Grupa Duran Duran nastupila je u srijedu navečer u Puli, mjesto velike fešte bio je dakako pulski amfiteatar i ako postoji jedna riječ kojom bi se taj događaj mogao opisati, onda je to »Konačno!«. Dugo smo ih neki od nas čekali dok su se oni tu i tamo pojavili u glavnom gradu Lijepe Naše, ali sada su konačno svoju letjelicu usmjerili k pulskoj Areni.

Slijetanje iz budućnosti

Koncert je, naime, počeo videom u kojem slavna engleska četvorka slijeće nekakvom futurističkom letjelicom u nekakav futuristički grad prije no što se glavom i bradom pojave na pozornici.

Simon Le Bon staje na sredinu pozornice dok svjetla šalju zrake prema publici tako da on ostaje u sjeni, kao da želi izazvati strahopoštovanje. Umjesto toga dobiva oduševljenje koje je totalno, da ne može biti totalnije, a Arena je dobrano puna, gotovo do kraja i onda kreće »Night boat«.

Prije no što uronim u more euforije čiji huk još uvijek čujem u daljini, idemo prvo neke stvari spustiti na zemlju. Prvo, mračna i spora pjesma »Night boat« malo je čudan izbor za otvaranje koncerta, bez obzira na to što se radi o preradi njihovog hita i prvoj pjesmi s aktualnog albuma »Danse Macabre«.

Duranovci su zato smjesta nakon toga prebacili u višu brzinu s »Wild Boys« i »Hungry like the wolf« i dali publici priliku da se razmrda. Nakon kratkog seta klasičnih uspješnica koji završava s »A view to a kill«, naslovnom temom iz filma o Jamesu Bondu, bend otvara škrinju svojim skladbama koje nisu baš toliko okupirale radijske i TV frekvencije u njihovo zlatno doba ili kasnije.

Primjerice, »Invisible«, singl iz 2021. godine, koji Le Bon najavljuje kao pjesmu o tihoj većini, čiji se glasovi ne čuju, i to zvuči jako dobro. Bend je prošle godine objavio album »Danse Macabre« na kojem je između ostalog malo preradio neke svoje stare stvari, pa je tako na albumu spojio »Lonely in your nightmare« i »Superfreak« te je nastao medley »Super lonely freak«. Dvije toliko različite pjesme koje bi u teoriji bilo teško povezati, u praksi, pogotovo na koncertu, zvuče jako dobro.

No, najbolji trenutak u tom dijelu stiže s »Friends of mine«. Bila je to sjajna, moćna izvedba hita koji nikad nije postao dio udarne kolekcije grupe, a objavljen je na prvom albumu 1981. godine. Jedna od najboljih izvedbi preksinoć.

Najbučnija atmosfera

Duran Duran u prvoj polovini koncerta ne priziva osamdesete samo kroz svoje hitove nego i kroz odjeću koju nose, sakoima i jaknama pastelnih boja s rukavima podignutima do lakata. Dok ne izmisle neki uređaj za putovanje kroz vrijeme, ovo je najbliže što možete dobiti.

Također u tom prvom dijelu Le Bon priča uglavnom kako bi najavio pojedine pjesme pa prije »Hungry like the wolf« spominje i rakiju. Inače, navodno su temeljito utažili žeđ večer prije u jednom restoranu pored Pule. Krajem osamdesetih bend je počeo lutati, bljesak slave počeo je blijedjeti, a pjesma koja ih je vratila u prvu ligu bila je »Ordinary world« koju je na koncertu Le Bon posvetio svima kojima se bore za mir u svijetu, apostrofiravši ljude u Ukrajini, Gazi i Izraelu.

Do tada je na koncertu već bilo jasno da su duranovci u maksimalnoj formi što je pokazala i izvedba »Come undone« koju Le Bon izvodi u duetu s pratećom pjevačicom Annom Ross. Što odabrati za nastavak, ima još pjesama, poput »Planet Earth« za vrijeme koje se predstavlja bend. Dečki i dvije cure ne gube dah i pjesme se nižu slijedom koji bi se mogao nazvati logičnim. Primjerice, nakon obrade »White lines« pomislio sam kako bi dobro sjela »The reflex«, kad ono… Protivno običaju, ovaj put nisam unaprijed gledao set listu, tako da mi je ovo stiglo kao svojevrsno ugodno iznenađenje.

Još jedna naoko čudna kombinacija bio je spoj »Girls on film« i »Psycho killer«, potonja je bila prvi hit jednako legendarne grupe Talking Heads i opet to je u Areni zvučalo fenomenalno, dodatno nabrijano kako se zaključio ono što se naziva službeni dio. ‘Ajde, nemojmo se zezati, kao i uvijek znamo da još nešto nedostaje.

Bez suzdržavanja

Bend se brže-bolje vraća na pozornicu, ne puštajući publiku da dugo traži bis. Do tog trenutka bend koji je na početku djelovao profesionalno formalno, sada se već opustio. Na Rogeru Tayloru počinju se pojavljivati prvi osmijesi, čak i Nick Rhodes djeluje kao lik koji se zabavlja, ali to ne želi priznati, dok Le Bon niti ne pokušava sakriti koliko je oduševljen prijemom te gomilu koja se okupila u amfiteatru naziva »nevjerojatnom« i »najbučnijom koju su imali dosad«.

Možda je i dio naučenog koncertnog bontona, ali publika u Puli, koja je došla odasvud, zbilja je dobro primila Duran Duran, a oduševljene komentare fanovi su napisali i na službeni Facebook profil benda.

Le Bon nakon povratka na pozornicu nudi publici priliku da pjeva i najavljuje »Save a prayer« te traži publiku da upali svjetla na mobitelu.

– Želimo pretvoriti amfiteatar u magično mjesto, objašnjava Le Bon.

Tako je i bilo. Publika je bez imalo suzdržavanja, čisto i glasno otpjevala refrene jedne od najpoznatijih rock balada u povijesti, prije no što je gotovo dvosatni set zaključen hitom »Rio«. S obzirom na to da je Le Bon na početku nosio majicu s ilustracijom koja se referirala na »Union of the snake«, nadao sam da se da će se među 20 pjesama naći mjesta i za ovu top 5 uspješnicu, ali nema veze. Čekanje se na koncu isplatilo, dobio sam to po što sam došao, kao vjerojatno i ostatak fanova.