Jednostavni, ali vrlo dojmljvi tekstovi te isto takva odlična glazba temeljne su odlike novog, jedanaestog albuma čuvenog američkog rock dvojca koji se odaziva na ime The Black Keys, a čine ga gitarist i pjevač Dan Auerbach te bubnjar Patrick Carney.

Njih su dvojica debitirala prije punih 20 godina albumom »The Big Come Up« i od tog su trenutka stvorili izniman ugled kod publike i kritike koja u njima prepoznaje autorski i originalan pristup različlitim glazbenim žanrovima i bogatoj povijesti rock glazbe.

Vidljivo je to i na njihovom novom albumu koji već u naslovu bar djelomično određuje neke smjerove, mada bi umjesto pojma boogie moglo stajati i glam rock, blues rock, funky – jer sve to – misleći ponajprije na zvuk sedamdesetih godina prošlog stoljeća – praše na svom novom albumu The Black Keys.

Poziv na ples

No, krenemo li od boogie naslova, onda u prvi plan idu zarazno plesne, ritmične i uhu ugodne »For the Love of Money«, »Burn the Damn Thing Down« i »Your Team Is Looking Good«.

U prve dvije Auerbach i Carney vrlo su društveno kritički raspoloženi pa kritiziraju pohlepnost i iskorištavanje prirode, dok u »Your Team Is Looking Good« stvaraju, poprilično iznenađujuće, tipičnu sportsku navijačku pjesmu na tragu velikih Queenovih hitova »We Will Rock You« i »We Are the Champions«.

U slučaju sve tri pjesme The Black Keys su vrckavi boogie ritam oplemenili s a la T. Rex i Marc Bolan peckavim glam rock senzualnim rifovima pretvorivši svaku od ovih pjesama u neodoljiv poziv na ples. Na tragu magije plesa je i, pogotovo u svom drugom dijelu, ljubavna »Baby I’m Coming Home«, a ritmu i gibanju okrenute su i sve ostale pjesme ovog izvrsnog albuma.

Foto: Facebook

Billy F. Gibbons

«It Ain’t Over« sa sjajnim ciničnim stihovima o ljubavi i novcu, odlično kombinira soul i blues rock, »Happiness« je još jedna, uvjetno rečeno, sporija pjesma s puno dobrih blues rock solaža pristiglih iz delte Mississippija, a »How Long«, ponajbolji sentiš na albumu, s pitanjem koliko dugo ćeš biti s njim i ne dati šansu drugima, pa i samoj sebi – pravi je rock sentiš kojim su uspješno oživljene nezaboravne sedamdesete.

Baš tom desetljeću, ali i onom koje mu je prethodilo, posvećene su i možda tri ponajbolje pjesme ovog albuma – uvodna »Wild Child« prepuna je erotskog naboja za što su itekako zaslužni jaki rock rifovi i funky zahvati uronjeni u psihodeliju i blues rock šezdesetih.

Iz tih okvira stiže nam i moćna završna »Didn’t I Love You« s Led Zeppelin i Stepenwolf udarima gitara, a sjajna »Good Love« donosi nam gostovanje njihovog velikog prijatelja, ZZ Top gitarista Billyja F. Gibbonsa koji ovu pjesmu o tome kako je pravu ljubav teško pronaći, ali treba pokušati i pri tome slušati samo svoje srce, zaista obogaćuje i oplemenjuje teksaškim mutnim, »prljavim«, ljepljivim i moćnim bluesom koji stvari pokreće u temeljima, a još privlačnije djeluje zbog bolanovskih dodataka u ritmu i rifovima.

Snimljeno otprve

Jedan od najlakše uočljivijih dojmova već nakon prvog preslušavanja ovog albuma je spontanost, a potvrda o uživanju i predanom radu dolazi na stranicama ovitka gdje čitamo kako je većina pjesama snimljena – otprve!

Dakle, uvježbali su je, pripremili sve što treba u Auerbachovom Easy Eye Sound studiju u Nashvilleu i – snimali. Pomagali su pritom u nekoliko pjesama već spomenuti Gibbons, tu je kao back vokal i odlična Sierra Ferrell te Andy Gabbard, a bitan doprinos dao je i Angelo Petraglia, dugogodišnji producent grupe Kings of Leon.

»Dropuot Boogie« odličan je nastavak prošlogodišnjeg albuma »Delta Kream« na kojem su obradili neke blues standarde. A kad se na način kako je to napravljeno na ova dva albuma istražuje povijest rocka, onda to ne da nije dosadno, već je i inspirativno, motivirajuće i – prekrasno. Posebno za one koji su tada odrastali ili jednostavno vole zvuk šezdesetih i sedamesetih.