Da sam ja neko – i tako stotinu puta. Od 1. ožujka ove godine i predstave u Brčkom do jučerašnje stote izvedbe u zagrebačkoj dvorani »Lisinski«, Enis Bešlagić sa svojom autobiografskom predstavom »Da sam ja neko« napravio je nebrojeno mnogo kilometara i s pozornice se obraćao mnogim ispunjenim gledalištima, u kontekst stavljajući svoje životne prilike i okolnosti, proživljene anegdote i vrijednosti koje gaji.

Miron Firdus, Šemsudin Poplava ili Damir Dragaš; »Gori Vatra«, »Viza za budućnost« ili »Montevideo«… U moru projekata u kojima je glumio fiktivne likove, Enis Bešlagić predstavom »Da sam ja neko« pronašao je mjesta za sebe i svoje vrijednosti koje je na pragu pedesete odlučio podijeliti s publikom koja ga sluša u velikom broju i s velikom pažnjom.

Autobiografska predstava poznatog glumca, ali i televizijskog lica, glazbenog gosta i aktivnog člana društva, njegovim jedinstvenim pristupom potiče dobročinstvo, navodi na promišljanje i uči, kako Enis kaže, širokologiji.

Predstava se igrala u mnogim europskim zemljama, a uskoro će doseći azijski Dubai, nakon čega na red dolaze australski i švedski dio turneje. Bogat itinerar dokazuje vrijednost predstave i poruku koju odašilje svim nacijama i generacijama.

Više mira i ljubavi

»Da sam ja netko… Svim majkama bih izbrisao bore, učinio da očevi ih vole… Kako bi se živjelo i kako bi se voljelo i kako bi dobro bilo.« Enise, »Da sam ja netko« antologijska je pjesma Indexa, stoga što osjećate prema toj pjesmi i što vas je motiviralo da taj naslov iskoristite za svoju predstavu?

– Stihovi te pjesme oduvijek su mi bili motivirajući. To je jedna od pjesama koje sam slušao kao dijete i tijekom odrastanja. Možda su te pjesme nekima utopističke. Kao kad bi miss rekla da želi mir u svijetu, pa postane toliko ismijavana da više nitko nije ni poželio mir u svijetu. Ispada da kad želiš mir u svijetu, onda si glup, a skroz je u redu kada kažeš: »Bit će rata.«

Svoju sam predstavu napravio povodom svih događanja koja se generalno odvijaju u svijetu, a kontekst pjesme »Da sam ja netko« iskoristio sam za ideju predstave. Da ona bude pomirujuća i da ima više mira i ljubavi nego bilo čega drugoga. Ljudi su možda i navikli od mene doživjeti: skečeve, viceve, provale, smijeh… i takvi su elementi prisutni u predstavi, no ona je prije svega životna i prema tome je posebnija u odnosu na sve ostalo što sam radio.

Naš novinar Marko Dobrecović u razgovoru s Enisom Bešlagićem

Je li to svojevrsni oksimoron? »Da sam ja netko«, a Enis Bešlagić. Vi ste životnim ulogama za dugogodišnje karijere postali jedan vrlo poznati i priznati »netko« i u svojim javnim nastupima možete »Pozvati sve dječake, dati im igračke…«

– Kroz serije koje sam radio i kroz svoje uloge privolio sam i svu djecu koja su odrastala na tim ulogama. I sada kada su ta djeca odrasla, mislim da su spremni dobiti još jednu poruku osim one zabavne i duhovite. Kao kad imaš svoju djecu, dođe vrijeme da odrastu i upoznaju ozbiljnije teme. Tako sam ja ovom predstavom povukao ozbiljnije teme gdje ljudi zaista osjećaju jednu posebnost – da ne možemo više biti licemjerni ili gurati neke stvari pod tepih, već ih valja nazvati pravim imenom. Ova predstava to definitivno čini.

Kroz predstavu govorite o svome životu, a, simbolično, uskoro punite pedesetu.

– Tako se podudarilo, istina. Pričam o svom životu jer mislim da sam u dovoljno dobroj snazi da mogu pričati svoju priču energično, čisto i jasno da ta poruka dođe do onih kojima je najpotrebnija. Po odazivu publike vidim da su ljudi željni, da ima onih koji se vraćaju i ponovno posjećuju predstavu dovodeći pritom roditelje ili djecu da dožive tu poruku. Ova predstava nije pučko smijanje, već je to zaista predstava s porukom. Volim reći da kao što postoji poruka u boci, tako je ovo predstava u kojoj je jasna poruka da ljubav i mir nemaju alternativu.

Predstavu izvodite od početka ove godine. Kako su tekli ti mjeseci i jeste li mijenjali predstavu tijekom mnogih izvedbi?

– Ona je doživjela svoje prilagodbe koje su više bile tehničke prirode, a ja sam je i sam modificirao. Prva izvedba predstave bila je 1. ožujka u Brčkom. Tada sam je ujedno i fizički prvi puta odigrao. Nisam radio probe ili generalnu probu prije, već sam tada prvi puta izašao na scenu i odigrao svoju predstavu. Znao sam što želim napraviti i imao sam sve to ispisano i posloženo, ali fizički je nisam probao ni pred kime prije prve izvedbe. Takva je bila premijera, a ja sam potom tijekom uigravanja rezao viškove, podebljavao dijelove na kojima ljudi reagiraju emotivnije i slično.

Ni psovki, ni vrijeđanja

Vaš itinerar vrlo je sadržajan. Uz Hrvatsku, Austriju ili Švicarsku, izdvajaju se vaši skorašnji nastupi u primjerice Švedskoj, Dubaiju, pa i australska turneja. Vrlo impresivno! U tim dalekim krajevima koje ćete uskoro posjećivati, gledat će vas »naši« ljudi.

– Tako je. Upravo tako. Ja nazivam ljude našima i njihovima. Njihovi su oni čiji jezik ne razumijem, a naši su ovi što se razumijemo. Meni je to zaista super. Predstava upravo i počinje tako da propitujem to odakle smo, tko smo i što smo te je li to bitno. Meni jako imponira kada me ljudi doživljaju njihovim, kada kažu da je Enis naš glumac. Tako i ja te ljude doživljavam kao naše. Smatram se upornim i kao netko tko za svoj cilj ima raditi i djelovati na prostorima gdje se doživljavam kao našim.

Prije par mjeseci gostovali ste u Rijeci, 19. studenog predstavu ste izveli u Opatiji, a na daske HKD-a vraćate se ubrzo, točnije krajem siječnja i početkom veljače. Često ste u ovom kraju.

– Jesam. U ovim krajevima nema toliko dvorana s velikim kapacitetom auditorija u kojima možemo igrati. Isto tako, Rijeka je veliki grad, Opatija je predivna. Dvorane u tim gradovima jako se brzo rasprodaju, tako da je očigledno veliki interes ovdašnjih stanovnika, a te dvorane nisu veće od 400-500 sjedećih mjesta. Stoga mi je normalno da smo često tu i da je velik interes. Ljudi ponovno žele slušati i gledati kulturu i vidjeti predstavu u kojoj nema psovki, vrijeđanja i vulgarnosti.

Govoreći o vašim ulogama, Enis Bešlagić – glumac, Enis Bešlagić – voditelj, Enis kao član žirija, kako birate te televizijske projekte?

– Nekako intuitivno, a isto tako nekako sudbinski oni dođu. Za neke se ja trudim i borim da ih dobijem, no to se ne dogodi, a ja poslije shvatim da je dobro što nisam dobio taj projekt. S druge strane, neke za koje pomislim: »Joj, što će mi to?«, pokažu se kao pravi izbor. Smatram da moraš imati i sreće da te to potrefi. Usto, moraš biti i svjestan toga da, uz trud koji ti pružiš, postoje i oni koji to podržavaju.

Iduća među vašim ulogama jest Enis Bešlagić – pjevač, kao gost na koncertima i singlovima.

– Između ostalog i to. S pjesmom »Jazz ba« čak sam dobio i neke tantijeme što me tada bilo iznenadilo. Imao sam tih izleta jer su mnogi moji prijatelji pjevači pa bi me oni zamolili da izađem s njima na binu i nešto otpjevam. To je rezultiralo i duetima s, primjerice, Halidom Bešlićem, Crvenom Jabukom ili Miligramom. Bilo je zanimljivih izleta koji su me odredili da mogu raditi i pjevačku i voditeljsku sastavnicu. Čuo sam jednu poslovicu koju na Korčuli koriste, a koja glasi: »Ili si za svašta ili si za ništa.«

Slobodni ljudi

Nastavno na vaše životne uloge, je li u redu reći Enis Bešlagić – društveni aktivist? Enis koji je radio na Papinom posjetu Sarajevu, odazivao se na humanitarne akcije i Enis koji se s govornice ne libi govoriti o društvenim (ne)prilikama.

– Apsolutno ste u pravu. Ja nikada nisam razdvajao svoj društveni angažman koji me prati još iz mojih osnovnoškolskih i srednjoškolskih dana. Imao sam volju, želju i hrabrost da iskažem svoj stav bez obzira koliko to utjecalo na moj posao ili ga dovelo u pitanje. I što jest, par godina nisam mogao snimati i raditi u Bosni i Hercegovini zbog svojih stavova, jer nisam bio podoban. Mislim da ljudi bez stava samo prođu ovim svijetom. Gledam i na ono što će ostati iza nas kada odemo s ovog svijeta i kako će se nakon nas zadržati odgovori na pitanja »Što si rekao?« ili »Što si mislio?«.

Mediji i društvene mreže u svijetu današnjice zaista daju mogućnost da svi ti intervjui danas-sutra dožive neku reinkarnaciju pa kada ih netko ponovno preslušava može čuti tvoj stav, a ne samo da si se skrivao iza tekstova i uloga.

Kod glumaca, pjevača i javnih osoba koje sam upoznavao kada sam postao dio javnog života, nedostajalo mi je to da znam kako on razmišlja o nekom događaju. U neke sam se i razočarao, jer mi se ta osoba nije poklapala s, primjerice, pjesmama koje pjeva. Nisam želio da, kada mene netko privatno upozna, doživi da sam sve suprotno od onoga čime se predstavljam kroz svoj rad. Volim spojiti lik i djelo.

Govoreći o tome, na društvenim mrežama aktivni ste i uz svojevrsni slogan »Nemam dva srca, jedno za ljubav, drugo za mržnju.« Odakle taj slogan i zar netko ima srce za mržnju da strastveno mrzi?

– Netko misli da u jedno srce može stati i jedno i drugo. I njegova ljubav ide iz mržnje, a ja smatram i slažem se s onime što je Meša Selimović rekao u romanu »Derviš i smrt«, odakle vodim taj #nemamdvasrcajednozaljubavdrugozamržnju. Ne možeš danas malo mrziti pa sutra malo voljeti. To dvoje ne ide zajedno i smatram da ćemo, kada se oslobodimo te mržnje, postati slobodni ljudi slobodnog uma i duha. Moja predstava govori i o tome i ta se misao kroz nju provlači. U njoj, između ostalog, ima i opomena i ohrabrujućih misli, stoga mi je drago da sam napravio predstavu u kojoj će publika dobiti svoj gutljaj propolisa i s tim lijekom, koji je malo gorak, ali jako ljekovit, otići svojim kućama i o njoj razmišljati. Ovo je predstava nakon koje se mnogo razmišlja.

Mediji su prije desetak dana prenijeli slučaj koji vam se dogodio u Austriji kada su vam odrezali djelić registarskih oznaka.

– To se dogodilo tijekom boravka u Linzu gdje smo imali predstavu. Nakon što smo parkirali na mjesta na koja su nas uputili, svi ostali automobili bili su austrijskih registarskih oznaka i vjerojatno je bosansko-hercegovačka tablica nekome zasmetala. To je bio auto mog kolege, dok su na mom automobilu podigli brisače kao znak upozorenja. Njemu su izrezali tablice onako gospodski. Vjerujem da je to došlo od te austrijske strane, jer je bilo baš pedantno učinjeno, a ipak nam je ostavio mogućnost da možemo voziti.

BiH tablice su inače najzahvalnije tablice za voziti jer kad voziš pod tim tablicama, drugi nikako ne mogu biti sigurni koje nacionalnosti je vozač. Zato i jesu multipraktik (smijeh).

Kao Simpsoni

Volio bih da se kratko dotaknemo i serije »Naša mala klinika« i to upravo jer serija obilježava 20 godina postojanja, ali kao da je još uvijek aktualna. Pregledi epizoda objavljenih na YouTubeu bilježe se u velikim brojkama, a prije tri tjedna serija je ispočetka krenula s repriziranjem na kanalu RTL Kockica, koji je zapravo program konkurentske televizije u odnosu na Novu TV na kojoj se izvorno prikazivala. Sve to je, u najmanju ruku, vrlo neobično.

– Slažem se da je neobično. Ta serija kao da me pratila, kako sam ja radio projekte za neku televiziju, tako je ta televizija kupila i emitirala seriju. Ona i nakon dvadeset godina i dalje ima svoju publiku koja na njoj odrasta. Taj lik Šemse ne može se odvojiti niti od mog privatnog života i ponosan sam to. Čestitam nam na tih 20 godina Klinike što je zaista mnogo, a serija još uvijek živi.

Serija je imala tu »sreću« da je predvidjela neke stvari. Prije par godina aktualizirala se epizoda u kojoj Kliniku zabrinjava epidemija, a nedavno je u Hrvatskoj bio štrajk liječnika što je također na vrlo duhovit način bilo prikazano u seriji. Slično Simpsonima!

– Kao Simpsoni, točno (smijeh). Neke stvari se očigledno ponavljaju u životu.

Prije dvadeset godina dogodio se i film »Gori vatra« iz koje je proizašla i pjesma »Iznad Tešnja«. Bila je to vaša prva velika uloga u također velikom filmu.

– Bila je to moja prva značajna uloga, a film se snimao u mom rodnom Tešnju. Tada još mladi glumac, tek stasao u tim vodama, dijelim kadar s glumačkim legendama i potom se prvi put gledam na velikom platnu na premijeri filma. Bilo je šokantno naviknuti se da si ti sada dio tog ekrana i da tebe dolaze gledati na filmu. Danas kada se gledam na ekranu ili na filmu, to kao da je kakav drugi lik.

Zašto su bosanski filmovi toliko čuveni, dok hrvatska kinematografija nije baš na glasu?

– I hrvatski film je zaista dobar. I u Hrvatskoj postoji dobrih filmova i filmskih priča, no možda filmovi iz Bosne i Hercegovine imaju malo više duše. Možda se mi u Bosni ne možemo boriti s velikim produkcijama, dok Hrvatska već parira sa svojom tehničkom podrškom, a mi iz Bosne nastojimo »proći« na šarm, na foru, na dobru priču. Uspjeli smo koliko-toliko zadržati tu dušu koja još postoji i koja nekako hrani ljude u regiji. Kada kažeš »Bosna« ljudi još uvijek imaju tu empatiju.

Ako zađemo u svijet fantastike, s kojim likom kojeg ste utjelovili biste se voljeli družiti u slobodno vrijeme?

– Svaki ima nešto svoje, ali Šemso je netko s kime bih se sigurno mogao naći.

Raja prava.

– Imam svog tehničara Šerbu koji je stalno sa mnom na Instagramu i on kao da je moja živuća zamjena ili Šemsin alter-ego kojeg u njemu pronalazim.

I za kraj razgovora, vratimo se stihovima pjesme »Da sam ja netko« koji kažu »voljeli bi svoje škole đaci«. Što biste vi voljeli da svi znaju ili, slikovitije rečeno, koji biste predmet uveli u osnovne škole?

– Predmet bi se zvao Širokologija. Kao što spominjem u predstavi, to je jedna znanost koja se bavi širinom. Da ne budeš uzak u životu, nego da imaš širinu i da prihvaćaš ljude, a ne da si ti toliko uzak da ti laserom ne mogu dati informaciju, slikovito govoreći. Ta se širina stječe učenjem o ljudima, običajima, putovanjem… Kada odrastaš u jednoj konzervativnoj i primitivnoj sredini ne mareći za širinu, ne možeš biti drugačiji nego konzervativan i primitivan.