Krajem drugog mjeseca instrumentalni trio Pomelo Chess Society objavio je dugoočekivani drugi album „En Passant“, koji nastavlja autentičnu Šah Math Rock priču ovog riječkog sastava.

Nakon pozitivno prihvaćenog prvog albuma, novi studijski uradak slijedi već utabane staze prevladavajućeg noise math izričaja benda, nastavljajući smjelo iskoračivati iz poznatih žanrovskih predjela.

Anticipirajući nova rješenja ukomponirana u eksplozivno-dinamička igranja „En Passant“ logični je nastavak već započete priče, organizirane oko osnovne teme koju čine kalkulirani prijelazi, ispresijecani furioznim egzibicijama – sjedinjeni u trojstvu basa, bubnja i gitare.

Naime, nema tu osobitih prevladavanja – svaki instrument suvereno nosi svoj dio priče, sebi svojstvenom magijom doprinoseći ovom alkemijskom spoju od osam kompozicija, čija inspiracija je izvučena iz povremenih glazbeno-životnih eskapada u nepoznato.

Uvertiru u album čini „Danny“ s kojim se polagano počinje graditi tenzija svojstvena glazbi Pomela – utemeljena na žestokoj igri rifova udruženih s ritam sekcijom koja ni u čemu ne prihvaća zauzimanje sekundarne uloge, već naprotiv, cijeloj priči daje jedinstvenu i nepredvidljivu dinamiku građenu na progresivnim obrascima.

Nastavak eksperimentalne jednadžbe osigurava se uz „Gerry“, koji udara beskompromisno i „drito u glavu“, a nasljeđuje ga gotovo jednako hektični „Hector“, kojega čini uskovitlani vihor naglih prijelaza – poput kojekakve pozitivne apokalipse koja prija duši.

Ezoterične dionice grade narativ „Philipa“ i „Noela“, dok „Diego“ i „Zed“ imaju tu formulu koja će većini slušatelja vjerojatno biti najdopadljivija.

Slojeviti i tenzični obrati posljednji su dašak dramatike albuma koju približavaju svome epilogu, kojega utjelovljuje mistična „Dolores“, jedina kompozicija ženskog imena čija space pulsiranja naglo prekidaju kontinuitet uspostavljen s beskompromisnim i odrješitim muškim „likovima“.

Djeluje kao da to odskakanje prati shemu prijašnjeg albuma, gdje se također slično postiže sa ženskim pandanom.

Vodeći se uhodanom, ali učinkovitom formulom, „En Passant“ svojevrsni je kontrolirani kaos koji slijedi uređenost šahovske logike kalkuliranih prijelaza i čvrstih repeticija, no kao i u svakoj partiji – posjeduje taj element iznenađenja koji ima potencijala stvoriti neočekivani obrat.

Sagledavši cjelinu glazbenog djela, daje se zaključiti da i sami simbolični naziv albuma, implicirajući na šahovski potez pješakom skriva dubinsku priču, a tek ovlaš nam otkriva površinski obris njezinih protagonista – ostavljajući nas zainteresiranim za to kakvo razrješenje, a možda tek i zaplet, nosi sljedeći potez.