Otac ča-vala

Duško Jeličić Dule: “U duši sam roker, ali bez MIK-a više ne mogu”

Aleksandra Kućel Ilić

Foto: Sergej Drechsler

Foto: Sergej Drechsler

Njegovo srce je »velo za se«, pogotovo za Festival Melodije Istre i Kvarnera, na kojem je prvi put nastupio 1993. godine pa iz prve osvojio i mikovsku karavanu i mikovsku publiku



Roker sam u duši, ali kako sam rekao u svojim stihovima, »moje srce je velo za se« – govori nam, uz šalicu kave, za evociranje uspomena spreman, a vicevima i crticama iz prošlosti oboružan Duško Jeličić Dule, pa nastavlja u svom neponovljivom stilu – »nekad smo bili mladi i lepi, a sad smo samo lepi…« Složit ćemo se da su »leta pasala« i da su se promijenile neke stvari na koje je nemoguće utjecati, poput primjerice vanjskog izgleda, pokoje bore više i boje kose koja ipak nije promijenila dužinu, ali u suštini, kad je čovjek »čisti pozitivac« koji uvijek nastoji pronaći barem trag dobrote u očima drugih ljudi, takve mu nebitne neminovnosti poput starenja jednostavno – ništa ne mogu.


Sve to je naš i vaš Dule. Ne samo pjevač osebujna vokala, kompozitor i nadareni tekstopisac s »morem« nagrada u džepu, već i pokretač ča-vala, promotor »najdraže Opatije«, čuvar »domaće besede«, osnivač Balinjerade i njezin doživotni počasni direktor i dugogodišnji pusni gradonačelnik Stare Dame, čovjek koji je gotovo 60 godina s puno uspjeha prisutan na glazbenoj sceni Kvarnera, te vjerni mikovac koji na festivalu Melodije Istre i Kvarnera nastupa od 1993. godine, a priprema se i za nastup na njegovom novom, ovogodišnjem izdanju.



Crveni stojadin dugogodišnji Duletov prijatelj i zaštitni znak




Dule i Mirjana Bobuš na MIK-u 2014.

Altroke Madonna i Zucchero


Dule je uz glazbu i nebrojene nastupe uz svoju Bonacu nastalu 1976. u kojoj sve do danas nastupa uz suprugu Silvanu i Edija Lazarića na klavijaturama, velik zaljubljenik u more i jedrenje, škampar kojemu ribe na opatijskome mulu »jedu iz ruke« i, premda nikada ne pokazuje znakove »udara slave u glavu«, želio on to ili ne – živući simbol gradića pod Učkom.


Popularan je, pa boh! Ne nabrajajući silne nagrade uz koje je ovjenčan, treba reći da je dobitnik nagrade Grada Opatije za životno djelo, te počasni građanin Lovrana koji je s dušom opjevao u poznatim stihovima »Lovran, Lovran, gradić mali…«


– Nisam nastupao na starom MiK-u, već na obnovljenom i to 1993. godine. Nekoliko godina ovog festivala nije bilo, a ja sam u međuvremenu napisao »Mariju«, te »Petrsin i češanj«. Dobro, napisao sam još davno, davno i »Mačka z Voloskega« i »Opatijo, Opatijo«, ali te pjesme u ono vrijeme nisu pokretale nikakav čakavski val, nikakvog većeg ulaska čakavštine u naše pjesme koje su se tada pjevale nije bilo.


I tako, bordižali smo dole u klubu na mulu u Opatiji skupa Miro Paušić i ja, a bilo je vrijeme maškara. Skrenuo sam mu pažnju da u fonoteci, jer u to vrijeme su on i Vjeko Alilović vodili glazbenu emisiju na Radio Rijeci, imaju jednu moju pjesmu na čakavštini. I oni su počeli »vrtet« tu pjesmu, bila je to »Petrsin i češanj« i pjesma je ušla u riječki Top 15.


Tad je na radiju bila samo jedna glazbena lista… I pridemo mi tako na prvo mjesto riječke glazbene ljestvice, sjećam se da smo s prvog mjesta uspjeli skinuti Enigmu, planetarno poznate svjetske glazbenike. Ostalo mi je u sjećanju da je iz Italije kod nas došla kujina od moje Silvane sa svojim budućim mužem i kada je shvatila što se dogodilo na Top 15, ushićeno je rekla svome partneru: »Guarda Luigi, Madonna e Zucchero sono dietro da Dule.«


Istina je bila da smo dobili više glasova od Madonne i Zucchera, i uglavnom, Vjeko me u tom momentu pitao »imaš još ča, imaš još ča«. I onda sam otišao do Andreja Baše i snimili smo »Mariju«, »Pod Učkun« i »Lovran, gradić mali«. Kad su oni »Mariju« počeli »vrtet« na radiju, moglo ju se čuti dvadesetak puta na dan, pjesma je postala strašno popularna i Baša je rekao da je ova pjesma napravila renesansu čakavštine.



Dani mladosti


Tamara Brusić, Dule Jeličić i Katja Budimčić na MIK-u u Kastvu 2015. godine

Hvala Baša


Tad su Andrej Baša i Milka Čakarun Lenac došli na ideju da obnove MIK, budući da se vidjelo da jedan takav festival jednostavno »fali našim ljudima«. Baša me počeo nagovarati »daj hodi na MIK, daj hodi na MIK«, a ja nikako nisan otel. Ja sam oduvijek pjevao pjesme od Rolling Stonesa, Beatlesa, Bijelog dugmeta… Bilo mi je malo čudno odlučiti se za nastup na MIK-u. Ali on je bio tako uporan i hvala mu na tome, da sam na kraju popustio i upravo na MIK-u doživio neke od svojih najljepših i najnezaboravnijih trenutaka u karijeri. Hvala Baši!


MIK je ubrzo postao dijelom mene i danas više ne mogu bez tog festivala. Na svom prvom MIK-u sam otpjevao »Neverin«, pjesmu čiji su autori bili Aldo Galleazzi i Cvjetko Matetić. »Sunce pali, se je vedro, nigdere ni oblačića« – bilo mi je malo čudno u početku, no danas gotovo da i ne postoji domaća fešta na kojoj se ta pjesma ne otpjeva. A prošao sam loše, kao i na gotovo svakom MIK-u, premda su mnoge od tih pjesama kasnije »žarile i palile« među publikom i rušile rekorde slušanosti.


Evo, recimo, »Beli, Cres i Lubenice« koju sam 2000. godine izveo na MIK-u je također bila »pri dnu u plasmanu«, no kasnije je zbilja porušila sve rekorde i na Glisti Radio Rijeke ostala više od 200 tjedana uzastopce i postala najizvođenija pjesma na toj listi. Na svom prvom MiK-u u Puli prošao sam jako loše, dobio sam samo dva glasa publike, a budući da je u revijalnom dijelu programa nastupao i sam Galleazzi, autor pjesme, nakon prvog, neuspješnog dana, tješio me riječima »ma ni ti to niš«. Isto tako sam imao uspjeh kod slušatelja s »Moji škoji«, skinuli su pjesmu s Gliste nakon što se pojavila 100 puta, jer se uvelo to pravilo – ispričao je u dahu Dule.


I otkada se »zarazio MIK-om«, gotovo na svakom izdanju je prisutan, kao izvođač, ali i autor mnogih pjesama…


– Došao je MIK 1994. i ja sam otpjevao »Jolandu«. Pogađate – na MiK-u sam prošao nezapaženo, no moram reći da je pjesma u Mađarskoj postigla velik uspjeh i bila prva na top listi, baš kao i u Sloveniji, na Radiju Murska Sobota. Zatim sam 1996. nastupio uz jednu lijepu pjesmu, »Mularija«, skupa s Kolažom i dobili smo treću nagradu stručnoga žirija, a 1997. godine sam za pjesmu »Ne reči nikad rogi ribaru« dobio nagradu za tekst. Ta me nagrada toliko oduševila da sam neko vrijeme hodao »deset centimetara iznad zemlje«, onako kao po oblacima… Nisam mogao vjerovati da sam nagrađen u tako oštroj konkurenciji, jer su tekstovi na MIK-u uvijek izuzetni i gotovo svi imaju priču i svoju težinu. Dobio sam kasnije još nagrada za najbolji tekst, ali ovo je bila prva i ja sam »ponemel od sreći«.



Na Trgu Riječke rezolucije – Francesco Squarcia, Dule Jeličić i Sergio Pavat

Ni straha

Poželio je za 60. rođendan MIK-u – da ima sretan i dug život, a s obzirom na to da ima svoju publiku, smatra Dule – »nema straha za budućnost ovog putujućeg festivala«.


– Kompozitori, tekstopisci, izvođači, aranžeri, producenti, i svi ostali koji su za jedan dobar festival važni, ovdje kod nas na Kvarneru i u Istri su vrlo kvalitetni. Vjerujem u sve mlade snage koje dolaze i čvrsto se nadam da će ča-val, baš kao i naš MIK, još dugo, dugo živjeti i obogaćivati ljude uvijek nekim novim pjesmama, poručio je Duško Jeličić Dule.



S Mariom Lipovšekom Battifiacom na snimanju Kartuline z MIK-a va Opatije

Pjesme žive u narodu


Otpjevao sam 1998. »Frutivendolo«, onda 1999. »Kupil san motorku« i 2000. – »Beli, Cres i Lubenice« za koju sam dobio drugu nagradu stručnog žirija i nagradu »Beseda« koju je dodijelio Novi list. Onda se 2001. MIK nije održao, a 2002. sam izveo »Ma ča će to mane« i dobio drugu nagradu stručnog ocjenjivačkog suda, te 2003.


»Pustil san ti trag« i dobio nagradu za tekst. Onda je došla 2004. godina i tada sam nastupio na MIK-u uz dvije pjesme, pjevao sam moju »Ki put se mi poprehtamo« i skupa s Alenom Vitasovićem i Ženskom klapom Mareta iz Bakra, jednu prekrasnu »Šoto voče«, od Marine Valković i u toj sam pjesmi zapravo samo recitirao. Onda sam 2005. izveo »A ti pridi« i 2006. »Moji škoji« i dobio nagradu za tekst. Zatim sam uz Antonija Krištofića 2012. nastupio s pjesmom »Čovek otrok je zavavek« i postigli smo uspjeh – bili smo drugi u ukupnom poretku, a na MIK-u u Opatiji čak i prvi, i to me je oduševilo.



Antonio Krištofić i Duško Jeličić Dule


Sveti Petar u Šumi, i Dule u njemu na MIK-u 2012. godine

I – ostat će zapisano i to da smo nas četvero izvođača uspjeli zajedničkim snagama pobijediti na MIK-u uz »Da bimo i kletu« – bila mi je to prva pobjeda na ovom festivalu, 2021. godine. Kantali smo skupa kao što je poznato Nevia Rigutto, Mauro Staraj,Tamara Brusić i ja.


Zatim smo 2023. Nevia Rigutto i ja izveli »Pod ruku me ćapaj« i u Opatiji uspjeli pobijediti, što me oduševilo, a na kraju smo bili u ukupnom poretku treći. Spomenuo bih još 2019. i pjesmu »Ana z Lovrana«. Uglavnom, želim reći da se nikada ne zna kako će koja pjesma »živjeti« kod publike. Ponekad na samom festivalu prođe vrlo nezapaženo, no kasnije postane hit, rekao je Dule koji inače obožava talijanskog pjevača i vrhunskog glazbenika Zucchera uz kojega je također vezana anegdota s prvog nastupa na Sanremu, kada se u to vrijeme mladi pjevač nije proslavio plasmanom uz pjesmu »Donne« koja je kasnije postala evergreenom…


Te je davne 1985. godine, kada je prvi put nastupio na Sanremu, slavni Zucchero zauzeo je pretposljednje mjesto, no pjesma je i danas prisutna u srcima publike



Nevia Rigutto i Dule na tonskoj probi MIK-a, Foto: MIK


Mauro Staraj, Tamara Brusić, Nevia Rigutto i Dule Jeličić – pobjednici 2021.

Šezdeset let pozornice

– Od mog prvog izlaska na binu s gitarom je prošlo gotovo 60 godina, jer je to bilo 1965. u Vatrogasnim domu u Liču. Zamijenio sam mog školskog prijatelja Bobota Poščića na basu u Royalima. Imao sam tad već neke svoje autorske pjesme. Prva gaža uz more s Royalima nam je bila 1966., svirali smo u Malom raju. Nakon toga smo osnovali bend Jučer nestali i onda, 1976. godine Bonacu koja je ostala sve do danas i bit će tako »sve dokle moremo«. A moremo mi još, zaključio je Duško Jeličić Dule.


Neverin na Rabu


A koje je sve doživljaje s putujućeg festivala zauvijek »pospremio u srcu« opatijski otac ča-vala?


– U onim prvim izdanjima obnovljenog MIK-a vozili smo se s brodićem i dok smo putovali prema Rabu, igrali smo karte, briškulu i trešetu. Igrali smo Sergio Pavat i ja protiv Roberta Ferlina i Đanija Maršana. Nisu nas mogli dobiti, nema šanse, jer je Sergio gotovo profesionalac. Zbog toga je Maršan bio prilično ljut, jako se trudio nadjačati nas, ali ništa nije pomoglo – prisjetio se Duško Jeličić Dule.


Kada su stigli na Rab, cijelu je mikovsku karavanu »oprao neverin« epskih razmjera


– Vidim ja, bit će strašan neverin, ali nitko iz tehnike »ne trza«. Pitam ih s nevjericom imaju li nešto čime bi pokrili aparaturu da se ne uništi i nakon manje od dvije minute, nebo se otvorilo i budući da sam imao lumbrelu, pomogao sam u spašavanju tehnike. Srećom, sve je prošlo uz manja oštećenja i onda smo idućeg dana u podne na tom brodiću održali nastup.


Sunce je pržilo, ljudi su hodali u kupaćim kostimima i čudili se, a mi smo pjevali… A jedne godine, kad je s pjesmom »Potok« na MIK-u uz mene nastupila i Silvana, cijeli smo MIK nazvali »dvoranskim MIK-om«, jer je baš tijekom svih večeri padala kiša i baš cijeli se planirani program umjesto pod vedrim nebom morao održati pod krovom. To je ta draž MIK-a, ali i velik problem za organizatore. Još jednom je Silvana nastupila na MIK-u, a bilo je to kad mi je Baša rekao da napišem skladbu za limenu glazbu, pa sam to učinio za Puhački orkestar Lovran.


Tad je uz Silvanu i mene nastupio i Edi Lazarić, pjesma se zvala »Limena glazba« i s nama je na pozornici bilo tridesetak članova ovog orkestra, pokazali su se pravim profesionalcima. Ako me pitate za moje daljnje nastupe, ove godine idem na slavljenički MIK, ali sam mišljenja da treba više mjesta dati mladima koji su fantastični, ispričao je naš sugovornik koji smatra da je svijet glazbe čaroban, te je istinita poslovica koja kaže da »tko pjeva, zlo ne misli«.



Dvije mikovske legende – Dule i barba Zlatan Borčić


Dule i Anezzi na MIK-u 2016.

Silvana i Silvana


O najdražoj pjesmi s kojom se predstavio na MIK-u vrlo mu je teško govoriti, ali kaže da mu je svakako pri vrhu »Ma ča će to mane«.


– Sve su mi pjesme podjednako drage, ali ako bi presudile nijanse, uz »Ma ča će to mane«, jako mi je prirasla srcu i »Moji škoji«. Ali ako govorim o pjesmama koje mi se pjažaju, no doduše nisam ih izvodio na MIK-u, to su »Unconventional« i »Ona ima neko leto«, jer kako sam rekao, roker sam u duši i volim takve stvari i podržavam sve mlade glazbenike koji misle slično i odlični su mi.


Volim isto i pjesmu »Pod Učkun« na tekst Drage Gervaisa, nije bila na MIK-u ali je doživjela osam ili devet prepjeva. Sve su mi Gervaisove pjesme fenomenalne, neponovljivi stihovi… I moji su stihovi ukoričeni, u knjigu ih je »pospremila« Cvjetana Miletić. Inače, u privatnom životu, moja je Silvana za razliku od mene glazbeno obrazovana i normalno da ponekad, kad posluša neku moju novu stvar, dođe do »trećeg svjetskog rata«, ma šalim se, naravno.


Uglavnom, ona mi prigovori da nemam paran broj taktova, a ja uzvraćam da je sve u ritmu i pozovem se na »Yesterday« koji ne može biti poznatiji, a ima sedam taktova… Uglavnom, za Bonacu napišem tekst, glazbu i aranžman i onda se okupimo svi zajedno, nas troje, i posložimo sve do kraja, upotpunimo pjesmu, pojasnio je Duško Jeličić Dule.



Silvana i Dule, ljudi koji se obožavaju i koje svi obožavaju

Humanitarac

Dule i njegova Bonaca poznati su po velikom broju humanitarnih koncerata, a i sam je nagradu za životno djelo Grada Opatije koja je iznosila za to vrijeme vrlo visokih 20.000 kuna – podijelio potrebitima. Nabavio je potrepštine za opatijsku Socijalnu samoposlugu, Udrugu osoba s invaliditetom i lovranski Dom za nezbrinutu djecu, te Društvo za zaštitu životinja Lunjo i Maza i azil za životinje, a s 300 ili 400 kuna koje su nakon svega ostale, počastio je »turom pića pul Barića«…