Kada je skromnost u pitanju, često mi ljudi spominju taj izraz, ja bih ga preinačio u pokušaj da se bude pristojan. Smatram da nema ništa ružnije od toga da netko misli da je važniji od drugoga i ta nadmenost, pokušaj važnosti, totalno mi je neprivlačna.
povezane vijesti
U Rusiji je bio samo jedanput, na festivalu u Moskvi, i bilo mu je vrlo zanimljivo. Kaže – to je jedina zemlja koja ga je podsjećala na Sjedinjene Američke Države. Imao je osjećaj kao da je u Pennsylvaniji. Zanimljivo. Njegovo dječačko lice simbol je kinematografije koje, kao i pripadajuće joj zemlje, nema već više od tri desetljeća. Naraštaji i naraštaji odrastali su i odrastaju čitajući “Vlak u snijegu” Mate Lovraka i gledajući filmsku ekranizaciju u režiji Mate Relje, s našim današnjim sugovornikom u glavnoj ulozi. Riječ je, naravno, o Slavku Štimcu.
Ove je godine pedeset ljeta od njegova filmskog debija i “Vuka samotnjaka” Obrada Gluščevića. Izabran je tada, zbog svog autentičnog ličkog dijalekta, za tu filmsku ulogu koja ga je plasirala među jugoslavenske zvijezde. I eto, nakon pola stoljeća, Slavko Štimac i dalje ostvaruje zapažene filmske, televizijske i kazališne uloge, danas utjelovljuje ne samo dobričine, već i zlikovce, a hrvatska ga publika od 27. prosinca ima prilike gledati svakoga ponedjeljka u Matanićevoj seriji “Područje bez signala” koja se emitira na Prvom programu Hrvatske televizije.
Žanr nije važan
Niste uspjeli doći na novinarsku promociju u Zagreb?
– Aktualna pandemija dosta otežava putovanja, stoga ih i izbjegavam. Sve je postalo suviše komplicirano.
Prve epizode “Područja bez signala” ne otkrivaju nam zapravo previše o vašem liku, osim što na isti baca veo tajanstvenosti. Tu ste, po prvi put, imali prilike igrati s nekom mlađom generacijom hrvatskih glumaca. Jeste li, kao i ostali, išli snimati i u Finsku i Tunis?
– Da, to ste u pravu i to je ono što me raduje, glumački postav je vrlo dobar. Nisam išao u Finsku i Tunis, moje su se scene snimale oko Zagreba i u Lici. Vrlo se dobro radilo, Matanić je zanimljiv čovjek, vrijedan i inspirativan. O mome ćete liku saznati ukoliko nastavite dalje gledati.
Uz “Područje bez signala”, posljednjih se mjeseci puno priča o srpskoj seriji “Crna svadba”, u kojoj vi igrate jednog od glavnih likova. Seriju možemo gledati na online platformi “Play” RTL televizije. Kakvo vam je bilo iskustvo glumiti negativca, uvjetno rečeno?
– Moj je lik, Mitar, više kao zombi, poput krvnika na zadatku. Nije bilo teško, leglo mi je jer sam znao što redatelj od mene hoće. Uz to, što je izuzetno važno, scenarij je bio izuzetno dobro napisan. U glumi se općenito oslanjam na intuiciju i mislim da je to dosta bitno. Ustvari, to i jest jedini način da ostvariš dobru ulogu.
Redatelj Nemanja Ćipranić okupio je dobru glumačku ekipu, uz vas su tu, između ostalih, i Uliks Fehmiju i Nikola Kojo. Serija se još nije prikazala u Hrvatskoj, iako se to skoro očekuje s obzirom na zapažene kritike, ali kako ste se vi snašli u tom nekom folk-horor žanru?
– Nikada nisam bio pobornik žanrovske podjele, nekako sam se trudio, kao što sam već rekao, birati uloge po onome jesu li dobro napisane ili ne. Žanr nije suviše važan. Zanimljivo, meni je, kada sam pročitao scenarij, uz to što mi se zanatski činilo da iza toga stoji temeljit rad, što se kasnije pokazalo točnim, bila najprivlačnija ta egzotika, zapravo nekakva egzotika tih običaja, vlaške magije koja je neobična i kao takva vrijedna pažnje.
Riječ je o pomalo jezivom i u Hrvatskoj manje poznatom običaju. Jeste li znali i ranije za njega?
– Čuo sam, naravno. U istočnoj Srbiji Vlasi imaju podosta tih običaja koji su, eto, zahvalan materijal i za umjetničko djelovanje.
Nedorečen kraj nekako nagoviješta i drugu sezonu?
– Koliko sam shvatio, sprema se druga sezona, ali je to još neslužbeno.
I lijepo, i teško
Jedan od mnogih kultnih trenutaka iz vaše karijere je i fotografija s Pulskog festivala, s filmom “Sjećaš li se Dolly Bell”, kada ste bili u uniformi JNA. Koja vam je najdraža uloga iz tog, ranijeg, ali značajnog perioda vaše karijere?
– Ja sam, kao i sva djeca toga doba, a i sva djeca danas, čitao “Vlak u snijegu” Mate Lovraka. Kada sam dobio tu ulogu, to je za mene bilo nevjerojatno. Zar ja da glumim tog glavnog dječaka koji je na mene, kroz lektiru, ostavio dubok dojam?! Ne mogu izdvojiti najdražu ulogu iz tog perioda. Doista ne mogu. Sve su mi vrlo drage i sve su me izgrađivale. Drago mi je da su svojevrsni klasici.
Sve te uloge učinile su vas prvom jugoslavenskom tinejdžerskom zvijezdom.
– Kad govorimo o tom pojmu zvijezde u Jugoslaviji, važno je naglasiti da smo tada imali, naspram danas, vrlo malo televizijskih programa. Popularnost koju je nama, primjerice, donijela serija “Salaš u Malom Ritu” danas je nezamisliva. Čitava je zemlja nedjeljom, u osam sati navečer, gledala tu seriju. Danas imate sto programa, izbora koliko vam je volja. U to doba svi su vas znali, niste se s ljudima mogli mimoići i bilo je nemoguće da vas netko ne poznaje.
Je li Vam to, kao djetetu, tinejdžeru, bilo opterećujuće?
– U biti, kada si dijete, to i jest opterećenje. Ne samo zbog obaveza u školi, već u tim godinama lako dođe do poremećaja ega i raznih emocionalnih problema. Koliko je bilo lijepo, toliko je bilo i teško. Puno sam vremena provodio na snimanju i tu je moj privatni život, dječačka igra, patila. U školi sam, hvala Bogu, imao odlične nastavnike, pune razumijevanja, ali nikad se neke stvari ne mogu nadoknaditi. Riječ je o ukradenom vremenu, u jednu ruku, ali ne mogu reći da žalim zbog toga.
Kako su vaši roditelji reagirali na sve to?
– Ono što sam kasnije shvatio jest to da je mojim roditeljima bilo važno samo da ja budem u redu. Nisu bili previše oduševljeni mojom filmskom aktivnošću koja će kasnije prerasti u životni poziv. Ali oni su bili dobri ljudi, pitome naravi. To je jedna od stvari koja je vrlo bitna, čini mi se, jer sam u tom okruženju izrastao u emocionalno stabilnu osobu. Doma nisam slušao svađe, gledao tučnjave, a kroz to mnoga djeca i dandanas prolaze. Mojim je roditeljima bilo važno da ja budem dobro i da mi se ništa ne dogodi. Znate, kada prolazite kroz sve to, u toj dobi, roditelji su zadnja stvar o kojoj razmišljaš. Prirodno je da su prisutni. Kasnije tek shvatiš njihov značaj i njihovu važnost.
Ličan k’o Ličan
Rade Šerbedžija nedavno je, u jednom televizijskom intervjuu, rekao kako njegov otac nije pogledao niti jednu njegovu predstavu, niti jedan njegov film.
– Ispast će da smo mi Ličani takvi, ha-ha.
Kada smo se već dotakli Like, posjećujete li svoje rodno Konjsko Brdo?
– Otkad je majka preminula, nešto manje. Moj stariji brat, koji je također preminuo, dolazio je vrlo često. Najviše sam u Zagrebu, gdje mi živi drugi brat. Kada dođem, zajedno otiđemo do Like. Sada tamo, nažalost, nema nikoga, ali mi obilazimo obiteljsku kuću i pazimo je. Naročito moj brat i njegovi sinovi koji su u Zagrebu.
Vaši Štimci su Ličani?
– Ustvari, vučemo porijeklo iz Gorskog kotara, ali ima nekoliko stotina godina da smo se preselili u Liku.
Kad ste se preselili u Beograd, pa u SAD, jeste li doživljavali, recimo to tako – kulturne šokove?
– Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Kod mene je to bilo potpuno drukčije. Nisam, pogotovo prilikom preseljenja u Beograd, imao previše slobodnog vremena. Nisam regularan glumački slučaj, ja sam stalno radio i snimao te su meni obitelj bile te filmske ekipe s kojima sam radio.
Tko vam je od kolega glumaca kao klincu dao neki najvažniji savjet i koji biste vi savjet, kao zreli glumac, dali nekom mladom kolegi ili kolegici?
– Sve legende naših glumišta s kojima sam glumio ostavile su na mene dubok trag. Primjerice, Branko Bauer mi je svojim projektom dao dobru podlogu za daljnji rad. Ne mogu se požaliti ni na koga, svi ti stariji glumci, glumice, ti ljudi s iskustvom, bili su fini i dragi i pomagali su mi. Ono najvažnije – bili su pažljivi. Takva su bila ta vremena, a valjda ima te pažljivosti i danas. Trudim se biti takav prema mlađim kolegama. Što se tiče savjeta mladim glumcima, svima bih predložio neka prvo razmisle zašto se žele time baviti. Neka si postavljaju pitanja i traže odgovore. Kod mene je to došlo stihijski, nekako nisam niti birao, već sam odrastao ispred kamera. Mladi neka se prvo zapitaju zašto se žele baviti glumom. Gluma nije šala, to je ozbiljan posao. Drugo, kada napune osamnaest, devetnaest godina, neka se probaju upisati na Akademiju. Pa i ako ne uspiju iz prvog pokušaja, neka i dalje pokušavaju. Ako glumu vole, ako nalaze smisao u tome, neće promašiti.
Koji ste vi smisao našli u tome?
– Gotovo na svako vaše pitanje vraćam se na istu rečenicu koja je vrlo važna – moj je slučaj specifičan. Ja sam se doista trudio da mi to ne bude centar života, i nije mi bio.
Već?
– Svakodnevni život. Slava, karijera, pozornice… sve je to prolazno. Za mene je bogatstvo moj privatni život, ne pridajem neku veliku važnost svojoj profesionalnoj karijeri i svome poslu, u tom smislu o kojem pričamo.
Skromnost i pristojnost
Ne mislite da ste previše skromni?
– Kada je skromnost u pitanju, često mi ljudi spominju taj izraz, ja bih ga preinačio u pokušaj da se bude pristojan. Smatram da nema ništa ružnije od toga da netko misli da je važniji od drugoga i ta nadmenost, pokušaj važnosti, totalno mi je neprivlačna. Mislim, govorimo o odgoju i elementarnoj pristojnosti.
Godinama ste uspijevali privatni život držati samo za sebe.
– I dalje ga držim. I smatram to važnim. Ne vidim razloga zašto bi moj privatni život bio dio javnosti i zašto bi on uopće nekome bio zanimljiv.
To je ono što javni posao, nekako, nosi sa sobom. Pogotovo danas.
– Takva su vremena. Javnost, naročito mediji, pokušavaju stvarati sadržaje ni iz čega. Upakirati ih i prodati. Promašeno i nezanimljivo.
Osim na televiziji i filmu, radite i u kazalištu. Gledao sam vas u zemunskom Madlenianumu i predstavi “Da krenemo ispočetka”. Ako se ne varam, na daske koje život znače došli ste slučajno, nakon što ste se već gotovo dvadeset godina bavili filmom i televizijom?
– Tako je. Moje se prvo kazališno iskustvo zbilo 1990. godine, kad su me zvali prijatelji Žarko Laušević i Miki Manojlović, da im se pridružim u projektu uprizorenja “U iščekivanju Godota” Harisa Pašovića. Bili su tu i Milan Krivokapić i danas popularna Hristina Popović koja je tada imala svega osam ili devet godina. To je bio moj prvi kazališni izlet i projekt s kojim sam, nekako, zavolio i rad u teatru. Bio mi je uzbudljiv taj prvi živi kontakt s publikom. Radio sam potom na još nekoliko predstava, onda je došao film “Underground”, još nešto posla te odlazak u New York. Kada sam se vratio, u početku nisam igrao na daskama, ali eto, ima već nekoliko godina da sam se vratio kazalištu.
Priče iz života
Na Brijunima ste igrali i u predstavi o Mati Parlovu. Koje su razlike između filma, tj. televizije i kazališta?
– Hm, kako da vam kažem… Mislim da se nekako prožimaju. Oba iskustva su dobra. Kazalište ima, nekako, ja to volim reći, krupni plan. A krupni plan pravi stvar intimnijom. Kamera vara, kamera može biti i fenomenalna i nezgodna. Pred kamerom se ne možeš sakriti, ona bilježi svaku laž, prati svaku emociju, detektor je apsolutno svega i ako imaš osjećaj za nju i ako znaš što ona može pružiti, tada je ona korisna i daje bezbrojne mogućnosti. U kazalištu sam se, primjerice, kada sam počeo raditi, bojao da mi glas, zbog glasnoće koju zahtijeva prostor, ne izgubi prirodnost. Ali i to sam naučio. Kazalište ima čaroliju, magiju – ispred vas se nalaze živi ljudi i to je prekrasno. Najvažnije od svega je rad, najvažnija je dobra priprema. S tim dolazi i ležernost, polet, opuštenost i sigurnost, odnosno s radom i pripremom dolaze neograničene mogućnosti i slobodan let.
Nekakve erotske scene u kojima ste vi, takoreći, kod nas bili prvak – one u “K’o to tamo peva” ili u “Varljivo leto ’68” postale su kultni dio kinematografije ovih prostora. Danas, pak, u svim sferama umjetnosti i medija vrvi od seksa, erotike i psovki. Možete li povući paralelu?
– Ono što smo mi igrali, pogotovo u filmovima koje ste spomenuli, bio je pokušaj duhovitosti, svrhovitosti i, ono najvažnije, to nije bilo vulgarno. Danas je golotinja posvuda, a najčešće nepotrebno. Teško je to i opravdati. Ne želim ispasti puritanac, ili konzervativac – samo, kao i u svemu, tražim svrhu. “K’o to tamo peva” i “Varljivo leto” dobro su napravljeni filmovi i zato te scene nisu za usporedbu s mnogima kojima danas svjedočimo.
Pišete li?
– Imao sam period kada sam pisao kratke priče, ali u principu ne.
Svjedok ste jednog minulog vremena, surađivali ste s mnogim istaknutim filmašima, imate li ambiciju te trenutke koje nosite sa sobom staviti na papir?
– Ako bih pisao, ne bih pisao o tim iskustvima, pisao bih o nekim drugim stvarima, puno intimnije prirode i koje sam puno snažnije proživljavao. Ti se tekstovi ne bi odnosili na karijeru, već na život kao takav.