Nakon odavanja počasti Springsteenu na debitantskom albumu »Kuća bez krova« Mile Kekin na svom se drugom albumu sjajno nazvanom »Nježno đonom« s glazbene strane okreće spoju rocka, punka i folka pa se nakon prvog slušanja odmah javljaju poredbe s majstorima kao što su The Pogues ili Gogol Bordello.

No, to su tek odrednice kako bi se od prve znalo što se može očekivati kad je glazbena podloga u pitanju. Jer, ono što je kod Kekina, kao i nekadašnjeg Hladnog piva uvijek bilo bitnije, su tekstovi. A tu je Kekin opet car i to stoga što je bliži poetici svog nekadašnjeg benda, no ozračju svog prethodnog debitantskog albuma uvelike određenog tonovima nostalgije.

Ironično i duhovito

Nakon izleta u mladost i prošlost Mile se opet vratio stvarnosti nemilosrdno, cinično, ironično te na trenutke vrlo duhovito udarajući po puno toga što mu se ne sviđa. Tako, primjerice, uvodna »Što će reći ljudi« kroz razigrani rock s nešto folk elemenata šiba po dvoličnosti glazbene scene i činjenici da glazba nema onaj društveni utjecaj kakav je nekada imala.

Sjajna pjesma »Pater familias« kroz folk punk ismijava macho pristup svijetu, a briljantna »Zubić vila« kroz kombinaciju funky/reggae i rock zvukovlja iznimno je kritična prema društvu koje je puno imbecila pa moli zubić vilu da mu da krila kako bi odletio preko tog mora imbecila, a sve to ukrašeno je briljantnim stihovima poput: »I prije je bilo kretena, ali nije bilo tastatura!«.

Na toj razini duhovitosti i kritike je i sjajna »Nikad sit« koja o krajnjoj i konstantnoj nezasitnosti tipičnoj za ovo naše doba govori kroz razigrani plesni ritam davnog i nezaboravnog novog vala.

Društvene negativnosti

Prvi otklon od bavljenja društvenim problemima, odnosno prevladavajuće teme albuma, je odlična »Bez problema«, moćna a la Kekin ljubavna pjesma (»Ja bih ti dao sve, ali tebi treba manje, treba ti moje džepno izdanje«) o nesrazmjeru količine ljubavi između dvoje ljudi vrlo dobro odsvirana u arena rock stilu da bi nježna, prozračna i prevladavajuće akustična »Gdje sam bio do sad« na balaševićevski način progovorila o nekoj davnoj ljubavi.

Nakon dvije dobre ljubavne pjesme Kekin se opet vraća šamaranju društvenih negativnosti pa kroz temu »Ratnik svjetla«, iznova kroz kombinaciju rocka i folka, ovog puta Balkan folka, ismijava društvene mreže, nadriliječnike i slične prevarante koji uspijevaju zarađivati na gluposti drugih. Potom u pjesmi »Orangutan«, iznova kroz kombinaciju folka, ska i punka, iznosi svoje »blage« stavove o čovječanstvu i to sa stajališta orangutana koji iz zoološkog vrta začuđeno promatra te čudne spodobe.

Cinizam i ironija te pjesme odlično se nastavljaju u »Adria (Zimmer Frei Zwei)« gdje se kroz kombinaciju njemačkog i hrvatskog jezika te spoj adria zvuka s punk žestinom sprda zadivljenošću hrvatskim turizmom.

Za kraj Kekin čuva ljubavnu tematiku kojoj pristupa na različite načine pa je tako »Kupih ga njoj za rođendan« duhovita posveta čuvenoj temi »Walking the Dog« The Stoogesa kroz priču o tome kako je dragoj nakon bračne svađe pokušao, s namjerom pomirenja, kupiti psića pa ga sad mora šetati. Suprotno toj duhovitosti i vrckavosti »Mala« je nježna i uspješna pohvala svima koji imaju hrabrosti biti svoji, a završna »Guvernal« prekrasna je ljubavna balada koja će na koncertima biti jedan od velikih favorita, kako zbog himnične glazbe, tako i zbog priče u kojoj slušamo o poluzabranjenoj ljubavi djevojke iz imućne obitelji i mladića, njezinog »princa miješane krve s periferije« koji je gradskim ulicama vozi na guvernalu bicikla prolazeći uz smijeh i vrisku kroz crvena svjetla nastojeći stići noćni tramvaj koji će je odvesti njenoj kući.

Simbolika naslovnice

»Nježno đonom« ide u red najboljih albuma domaćeg rocka 2023. godine, za mnoge i najboljeg. Nije to ništa čudno jer Kekin je autor kakvih hrvatski rock, nažalost, ima sve manje. Jasan, direktan, kritičan, ciničan, duhovit, zabavan… Užitak je ne samo slušati ga već i čitati, a tu višeslojnost lako je uočiti i u duhovitoj naslovnici na kojoj Kekinov portret podsjeća na briljatnu kreaciju Marlona Branda kao Kuma iz istoimenog Coppolinog remek-djela, a boja i font slova naziva albuma i imena izvođača hommage su dvama čuvenim albumima rock povijesti – debitantskom albumu Elvisa Presleyja iz 1956. godine te čuvenom »London Calling« (1979.) grupe The Clash.