Richard Hawley je, nažalost, manje znano ime većini ljubitelja rocka. Od brojnih grupa u kojima je od britpopa devedesetih do danas radio najčuvenija je svakako Pulp u kojoj je kratko vrijeme bio gitarist. U okviru solističke karijere do ove je godine objavio osam studijskih albuma stekavši kod kritike itekakav ugled, ali ne proširivši tu kvalitetu i na znatno veću popularnost koju bez imalo dvojbe zaslužuje.

Jer, Hawley je sjajan gitarist, profinjeni kantautor i glazbenik koji je u stanju spojem glazbe i teksta itekako ostaviti snažan dojam. Potvrda toga nedvojbeno je i njegov deveti studijski album, divna zbirka glazbe i stihova nazvana »In This City They Call You Love«.

Solo od 2001.

Tijekom cijelog svog samostalnog rada, a to znači od 2001. godine i debitantskog albuma »Late Night Final«, Hawley je nastojao glazbom spojiti ono što najviše voli (zvuk davnih pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća s naglaskom na gitare, rockabilly, country…) s iznošenjem vlastitih stavova i iskustava o raznim stvarima, posebno o svom voljenom gradu Sheffiedu.

U tom je tonu i njegov novi album koji će zasigurno ove godine biti soundtrack diljem Yorkshirea, posebno Sheffielda kojem je iznova posvećena pjesma »People«, čista springstinovska himnična balada o voljenom gradu, njegovim ljudima i mjestima koja Hawley voli.

Taj divni akustični i vrlo melodozni pristup u kojem podlogu grade akustične gitare i diskretne udaraljke čujemo i u dojmljivoj, gorko ispovijednoj »Deep Waters« koja ukupnim ozračjem vuče lagano na gospelom posute balade davnih pedesetih, a ako su u toj pjesmi tek neke naznake stila Elvisa Presleyja kojeg Hawley iznimno cijeni, one su još uočljivije u divnim ljubavnim pjesmama »I’ll Never Get Over You« i »When the Lights Go Out« koje će oduševiti sve veterane rock glazbe, kao što će ljubitelje nekadašnjih šlagera s nogu oboriti »Do I Really Need to Know?«.

Taj nostalgični i romantični trenutak dodatno je naglašen u moćnoj prozračnoj i produhovljenoj završnoj »’Tis Night« s jasno naznačenom temom prolaznosti.

Himna ljubavi

Iako Hawley očigledno više voli nježnije zvukove, itekako je u stanju i ubrzati ritam o čemu sjajno svjedoči »Prism in Jeans«, himna mladosti, pjesma koja bi i sredinom pedesetih bila veliki hit, kao i »Deep Space«, razigrana, brza i u stilu Buddyja Hollyja odsvirana podrugljiva poskočica vezana uz milijun dolara vrijedne izlete u svemir bogataša kao što su Elon Musk ili Richard Branson.

Ljubav prema country zvuku, i to onom starinskom, Hawley je na ovom albumu iskazao kroz zaista odlične »Hear That Lonesome Whistle Blow« te »Heavy Rain«, divnu pjesmu o umrlom prijatelju emocionalno ojačanu sjajnom gitarom koja neizostavno zaziva Marka Knopflera.

Još su dvije pažnje vrijedne pjesme na ovom albumu, uvodna »Two for His Heels« klasična je balada o ubojstvu iz ljubavi s uočljiom dramatikom te ozračjem prijetnje i straha, a odlična »Have Love« vokalom zaziva Jima Morrisona, a tekstom i glazbenim ozračjem flower power pokret i blagu gitarističku psihodeliju šezdesetih.

Sheffieldska škola

S ukupno 42:06 trajanja »In This City They Call You Love« jedan je od najboljih albuma prvog dijela 2024. godine te, nadamo se, album koji će one koji su prvi put otkrili Hawleyja, motivirati da poslušaju još poneki biser iz njegove bogate solističke karijere.

Možda tome pripomognu i dosad najbolji rezultati prodaje jer ovaj je Hawlyjev album drugi na listi nezavisnih albuma u Velikoj Britaniji te peti na službenim listama najprodavanijih u Škotskoj i Engleskoj. Definitivno, za Hawleyja se sve više zna i to je dobro i za njega i za njegov Sheffield, grad iz kojeg su svijetu suvremene rock glazbe doprinos dali autori i izvođači kao što su Joe Cocker, Pulp, Arctic Monkeys, Def Leppard, Moloko, The Human League, ABC, Cabaret Voltaire, Comsat Angels…