Europsko nogometno prvenstvo tek što je završilo, nedavno smo pomno pratili košarkaški kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre, a teniska uzbuđenja pružila nam je Donna Vekić dosegnuvši polufinale kultnog Wimbledona.

Nakon njemačkog EURO-a, a ususret francuskim Igrama, nije bilo boljeg povoda da ovog petka za sugovornika odaberemo Edina Mahmuljina. Reporter Hrvatske televizije na posljednjim velikim nogometnim natjecanjima zabavljao nas je svojim zanimljivim i živopisnim reportažama o zemljama, gradovima, ljudima i svemu što donosa ona druga, a ne nužno sportska perspektiva velikog nogometnog natjecanja.

Olimpijske igre ove su godine na europskom tlu, što zbog povoljne vremenske zone znači da će domaći gledatelji itekako mnogo moći pratiti olimpijska natjecanja u programu Hrvatske televizije. Načulite uši jer među tim prijenosima čut ćete glas Edina Mahmuljina, koji će komentatorski pratiti borilačke vještine.

Za televizijski prilog Tv Petkom, o nogometu i Igrama, ali i o Maradoni, nanbudu te spremištu za čistačice, razgovarali smo s Edinom Mahmuljinom.

Edine, guten Tag! Vratili ste se s Europskog prvenstva u Njemačkoj. Možda ste u toj zemlji boravili kraće od očekivanog, no kako je na vas djelovalo Europsko prvenstvo i kako ste se proveli na licu mjesta događaja?

Fenomenalno! – i uvijek je tako. Sudjelovati na ovakvim gigantskim sportskim „feštama“ dok igra Hrvatska je nezaboravno. Nažalost bilo je prekratko Guten Tag! , a prebrzo Tschüss! No, to je sport. Organizacija Eura je na visokom nivou, zemlja je posložena u svakom pogledu kad još dodamo navijački kolorit predstavnika starog kontinenta, zaista fantastično. Naravno ostaje veliki žal što Vatreni nisu otišli do kraja…

Jesu li vam uzbudljiviji bili događaji na travnjacima ili ono čemu ste svjedočili na ulicama, fan zonama…?

S rijetko čim se može usporediti osjećaj kada 50 tisuća Hrvata pjeva hrvatsku himnu na početku utakmice ili kada zabijemo pogodak i luduju na stadionu. Mi smo u tim trenucima umalo urušili novinarsku ložu, a kako se tek tresla tribina s našim navijačima. Sav folklor oko turnira je sjajan, ali sama utakmica je ipak nešto zbog čega se voli nogomet.

Kako je njemačka svakodnevica izgledala „pod opsadom“ navijača iz svakog kutka kontinenta? Jeste li među različitim kulturama doživjeli kakav kulturološki šok?

S obzirom da se radi o Euopskom prvenstvu, nije bilo kulturološkog šoka. Puno su to sličnije nacije nego kada govorimo o onima koje sudjeluju na Svjetskom prvenstvu. No, zabavno je vidjeti Francuze koji hodaju prerušeni u galske pijetlove ili pak u Asterixa i Obelixa, talijanske navijače obučene u kostime Super Maria ili one koje nose velike šešire u obliku pizze. Navijače koji su si dali truda pa izradili razno razne imitacije Mbappeove maske…itd itd.

A kakvi su bili naši navijači?

Jednostavno fantastični. Ovo je bilo njihovo prvenstvo. Ja pratim reprezentaciju zadnjih sedam godina i nikada nije bio toliki broj kockica na ulicama zemlje gdje se održava turnir. Tolika energija, pjesma, ples i emocija nešto je što se moglo doživjeti sada i možda više nikada u životu.

Foto: Privatna arhiva

Ako se ne varam, to je četvrto veliko nogometno natjecanje s kojega ste donosili reportaže zabavnog sadržaja. Vaši zadaci su da okusite, omirišete, dotaknete i one druge strane natjecanja, koje nisu nužno sportske. Stoga, kako pristupate toj misiji i što vam je nit vodilja pri stvaranju tog sadržaja?

Gledajte, ako Vam otkrijem tajne zanata ostat ću bez posla. Još će mi to malo ideja ukrasti netko pametniji, zgodniji i šarmantniji. Šalu na stranu, to je proces koji se jednostavno ne da opisati. Krenete od stvari koje su opće poznate i obojite ih svojom vizijom onoga što smatrate da će biti zabavno, zanimljivo i edukativno gledateljima. Nekad potpuno promašite, a nekad vam se posreći pa se plodovi vašeg rada svide ljudima. Naravno, ništa bez kreativnih ljudi s kojima se morate okružiti, u ovom slučaju snimatelja Siniše Galara i Kreše Oštarčevića, montažera Saše Petrića, ton majstora Saše Anetića…

Gledali smo vaše zgode iz Rusije, rubriku sjajnog imena „Edin Burg“ gdje ste donosili priče iz Škotske, a naposljetku tu su Katar i Njemačka. Kako se prisjećate reportaža za navedene projekte i što ćete najviše pamtiti?

Uff, svaka reportaža mi je poput djeteta, posebna na svoj način i teško je izdvajati. No, na prvu moram istaknuti jednu simpatičnu situaciju iz Rusije. Nikada neću zaboraviti kada smo završavali prilog doslovno na ulici. Nje bilo vremena ići u media centar pa smo ušli u jedan poznati restoran brze hrane kako bi montirali i preko njihovog Wifi-a poslali prilog. „Gorilo nam je pod nogama“ tj. emisija je bila već u tijeku, a mi nismo još poslali reportažu.

Pritom smo zamolili simpatičnu gospođu, voditeljicu smjene, koja naravno nije govorila engleski, može li nas pustiti u neku prostoriju gdje nije buka da snimimo tekst. Ona nam je nakon podužeg objašnjavanja izašla u susret i otvorila spremište za čistačice koje je bilo veličina metra kvadratnog. No nije bilo druge, snimatelj s velikom kamerom i ja stisnuli smo se s metlama, krpama i ostalim sredstvima za čišćenje, ja sam sjeo na kantu za smeće i pročitao tekst te smo sve poslali na vrijeme…

Koliko je impresivno pratiti velika natjecanja s lica mjesta? Je li vam to draže nego gledati sve utakmice kod kuće s naslonjača?

Naravno. Ponovit ću prijašnji odgovor, s rijetko čim se može usporediti osjećaj kada kada 50 tisuća Hrvata pjeva hrvatsku himnu na početku utakmice ili kada zabijemo pogodak, doživljaj praćenja utakmica hrvatske reprezentacije je nešto zbog čega se živi.

I za kraj nogometnog bloka, moram vas pitati da nam opišete vaš susret s Diegom Armandom Maradonom. Kako je to izgledalo i što vam predstavlja veliki „Mali zeleni“?

Maradona je za mene jedna od najvećih genijalaca u povijesti nogometa. Ne samo zbog fenomenalne igre već zbog neodoljivo romantičnog nogometa kojeg je živio. Kao siromašni dječak imao je nevin sjaj u očima, živio je za tu malu čarobnu loptu dok je kasnije njegov život bio izazovan, pun uspona i padova te je dostojan izuzetno zanimljive filmske priče.

Naletjeli smo na njega sasvim slučajno. To je isto anegdota. Prolazili smo kroz jedan veći shopping centar u Moskvi na putu do stanice metroa. Vidjeli smo komešanje grupice ljudi. Došli pogledati i shvatili da Maradona nazoči PR eventu. Iskoristili smo priliku za nezaboravnu fotku…

Okrenimo se budućnosti. Uskoro krećete put olimpijskog Pariza. Kako će izgledati vaša televizijska uloga na skorašnjim Igrama? Hoćete li donositi reportaže ili komentirati neke od brojnih sportskih natjecanja? Kako teku pripreme za Pariz?

U Parizu moja uloga će biti slična onoj u Tokyu. Dio zadataka odnosi se na komentiranje. Prenositi ću nastupe hrvatskih judo boraca/kinja te taekwondoista/kinja. Kako sam se nekada uspješno bavio/natjecao u nanbudu, japanskoj vještini imam dobru podlogu za borilačke sportove što su moji urednici prepoznali te me koriste u tom pogledu. Također, sudjelovat ću u pripremi dnevnih izvještaja za informativne emisije, a po potrebi i reportaže za našu emisiju s prigodnim nazivom „CROissant“.

Radujete li se boravku u Parizu? Kakva su vam očekivanja i čemu se radujete uoči odlaska na Olimpijske igre? Jeste li već boravili u Parizu ili Francuskoj?

Jedva čekam. Bio sam u Parizu, ali samo u prolazu, na dan-dva. Uvijek sam priželjkivao priliku da ga bolje upoznam i eto, došla je i to u najboljem mogućem spoju, vrhunskog sporta i neodoljivog povijesnog grada – zagarantiran je spektakl u svakom mogućem pogledu.

Koji vas sentimenti vežu uz pojam Olimpijskih igara? Koje su bile prve Olimpijske igre koje ste pratili i kojih se sportaša sjetite na spomen Olimpijskih igara?

Evo na prvu, Dražen Petrović 1992. i utakmica s Dream Teamom USA u Barceloni. Osobno, veliki sam zaljubljenik u sport, tako da „Igre“ doživljavam kao krajni cilj one beskrajno duge utrke koju sportaš prolazi cijeli život trenirajući iz dana u dan, i kad je kiša i kad je snijeg i kad je užasno hladno i kad je nevjerojatno vruće i kad ti se neda i kada te sve boli, ali izdržavaš iz dana u dan i tvoj znoj i suze su nagrađene najvećom mogućom svjetskom sportskom pozornicom – Olimpijskim grama. Dolazim iz sportske obitelji. Otac, dva strica i teta bavili su se borilačkim vještinama. Otac je meni i sestri bio reprezentativni trener u nanbudu. Danas svoju ljubav prema sportu prenosim na svoja tri sina. Ispunjenje sna bio bi trenutak kada bih kao novinar pratio Olimpijske igre na kojima bi nastupao jedan od mojih sinova.

Povrh zabavnih reportaža, iskazali ste se i u angažiranim pričama kao dio redakcije emisije Provjereno Nove TV te u emisijama HRT-a. Što vas veže uz taj dio karijere?

Vežu me prekrasne životne uspomene i škola u kojoj sam puno toga naučio. Godinu dana sam proveo i studirajući u Americi, sva ta TV iskustva pridonijela su da sam danas novinar ovakav kao što jesam.

S kolegom Ivanom Skorinom snimili ste film „… I vani si!“ u kojem donosite priču nastalu tijekom vašeg boravka na Novoj TV. Kako se prisjećate tog projekta u kojemu ste također uložili svoju kreativnost?

To je osobna priča nadahnuta teškom životnom dramom jednog od mojih najboljih prijatelja Vedrana Buljubašića. Vedran je radio kao montažer na Novoj TV i tako smo se upoznali. Nažalost obolio je od leukemije, a nakon velike borbe uspio ju je preboljeti. U tom smo periodu Ivan i ja u suradnji s Vedranom napisali scenarij, nakon toga i snimili igrani film. Nažalost, život nije mazio Vedrana, kasnije je ponovno obolio i danas je pokojni. Vedran je iza sebe ostavio ženu i troje maloljetne djece. Taj projekt me naučio koliko život može biti okrutan.

No, da se vratimo sportu. Bespuća interneta otkrivaju da ste višestruki svjetski prvak u Nanbudu. Možete li nam reći kako ste se našli u Nanbudu i što vam je donijela ta disciplina? Što je najvažniji u toj borilačkoj vještini?

Malo sam se dotakao toga u prošlim odgovorima. Moj otac je kao mladić trenirao judo, stričevi Taekwondo. Kada je nanbudo došao u Hrvatsku, igrom slučaja uključili su se u razvoj tog sporta na našem području. Tata je mene i sestru s pet godina odveo na trening i ostalo je povijest.

Usto, stranice HNS-a otkrivaju kako je Mahmuljin s brojem 24 na dresu bio dio Nogometnog kluba Concordia u prvenstvu veterana. Dakle, uz reportaže nadomak stadiona, kroz nanbudo i nogomet gajite sportski život.

Pa da. Uvijek sam volio nogomet iako mi je nanbudo bio prvi sport. Kao klinac sam ga trenirao u zagrebačkoj Concordiji. Imao sam dužu pauzu za vrijeme fakulteta, a onda u sam u jednom trenutku sreo bivšeg trenera Josipa Severa koji me pozvao da se priključim njihovoj veteranskoj momčadi i objeručke sam prihvatio tu ponudu. S obzirom na borilačku podlogu, prikladno igram stopera i kosim kao Joe. Imam najviši postotak točnih faulova nad protivničkim napadačima. Jedini sam u povijesti Concordije zbog akumuliranih žutih kartona bio suspendiran propustiti utakmicu u veteranskoj konkurenciji.

S kojim biste slavnim sportašem voljeli napraviti televizijski intervju i što biste ga pitali?

S Novakom Đokovićem. Kako čovječe?

Tko vam je tijekom novinarske karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?

Kolega Vlado Boban. Radio sam jednu reportažu s Filipom Hrgovićem. U tom prilogu zadatak mi je bio proći jedan trening s Filipom. Između ostalog dobio sam taj zadatak zbog mog bavljenja borilačkim vještinama. Bobi mi je tada rekao, nemoj u reportaži glumiti frajera koji će s lakoćom izdržati nevjerojatno intenzivan trening i pretući velikog Filipa Hrgović već pusti da te on prebije, ne boj se pokazati slabost, prihvati šalu na svoj račun i ljudi će to prepoznati i nagraditi.

Budući da je ovo intervju za naš televizijski prilog, koja su vama omiljena TV lica neovisno kakvom se formom bave?

Na prvu, Marko Šapit, Ivan Dorian Molnar, Martina Validžić, Robert Knjaz, Vlado Boban, Zoran Šprajc, Frano Ridjan…

I za kraj, kada ne proizvodite televizijski sadržaj, uz koji se sadržaj najradije opuštate?

Crtiće s djecom.