Jesam, malo sam umoran. Ma da malo, jako sam umoran, ali taj se umor zove sreća! Kad se samo sjetim vremena korone… Koja depresija, koja tuga. Nakon što si četrdeset godina bio naviknut na neprestane koncerte, odjednom k’o da je netko ručnu potegnuo. Sada je pak toliko dobro da prema našim podacima radimo negdje na razini 2010. ili 2011. Blizu smo 70 koncerata, prošli smo jako puno Dalmacije, Kvarnera, zaredali su se koncerti po Istri, skoro svaki dan neki nastup!

S velikim zadovoljstvom – bez obzira na taj umor sreće (kako ga definira) – prve nam je utiske o koncertnom ljetu koje traje iznio Edi Maružin, lider Gustafa, po mnogim kriterijima i jedna od najznačajnijih osoba svih vremena hrvatske glazbene scene u njezinom rockerskom kontekstu.

Iako se u takvim vrijednosnim sudovima može upasti i u procjep blagonaklonosti, jer vam se i osobno njihova muzika naglašeno dopada, ali putujući do Kanfanara, točnije do Limskog kanala gdje smo dogovorili susret te slušajući Radio Otočac krenulo je »sedam dan san toje ime zva…« Gustafi su naprosto unatoč čvrstoj povezanosti s dijalektom jednog dijela Istre stekli jako veliku popularnost širom Hrvatske i okolnih država. Kako su k tome uistinu ustrajni u svom stvaralačkom i koncertnom radu, naša se teza jako lijepo potvrđuje.

– Nije to toliko važno koliko je značajno da radite ono što volite. Naravno da su troškovi veliki, da su zarade male, ali kad sve zbrojite i oduzmete, vi ste na koncertu, pred vama su ljudi koji s vama pjevaju, koji su sretni što ih vaša muzika čini zadovoljnima. Kako onda da i sam ne budeš zadovoljan kad na takav način možeš osigurati egzistenciju. Ma ča mi više rabi – ne trebaju meni ni vile ni jahte, kad je publika kuntenta i ja san, to je naprosto moje življenje, moje zadovoljstvo, zaključuje Maružin.

Globalna vidljivost

Direktan povod za susret i ovaj razgovor bio je prije svega Dvigrad Blues Festival koji se po treći put održava na središnjem trgu u Kanfanaru, u nedjelju 10. rujna.

– Jako sam u bluesu već dugi niz godina. Čovjek se mijenja, razvija ili mijenja svoje ukuse, nitko od nas nije čitav život isti. Blues Festival u Kanfanaru je velika stvar za mene, ali i za mnoge druge ljude željne dobrih koncertnih nastupa u jednoj ipak manjoj, nešto komornijoj priči.

Dvigrad Blues Festival je zapravo simbioza publike i izvođača, i zato me posebno veseli. Kako sam i prijašnjih godina isticao, držimo se pravog izvornog blues obrasca, onako kako se to od početka radilo i na njegovom izvorištu. Počinjemo u 12 sati, a trajemo dok se uhvati prava, črna noć, do 22 ure. Da bi do kraja na neki način intimizirali priču, bit će tu i jela i pića, i to na jedan način, barem ja tako razmišljam, usklađenja s karakterom, s dušom bluesa, nastavlja Maružin.

Prelazimo po listi izvođača. Kao i uvijek vrlo zanimljiva. Domaćin je, dakako, Edi East Trance Blues pojačan s usnim harmonikašem Krešom Oremušem, s istrijanskih i liburnijskih prostora dolaze Barban Stonesi, kao i Riccardo Staraj Mindnight Blues Band, potom jedan od najcjenjenijih europskih bendova blues izričaja, belgijski Rawhide, trieštinski Frank Get Band, kao i značajnija talijanska blues ekipa okupljena u grupu Toro&Milazzi.

Središnja uloga ovogodišnjeg Dvigrada pripala je ortodoksnom crnom američkom blueseru Bruceu Mississippiju Johnsonu koji u Kanfanar dolazi sa šestočlanim bendom. On je također najavio Kanfanar na svojim stranicama što, s obzirom na njegovu popularnost i ugled, znači i globalnu vidljivost.

– Čitavu priču izvodim na najbolji mogući način, ja i sam želim uživati taj dan u Kanfanaru. A još je nešto jako važno: ne želim raditi baš nikakve kompromise. Sve mora biti posebno, drugačije, sve mora biti vrhunsko, pa će takva biti i ponuda hrane kao i vina. Rekao sam – kao familija koja se okuplja da bi slušala vrhunski blues, da provede na tom mjestu cijeli dan i da kad je gladna jede, kad je žedna pije, pojašnjava nam karakter kanfanarskog okupljanja Maružin.

Mikro podrumi

Što znači da će i enogastronomija biti istinski domaća, s jako velikom ulogom mesa boškarina te da vina ne dolaze iz zone velikoserijskih, u neku ruku čak i pomodnih priča, nego iz malih, mikro podruma gdje se vina stvaraju na apsolutno izvorni način, čak nećemo pogriješiti ako te vinare definiramo kao slikare, umjetnike koji se izražavaju svojim osebujnim vinima, s onim nečim čudesnim u boci na što je utjecala samo i sama priroda.

– Ne kažem ja ništa protiv današnjih dominantnih okusa vina, kao ni većih ili velikih proizvođača. Većina njih moji su prijatelji, na kraju krajeva i sam sam participirao u tom valu, u tom nastajanju istarske vinske scene. Ali kao u muzici i životu, tako se mijenjamo i u svojim okusima, u preferencijama po pitanju vina. Zapravo ambicija mi je da uz Blues Festival, ide i prava mala izložba vina koje bismo mogli definirati i biodinamikom, ali ipak mislim da je nekako najznačajnije opisati ih kao potpuno prirodna vina, direktan je Maružin.

Da, kao i po pitanju glazbe i glazbenika, u našem nam je razgovoru, primjerice, istaknuo kako je kroz Gustafe prošlo ni manje ni više nego 86 najrazličitijih glazbenika, Maružin uvijek voli pomoći isticanju ljudi koji žive za svoj posao, pomaže u njihovoj promociji. Njemu je uvijek na prvom mjestu strast. Kad to osjeti kod drugih, postaju dio njegovog »kulturnog kruga«.

Vinari koje ističe su na neki način oni koji su izašli iz svojevrsnog kruga, učenja Giorgia Claja. Njegovim bismo prvim nasljednikom mogli definirati Dimitrija Brečevića čiji je brend Piquentum, zatim je tu Rino Šuran iz Rovinja, vinarije Ghira, Novigrad, domaćin Lunika iz Brajkovići, a njima se pridružuju i zanesenjaci od kojih neki imaju uistinu mikroproizvodnju koja se broji u stotinama boca, a ne tisućama, kao što su to Raul Širola, Marinko Pavlović Maka te profesor s Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci Tomislav Brajnović, koji godinama vodi projekt Golo brdo nedaleko Rovinjskog Sela.

Edi East Trance Blues Band

Uskoro novi album

Ne manje važni dio ove naše priče ili povoda, kako smo definirali naš susret, je i buduća izdavačka aktivnost Edija Maružina u najrazličitijim formama.

– Nekad, na samim našim počecima bila je nemoguća misija snimiti ploču. Koliko je trebalo proći muke, nagovaranja, koliko poniženja i odbijanja da bi na kraju kod velikih izdavača uvijek bio isti odgovor: »Dobri ste, ali moramo to još malo poslušati pa vam se javimo.«

Prvi nam je vinil došao s pojavom alternativnih izdavača. Naša je prva prodana tiraža bila oko tri tisuće ploča, a tada su vam velike zvjerke poput Jugotona ili PGP-a štancale izvođače koji su imali ne manje od 50 ili 100 tisuća kopija. Danas je priča sa snimanjem bitno lakša, tehnika i tehnologija su išle naprijed, ali dramatično je promijenjena priča o distribuciji i naprosto mjerenju prodajnih dosega.

Ali opet, koliko se sve ubrzalo i koliko sve bilo rascjepkano, želja nam je do kraja godine snimiti pa isproducirati novi album. Riječ je dakako o bluesu, a bit će na neki način to osvrt na COVID vremena, kad se malo što radilo, povezana s vremenima današnjim, pojašnjava Maružin.

Konkretno pet pjesama dolazi s prvog albuma »Sumpor«, pet je s albuma »35’61« iz 2020«, a možda i jedna nova. One će se tijekom jeseni izvoditi na nizu pozornica gdje će se i snimati njihove live verzije. Kad se, dakle, na taj način dobije sate i sate materijala, izdvojit će se ono najbolje i složiti u jedan zanimljivi live album.

Posveta Mladenoviću

I na koncu, nakon uistinu sasvim malo predaha, Gustafi dolaze i na riječku Vežicu točno na seriju ljetnih koncerata poznatih pod zajedničkim nazivnikom Riječka zvečka. A i u toj smo se priči zanimljivo nadovezivali na činjenicu da je u okviru nastupa riječkih snaga, pa tako i benda Turisti, nastupio i poznati bubnjar Ivan Fece Firči, svojedobno, dakako, baza ritam sekcije Ekatarine Velike.

– Fantastičan bend, a u posebno sam dobrim odnosima bio s Milanom Mladenovićem. Uostalom pjesma »Jesen« nastala je nakon njegove smrti, posveta je to moja i benda Gustafi jednom od najvećih glazbenika s ovih prostora. Koliko god, kako si mi rekao, Firči je spominjao da je u Kanadi šest bendova koji izvode samo Ekatarinine stvari, mislim da je Milan potrajao da bi tek nastala prava remek-djela.

Što bi bilo da je bilo, nepotrebno je nažalost o tome razmišljati. A kad smo već i na toj temi gdje nas je Riječka zvečka dovela, Milan je nama producirao jedan album i ako se ne varam mi smo bili prvi bend kojem je tako nešto učinio, pojasnio nam je Maružin.

Nastavili smo razglabati niz tema, pa i onih koje neminovno »pucaju«, nećemo reći starije ljude, ali da, svakako one koji imaju neku godinu iskustva. Ono zanimljivo, ali neproduktivno tkivo komparacija vječnih osamdesetih i današnjih vremena.

– I ja imam utisak da je danas jako malo bendova koji bi imali godina kao ja kad sam počinjao. Ili manje. Da je malo bendova čiji je prosjek dvadeset ili koja više godina. Čini mi se kado da su na sceni stalno neke retrospektive, sjećanja na nekadašnju kvalitetu i kvantitetu. A onda shvatim da novca s kojim bi netko platio te mlade bendove na njihovim koncertnim aktivnostima naprosto nema, da su troškovi veliki, a komunikacija sa slušateljima sasvim drugačija i jako jednostavna. Novine su kao nekad ploče, a još se istina prodaju.

Moraš po njih na kiosk pa sjesti na neku terasu, listat’ i čitat’. I ploče se nekad moralo otić’ kupiti pa doći doma do gramofona da bi slušao. Danas je sve u telefonu, sve je super dostupno i to za jako kratko vrijeme. Pa i proizvodnja je jako pojednostavljena.

A opet, nema meni do žive publike, do osjećaja koji stvaraju ljudi koje pokreće tvoja glazba, zaključio je naše druženje za ovaj put Maružin.

Bilo je na povratku fantastično vruće. Iako termometri nisu do kraja točni pokazatelji, u jednom je trenutku pokazao – 42. Možda mi i imamo »neko leto«, ali kako god okreneš, vremena su se ipak promijenila. Srećom što se mijenjalo i događalo bez jedne stvari nema baš ničeg posebnog: bez strasti. Bilo da je riječ o vinu, bluesu ili razgovoru o svemu tome.