno anatomija toga događaja postaje i anatomija jednoga braka i njegova javna autopsija pred očima javnosti. Ritamski ujednačen, montažno dosljedan, scenaristički zategnut, glumački/interpretativno krajnje snažan, film »Antomija pada« izvrsna je psihološka drama s elementima trilera koja je posve opravdala svoje dosadašnje nagrade i one koje će tek dobiti, a redateljica Triet i glumica Hüller zacrvenile su svoja imena na karti sedme umjetnosti.