Nakon filma »Ljeto 1993.«, koji je osvojio nagradu na filmskom festivalu u Berlinu i bio je španjolski kandidat za Oscara, drugi film autorice Carle Simón »Alcarràs« dobio je Zlatnog medvjeda za najbolji film, a osvojio je nagrade i na Saint-Jean-de-Luz filmskom festivalu te na San Sebastian filmskom festivalu. Uz to, film je bio u užem izboru za kandidata za ovogodišnjeg Oscara u kategoriji stranog filma, hrvatska ga je publika imala prilike premijerno vidjeti na Zagreb film festivalu, a trenutno je u kinima.

Kao i u svojem prvom filmu »Ljeto 1993.«, redateljica Simón i u svojem drugom filmu nastavlja s prikazivanjem onog autentičnog, tradicionalnog, svakodnevnog i ruralnog. Radnja filma smještena je na jug španjolske pokrajine Katalonije, na područje općine Alcarràs, a prikazuje zemljoradničku obitelj Solé, koja se suočava s mogućnošću da izgubi ono što im donosi kruh na stol – zemlju/posjed te posljedično i plodove. Centralni motiv ove socijalne drame, s obzirom na to da obitelji donosi zaradu, jest – breskva. Već na samome početku, uvodna scena filma u kojem se malodobna djevojčica s dvoje dječaka igra u starom otpadnome automobilu jasan je uvid u situaciju i stanje same obitelji, kao i načina na koji žive – posve autentično, zemljoradnički, a svakodnevicu im čini ubiranje plodova i prodaja u lokalnome trgovačkom centru koji otkupljuje njihovo voće, pa tako i djeca vrijeme provode igrajući se na zemlji, sa zemljom i u polju.

Psihički slom

S obzirom na to da obitelj Solé broji više članova, koji se generacijski protežu od najmlađe djevojčice do najstarijeg djeda, režijska je intencija bila od samog početka, nakon što je postavljena problematika gubitka posjeda/plodova/zarade, prikazati i kako se svaki od likova suočava s onime što neminovno dolaze i što ih čeka, odnosno prikazati kako pojedini lik proživljava obiteljsku »slow burn« egzistencijalnu životnu dramu. Lik oca pokazuje temperament, revolt, borbeni stav, neodobravanje i suprotstavljanje, no njegovo ispoljavanje emocija čini se većinski kao samo trenutna, »u hodu«, pasivna agresija, gdjekad i posve manifestirana fizička. Ipak, koliko god se otac trudio biti glava obitelji, latentno držati sve pod kontrolom, čak i prelaziti granice svojih fizičkih/psihičkih mogućnosti, upravo to će ga dovesti do psihičkog sloma. Taj je trenutak ključan, jer cijela obitelji proživljava dramu i iščekuje ono što slijedi na svoj način, vidimo kakvom unutarnjom kontemplacijom i pojedinim postupcima, što se najbolje vidi po najstarijem članu obitelji, djedu, koji više puta sjedi zamišljeno, no trenutak u kojem otac »puca« jasan je pokazatelj zašto on djeluje strogo, ponekad bezobzirno prema djeci i nervozno. Također, iako je on percipiran kao glava obitelji i »željezna ruka«, i on na kraju pokazuje trenutke slabosti.

Osim oca i djeda, tu je i majka, koja također ima svoj trenutak iskazivanja unutrašnjeg stanja, zatim kći koju zanima ples, sin u kasnim tinejdžerskim godinama koji je posve i previše, umjesto da uči, posvećen zemljoradničkom poslu i ubiranju plodova te najmanja članica obitelji, koju pratimo u trenucima igre i koja vjerojatno u potpunosti ne shvaća što se događa. Film nedvojbeno nudi i drugi pogled na takav način života, glede mlađih, djece, što je posebice istaknuto u prikazu sina tinejdžera koji sve vrijeme provodi na polju, nedovoljno s knjigom u ruci, a ne provodi ni vrijeme kao njegovi vršnjaci. S te strane gledajući, tradicionalan težački način života čini se kao protuteža suvremenom načinu življenja – u klubovima, zabavljajući se i ispijajući alkohol – i njegova kritika. S druge strane, pak, imajući u vidu najmlađu članicu obitelji i njezine rođake, film je memento nekadašnjeg djetinjstva i nekadašnje igre – rata, u prirodi, na polju, na livadi i tome slično – te poziv na takvo provođenje vremena i na odmak od svega onoga što čini djetinjstvo današnje djece. U tom smislu, čak i simbolična scena koja možda najbolje ovjekovječuje i pronosi to jest ona igre u kojem djevojčica Iris s okvirom naočalama koje imaju samo jednu staklo sjedi za volanom automobila pretvarajući se da je u nekom svemirskom brodu.

Zahlađenje odnosa

Situacija u kojoj obitelj Solé može izgubiti svoju plantažu i breskve, zemlju koja donosi i druge plodove te obilježava život jedne obiteljske zajednice, svakako utječe na obiteljsko stanje i na odnose među njima, što je prikazano unutrašnjim proživljavanjem svakoga od likova, a među širom obitelji prouzročuje i razmirice koje dovode do zahlađenja odnosa u dotadašnjem zajedništvu.

Kako saznajemo, ipak je djed, najstariji član obitelji, u čijem su liku izvrsno portretirane tradicionalne vrijednosti, najzaslužniji za cjelokupnu situaciju i stanje, jer nekad prije, zato što je vjerovao nekome na riječ, nije potpisao papire koje je trebao. Prema tome, dana je riječ nekad imala snagu, vrijednost i značaj, no prije svega ta se riječ nije gazila, a upravo u takvoj vrsti obećanja, kao i odnosu novo-staro, zemljoradnički način života/berba breskvi i zamjeni takvoga rada solarnim panelima ogleda se promjena društvene klime u smislu nestajanja onoga tradicionalnog.

Problem s ubiranjem i prodajom plodova – breskvi – vidimo u činjenici slabe cijene otkupa tog voća, s čime u nekoliko scena istupaju nezadovoljni voćari i prosvjeduju, da bi kasnije, kad se već na svoj način počnu miriti s onime neizbježnim što ih čeka, i otac i sin ustali protiv takvih cijena otkupa i takvoga tretmana zemljoradnika/voćara. U toj se činjenici ogleda društveno-politička i gospodarska situacija ne samo te zemlje, već i drugih zemalja koje voćem opskrbljuju ostale. Da takav način života nije nimalo lak, jasno pokazuje primjer obitelji Solé, jer zemlja i plodovi njihov su život i ono čime se cijeli život bave. Njihova je to svakodnevica; ono čime započinju i završavaju dan, a osim posla ubiranja breskvi, ima tu i dodatnog posla s navodnjavanjem, životinjama koje prave štetu i tome slično. Štoviše, upravo je ta obitelji primjerak izrastanja i srastanja s tim i takvim poslom i načinom života na koji su naučeni, od najstarijih koji trenutke mira pronalaze ispod obližnje krošnje drveta i među redovima voća, do najmlađih kojima su breskve, uz salatu i ostalo povrće, predmeti/sredstvo smijeha i zabave.

Linearna radnja

Radnja filma je linearna, ritam je spor i ujednačen, a kadrovi nisu kratki, jer tendiraju prikazati suodnos likova i prirode, okruženja koje je dio njihovoga života. Kamera se u ponekim dijelovima trese, što s obzirom na samu temu/problematiku filma i režisersku tendenciju svakako pridonosi realističnosti. Valja naglasiti da u filmu ne glume profesionalni glumci, već naturščici koji su izvrsno portretirali zemljoradnički način života te njihovu povezanost sa zemljom i s tradicionalnim, kao i sustegnutu emociju koja ne izvire uvijek i posve na površinu, usprkos čemu film ipak ostavlja dojam djela s kojime gledatelj suosjeća. Što se tiče likova i njihovih odnosa, treba naglasiti da dijalozi nisu odveć razvedeni i film nije njima zasićen, no direktno su vezani za sve ono što se događa, pa u tom smislu nema nečeg dodanog ili suvišnog. Autentičnosti pridonose i trenutci »a cappella« pjevanja za to područje karakterističnih tradicionalnih pjesama, pa se s obzirom na to i suvremenu prizornu glazbenu notu, glazba u cjelini, posve sukladno temi i problematici, također može promatrati u suodnosu staro/tradicionalno-novo. Fotografija koja prikazuje jug i prirodu Katalonije, podjednako one zelene trenutke plantaže i drvoreda, kao i suhu zemlju, izvrsna je, a nedvojbeno su se odabrani naturščici u takvome i njima poznatom okruženju izvrsno snašli. Portretiranjem članova obitelji Solé oni, možemo ustvrditi, upućuju na jedan predmetak društvenoga, tradicionalnoga, suvremenoga te u konačnici jedan epohalno-načinski zaokret.

Španjolski film »Alcarràs« izvrstan je prikaz zemljoradničke obitelji, propitivanja tradicionalnoga i suvremenoga, kapitalističkih i globalističkih relacija i/Ili postulata te odnosa među članovima jedne obiteljske zajednice zbog njihova kolektivnog gubitka. Suptilno-melankoličnim tonom žalovanja i nostalgije dan je portret jednog mikrokozmosa, španjolske pokrajine, a transnacionalnim perpetuiranjem obitelji (i tradicionalnoga) s vrlo malo dočarano je mnogo, stoga ovu autentičnu dramu svakako vrijedi pogledati.