Svaka čast trudu, planiranju, usrdnim molitvama, ma velike neke i važne stvari jednostavno se dogode ili ne dogode. Da nije tome tako, ne bi se ona rubrika neuništive HRT-ove emisije TV kalendar zvala »Dogodilo se na današnji dan«. Ratko Rudić je čovjek koji se jednostavno dogodio svjetskom vaterpolu, prvo kao igrač, a onda kao trener za kojeg je lako reći da je ponajbolji ikada. Možda je, međutim, i veće čudo da se o Ratku Rudiću dogodio dokumentarni film imena »Dogodio se«.

Da se film »dogodi«, kriv je Dejan Aćimović, glumac, redatelj, producent i tvrdoglav neki tip koji jednostavno nije dao da se ne filmuje jedna velika karijera. A nije baš da živimo u zemlji u kojoj se filmovi o velikim našim sportašima snimaju. Uvriježilo se u nas da film i trpi priče o uspjehu. Aćimovićev uradak dokaz je da ta teze ne drži vodu.

Nekako se nameće da najprije pitam zbog čega film o Ratku Rudiću, a onda u čas shvatim da je besmisleno pitati zašto kad se radi o čovjeku koji je osvojio sve. Ali, ipak, zašto Rudić!?

– Zašto Rudić? Vrlo je jednostavno. Otkud god da kreneš sve mu je impozantno, i u sportskoj i u životnoj priči. Kao igrač bio je 10 puta prvak Jugoslavije, pet puta pobjednik kupa, dva puta europski šampion, kao trener osvojio je četiri olimpijska, tri svjetska i tri europska zlata, tri svjetske lige i sve to s tri različite reprezentacije, Jugoslavijom, Italijom i Hrvatskom. Napravio je nešto što nitko nikada nije napravio u povijesti sporta i najvjerojatnije niti neće. Jedini je trener u povijesti koji nikada nije izgubio nijedno finale na koje se plasirao. Zamislite samo nekoga tko uspije četiri puta ući u finale Olimpijskih igara i sva četiri puta pobjedi, ili tri puta u finale Svjetskog i tri puta u finale Europskog prvenstva i tamo svaki put pobjedi. Isto to napravi i u tri finala Svjetskog kupa.

Zbog njega su se četiri puta mijenjala vaterpolo pravila. I kada ga kazne, a tu mislim na kaznu u Kaliju kad je kažnjen za doping, on je jedini u svijetu kome se svjetska plivačka federacija, FINA javno ispričala da je pogriješila i oslobodi ga krivnje. E sad, kad se na to dodaju sve teškoće i nedaće koje su ga pratile, kao naprimjer, otpor pojedinih vladajućih struktura da mu ne daju da dođe u Hrvatsku preuzeti reprezentaciju jer je lažno optužen da je odbio doći u Hrvatsku 1991. godine, a pritom ga nitko nije zvao, imate odličan predložak za scenarij da napravite film o njemu.

Najveći ikad

Samo, filmovati karijeru dugu 60 godina ne može biti lak posao, a 500 sati snimljenog materijala dovesti do 115 minuta filma mora biti bolno i mukotrpno.

– Moja ideja kako da filmski ispričam tu njegovu šezdesetogodišnju karijeru bila je da u film stavim sve njegove igračke uspjehe s Partizanom i sva trenerska zlata koja je osvojio s Jugoslavijom, Italijom i Hrvatskom. Zamislio sam da snimim sve najveće koji su se pojavili u vaterpolu od 1968. do 2012. pa je tako i nastalo tih 500 sati materijala, jer da bi kvalitetno snimili 125 ljudi s tri kamere trebalo se dobro namučiti i provesti puno vremena s njima i nasnimiti se podosta materijala da bih izvukao iz njih najbolje.

O Rudiću govore uistinu najveći vaterpolisti ikada, nekad momci danas gospoda koja su obilježila i moje djetinjstvo, mladost. Estiarte, Kasas, Campagna, onaj Milanović iz one infarktne utakmice Jugoslavije i Italije koja je trajala danima, a onda Bebić, Lušić, Roje… Kako ste ih samo sve dobili da dođu pred kamere? I tko vas se od tih silnih zvijezda i velikih ljudi možda najviše dojmio?

– Svi oni su već na spomen imena Ratka Rudića pristajali bez suvišnih pitanja da ih snimim. Najveći problem je bio kako do svih doći jer htio sam da svakog od njih snimim na njegovoj autohtonoj lokaciji, u zemlji u kojoj je djelovao; Mađare u Mađarskoj, Talijane u Italiji, Španjolce u Španjolskoj, Srbe u Srbiji, i to je zahtijevalo dosta vremena, ali i dosta novca kojeg nije bilo baš na pretek. Velika je borba bila kako sve to uklopiti, ali uz sve prepreke koje smo morali preskakati i sve poteškoće koje smo morali savladati, izgleda da smo uspjeli. Bilo je tu predivnih događaja, od rastanka nakon snimanja od Manuela Estiartea, jednog od najboljih igrača svih vremena koji me je tako jako zagrlio i skoro zaplakao kad je shvatio da sam vozio 12 sati do Pescare i isto toliko nazad samo da bih njega snimio. Tamasa Kasasa, još jednog vaterpolo genijalca, čekao sam godinu i pol dana, Tamas Farago uporno me je odbijao da bi na kraju jedva pristao kad je shvatio da nekoliko dana sjedim u hotelu u Budimpešti i čekam da se predomisli.

To su trojica možda od najvećih svih vremena i jako sam sretan kad ih vidim u filmu jer film bi bio puno siromašniji bez njih. Igora Milanovića, mog velikog prijatelja, igrača koji je probijao granice svjetskog vaterpola snimio sam i nisam bio zadovoljan s onim što sam napravio. Nazvao sam ga da bih htio to ponoviti. Nikad neću zaboraviti njegov vrisak: »Štaaaaaaa? Da ponovno snimamo??? Daj me, molim te, poštedi tih tvojih zafrkancija.« Kad je pogledao film prišao mi je, zagrlio me i rekao da je jako sretan što sam ga uspio nagovoriti da ponovimo snimanje. Sandra Sukna, koga sam obožavao kao igrača, to kako se on s lakoćom igrao vaterpolo i sad ga jako volim kao trenera Pro Recca, snimio sam i bio sam strašno nezadovoljan kako nisam uspio izvući iz njega ono što sam htio. Nikako mu se nije dalo da ga ponovo snimim. Sjećam se da sam mu nakon nekoliko bezuspješnih nagovaranja rekao: »Sandro dragi, ti si sada nakon zlata iz Budimpešte najbolji igrač svijeta. Nema ih puno takvih, ajmo, molim te, probati, s tom sviješću ponovo snimiti.« Siguran sam da će biti presretan kad se vidi kakav je u filmu.

Uzajamno povjerenje

Koliko je sam Rudić bio kooperativan? Koliko ste se savjetovali, jedan drugog informirali?

– Bio je jako kooperativan i što je najvažnije od samog početka među nama je vladalo veliko uzajamno povjerenje. Bez pitanja potpisao je da mi ustupa sva prava na svoj život da ga mogu uobličiti u jednu filmsku priču tako da sam mogao bez ikakvih opterećenja krenuti u snimanje. Za sve što mi je trebalo, bio mi je na raspolaganju. Bio mi je dostupan u svakom trenutku da mi odgovori na svako pitanje, da mi pomogne da riješim sve nejasnoće i dileme koje sam imao. Mogao sam ga nazvati u podne, u ponoć, javio bi se odmah i ništa mu nije bilo teško. Taj njegov pristup mi je jako olakšavao rad. Laički rečeno dozvolio mi je da mu kopam po utrobi, a da ga to nije smetalo.

Koliko je, na koncu, zadovoljan konačnim uratkom?

– Mislim da je jako zadovoljan. Nakon što je pogledao prvu gotovu verziju filma rekao mi je da tri noći nije spavao, što je i logično jer on nije filmaš i podsjećanje na sva ta događanja iz njegovog života neminovno je da su ga uzbudila. Podsjetio se na neke lijepe i neke ružne trenutke iz svog života, a posebno neke tužne kao što je situacija kad mu je u dvadeset osmoj godini poginuo jedan od najdražih igrača Paolo Caldarella. Vidio sam da ga je taj trenutak u filmu jako emotivno uzbudio.

U filmu se spominje i ona ružna epizoda kad Antun Vrdoljak, tadašnji šef HOO-a, ne da Rudiću da dođe na čelo hrvatske reprezentacije. S druge pak strane pred kamere ste doveli Ivu Sanadera, tada premijera, bez koga bi taj angažman Rudića bio nemoguć. Između ta dva aktera, između onog što je govorio Vrdoljak i poteza koji je povukao Sanader lijepo se stisnulo podosta toga šizofrenog što ova zemlja zna biti. Mislite li da bi danas angažman nekog Rudića, samo da ga ima, bio toliko pod lupom ili smo ipak postali kroz godine normalniji neki svijet?

– Šizofrenija je jedna jako teška i opasna bolest koju je skoro pa nemoguće izliječiti. Nitko još nije izmislio antibiotik protiv nje. Pogotovo kad se ona pojavi u ta neka prokleta vremena kao što je ratno i postratno doba, kada nestane razuma, od demokracije nema ni »d«, a značenje riječi ljubav ne možete naći ni u rječniku stranih riječi i izraza. E, u takvim trenucima jako se teško boriti protiv nje. Ta situacija s Vrdoljakom i tim ničim izazvanim njegovim napadom na Rudića nešto je što sam osobno htio da bude u filmu, da se ti povijesni fakti i dokumenti vremena prikažu onakvi kakvi su i bili kako mladi ljudi koji će s vremenom doći na vlast, ne bi dozvolili da se takve stvari više ikada ponove i da bi Hrvatska koja je jedna divna zemlja, prepuna poštenih i odgovornih ljudi i koja ima šansu postati jedna ozbiljna demokratska država, u tome i uspjela.

Moram priznati, da mi je nekako na tren skoro pa i drago bilo vidjeti bivšeg premijera pred kamerom. Tih par sekundi bi k’o vožnja vremenskim strojem koju godinu unatrag. Kako ste ga uopće na sudjelovanje privolili!?

– Možemo mi danas govoriti što god hoćemo, ali da u to vrijeme nije Ivo Sanader bio premijer, ne bi bilo ništa od dolaska Ratka Rudića u Hrvatsku. Postojali su veliki otpori koje Perica Bukić kao predsjednik vaterpolskog saveza sam ne bi mogao svladati. Nije samo tu Vrdoljak bio problem, tu je bila jedna grupa ljudi, čak i nekih iz vaterpola, kojima nije bilo drago vidjeti Rudića na čelu hrvatske reprezentacije. Lijepo to Bukić kaže u flmu: »Čak i u Hrvatskom saboru su me napadali da vraćam bratstvo i jedinstvo, šta nam treba trener koji je odslužio svoje…« Jedini koji je mogao lupiti šakom o stol i reći »dovedite Rudića, hoću zlato, a to samo Rudić može ostvariti«, bio je Sanader koji je upravo tako i napravio, a Rudić ostvario. Jer, Hrvatska tek s Rudićem prvi puta u povijesti postaje u Melburnu 2007. svjetski prvak, 2010. u Zagrebu europski i kruna svega 2012. u Londonu olimpijski prvak.

K’o budali šamar

Odakle u vas ta fascinacija sportom, velikim sportskim pričama, i velikim sportašima? Ako se kome možda i činilo slučajno da Eric Cantona glumi u vašem filmu »Anka«, ne može biti slučajno toliko poznavanje svega sportskoga.

– Cijeli moj život vezan je uz sport. Kao klinac igrao sam košarku u Borcu iz Čapljine, boksam otkada znam za sebe, kući imam improviziranu malu teretanu, danas svako toliko pješačim desetak kilometara i jako sam sretan da sam tu svoju opsjednutost sportom uspio prebaciti na sina Andriju koji obožava sport. Trenira džudo i plivanje i jako je nesretan ako propusti trening. Kći mi je još mala, ali krenula je na balet i jako joj se to sviđa. I ona voli loptu imat’ u rukama i čim malo poraste krećemo sa sportom.

Zašto je toliko malo u nas filmova o sportskim uspjesima, kad je toliko dobrih tema, sportskih uspjeha, velikih trenera, igrača? Je li baš uvijek problem u novcu, ili ima i nekog straha u autora da se kome u ovako maloj zemlji ne zamjere?

– Tema je jako puno, sportskih uspjeha na svjetskoj razini na pretek, imamo velikih trenera i igrača, ali imamo problem koji je jači od svih tih uspjeha i svih tih sportskih veličina. Ne cijenimo te uspjehe, učinili smo sve da ih marginaliziramo, a i veliki je problem u novcu kojeg ima sve manje i manje. Oni koji ga imaju ne daju ga tako lako jer sport im nije prioritet. Kad se osvrnem samo malo unazad, kako smo uopće uspjeli zatvoriti financijsku konstrukciju počet ću sam sebi »Vi« govoriti. Bilo je čupanja ušiju, zavrtanja ruka, indijanske vatre, svim metodama smo se koristili da nađemo pare za snimanje. I da nije bilo tih nekih mojih prijatelja koji prepoznaju to moje kreativno ludilo ne bi bilo ni filma o Rudiću. Jako me je dirnuo moj prijatelj Gigi Kolundžić koji je inače bivši vaterpolist kad mi je nakon premijere prišao i prepun emocija rekao: »Jako sam ponosan, prijatelju, na tebe što si unatoč svim problemima uspio napraviti ovako divan film. a posebno sam sretan jer si napravio enciklopediju o jednom od najljepših sportova.«

Sredstva, HAVC… Odavno tvrdite da pomaka na bolje nema dokle god kriterij bude podobnost. Samo, ima li uopće na vidiku nekog drugog modela financiranja? Sva nam se kultura financira slično, a bojim se da smo sve bliže svekolikom uvjerenju kako nam kultura kao takva i ne treba?

– To je jedan ozbiljan problem koji iz godine u godinu upada u još gore blato iz kojeg se godinama ne uspijevamo iščupati, a kako stvari stoje bojim se da u skorijoj budućnosti niti nećemo, tako da bi neki novi model financiranja u kulturi došao k’o budali šamar. Moralo bi se radikalno mijenjati postojeće stanje, morali bi doći neki potpuno novi stručni ljudi koji ne pripadaju nikome, nijednoj stranci nijednoj političkoj opciji koji bi tu odgovornost mogli preuzeti na sebe. Jer jako je teško, skoro pa i nemoguće razbiti te rodijačke klanove koji odlučuju o državnim novcima po sistemu – ja tebi, ti meni. Svi se pravimo ludi, a znamo da prolaze samo podobni partijski, stranački i nacionalno! Ostali dobivaju sitniš od čega ne mogu pokrenuti ni pretprodukciju, a ne snimiti neki ozbiljan film. Puno ih se nakotilo u tim kulturnim vijećima i odborima i teško ih je poremetiti u tim njihovim zakulisnim igrama. Drže se čvrsto i kad jedni odu, na njihovo mjesto dolaze samo njihovi. Jedini koji bi mogli tu nešto napraviti su Andrej Plenković i Tomislav Tomašević u čijim rukama su kase. Njih dvojica morali bi lupiti šakom o stol, rastjerati ove koji sada odlučuju i dovesti neke nove kojima bi stručnost i talent bili mjerila podobnosti. Plenković je lijepo krenuo sa sportom i bilo bi fantastično da isto tako nastavi i u kulturi.

Fali nam ljubavi

U tom kontekstu bilo mi je lijepo za pročitati kako ste kazali da fali ljubavnih priča, a onda i dobrih komedija, i to ne samo u nas, pa u regiji, već onako na globalnoj razini. Što je razlog?

– Nama fali uopće ljubavi. Pogledajte sve te velike ljubavne filmove koji podcrtavaju samo jednu stvar, a to je da život bez ljubavi nema smisla. Živimo u vremenu u kojem sve manje i manje volimo, bojimo se pokazati emociju tako da je neminovno da nam se događa ovakav beskrupulozan i bezosjećajan svijet koji grabi samo sebi, a druge gura pod noge i gazi.

Dejan Aćimović u komediji, to smo vidjeli i to sjajno funkcionira. Malo mi je teže zamisliti vas u romantičnom nekom filmu, mada je u »Ustavu RH« vaš odnos s filmskom suprugom Ksenijom Marinković zapravo velika ljubavna priča. U kakvim ulogama se osjećate najviše svoj, da ste doma?

– Ne bi čovjek vjerovao, ali u dosta žanrovski različitih uloga osjećao sam se kako to vi poetski kažete, doma, najviše svoj. Što sam stariji, sve me više privlači igrati različite karaktere, pogotovo za koje na prvu redatelji misle da su nesvojstvene meni privatno i glumački. U »Ustavu« je jedan karakter, »Sonja i bik« nosi neki drugi, »Metropolitanci« treći, »Parada« četvrti, »Tajkun« peti, moram priznati da je i mene počelo zabavljati igrati se s tim stvarima.

Vratimo se filmu o Ratku Rudiću. Početak je on i jednog projekta koji vam je jako važan, onog da djecu odvojite od ekrana mobitela i vratite sportu, da su aktivniji, manje pretili. Otkud ta potreba?

– Mi smo danas svjedoci katastrofalne situacije u koju su se našla naša djeca sjedeći za kompjuterima i mobitelima gdje su dijabetes, razne vrste psihoza, poremećaji u razvoju, napravili od djece poluinvalide i ako se nešto hitno ne napravi po pitanju da ih se animira, da se počnu baviti sportom, ne piše nam se dobro. Sjećam se svog djetinjstva koje nije ni izbliza bilo ovako. U Čapljini, gdje sam odrastao, na sportskom centru su bila četiri koša i ako slučajno nisi došao na vrijeme morao bi se načekati da dođeš na red da odigraš koji basket. Nogometno igralište iza Gimnazije od jutra bi vikendom bilo puno. Nama je sport bio smisao života, nismo mogli zamisliti dan da nešto ne igramo. Odrastali smo diveći se Dušku Bajeviću, Ivici Šurjaku, Kreši Ćosiću, Draganu Kičanoviću, Dragutinu Šurbeku, i svi smo sanjali da ćemo nekada biti poput njih. U to doba svako trideseto dijete bilo je debelo, danas je debelo svako treće i neminovno je da se danas događa ovo što se događa. Djeca nam obolijevaju od dijabetesa, bore se s psihičkim poremećajima, zadnjih godina otkad se pojavio COVID-19 i nakon potresa u Zagrebu zabilježeno je toliko suicidalnih pokušaja i, što je najgore, izvršeno toliko suicida da se moramo ozbiljno zapitati zašto smo dozvolili da nam se s djecom ovo događa. Iz te katastrofalne situacije, rodila se potreba da probamo nešto učiniti kako bi se situacija promijenila na bolje.

I ovaj film će biti prilagođen za slušanje i gledanje gluhima i nagluhima, slabovidnima, baš kao i svi vaši prijašnji?

– Da, bit će isto kao i prethodni moji filmovi prilagođen osobama s oštećenjima vida i sluha. Audiodeskripcija za slijepe i slabovidne već je napravljena, a upravo radimo na tome da napravimo i titlove za gluhe i nagluhe.

Sanjar i romantičar

Za novinarske premijere jedan mudar kolega novinar reče kako se nikada Jugoslavija ne bi raspala u ratu da je na čelu nje bio Rudić. Što vam se od te ocjene čini, pogotovo nakon 500 sati snimljenog materijala? Može li nekad jedan čovjek biti veći od svega, možda i od života, ovako kako je jadan čovjek u jednom trenu zapravo i bio veći od cijele jedne igre, cijelog jednog sporta?

– Da, to je rečenica koju je rekao jedan pametan čovjek i multitalentirani umjetnik života Sinan Gudžević: »Da je Rudić bio na čelu države Jugoslavije, ne bi bilo rata!« Uz sav taj Sinanov divni optimizam, nisam siguran da jedan čovjek može biti veći od svega, pa i od života tako da se bojim da u trenutku raspada bivše Jugoslavije 1991. on sam ne bi mogao ništa ozbiljnije napraviti da se zaustavi ona strahota koja nas je zadesila jer se virus mržnje tako jako širio da ga je bilo nemoguće svladati.

Red je i pitati vas o budućim projektima, kako glumačkim tako i redateljskim i producentskim.

– Ima ideja, ima projekata i redateljskih i glumačkih i producentskih, samo da je novca i da je nagovoriti one koji ga imaju da se smiluju i da nam pomognu da se bavimo umjetnošću i da stvaramo filmove. Ja sigurno neću stajati i čekati da mi nešto dođe samo od sebe.

Ajde da vas pitam i ovo. Godina je izbora, kažu superizborna. Neću vas pitati za koju ste opciju, niti trebaju li glumci biti politični ili apolitični, mada recimo potres ne pita jeste li glumac ili niste kad trese. Ali, pitat ću što vam se čini, jesu li političari u nas vrijedni filmovanja? Jer, kako ne snimamo filmove o sportskim uspjesima, ne snimamo ih ni o političkim neuspjesima, a tu bi se dalo snimiti svega, od komedije do ozbiljnih drama? Talijani nemaju problem s tim da se Sorrentino lijepo filmom i naruga Berlusconiju. U nas se sami sebi i ne znamo smijati. Hoćemo li znati ikad!?

– Ja sam za opciju ljudskosti i ravnopravnosti sviju, bez mržnje drukčijeg i različitog ako ikako može. Znam da sam sanjar i romantičar ali još uvijek ne odustajem. I svoju djecu i ja i supruga učimo da budu takvi. Dobro ste ovo rekli, nitko nikoga ne pita ništa kad potres trese. Svi smo isti i svi samo gledamo kako što prije istrčati na čistinu da nas ruševina ne zatrpa. Nisam baš siguran da smo dorasli da se znamo simpatično i satirično nekome narugati, pogotovo nekome tko vodi politiku. A bojim se da ovi što bi im se narugali ne bi to shvatili kako treba. Najtužnije je od svega da smo se smijati odavno već zaboravili. Nekada smo to znali i bilo bi dobro za sve nas kad bismo to ponovo mogli naučiti.

Nastavak »Metropolitanaca«

Kad već spominjemo glumu, ako je itko pronio slavu prezimena Pavić malim ekranom onda je to Pavić u »Metropolitancima«. Sluti li se nastavak?

– Upravo je završen natječaj HRT-a i s nestrpljenjem čekamo odgovor hoćemo li proći za sljedeću sezonu. Čitao sam scenarij, cijela priča je puno kompleksnija, Dario Vince je puno radio da pojača taj satirični humor koji se već u prvoj sezoni gledateljima jako svidio, digao je cijelu priču kvalitativno za nekoliko kopalja više. Ako prođemo, mogla bi se dogoditi jedna odlična serija koju bi publika jako dobro prihvatila.

Briga o djeci

U svojoj želji da djecu odvoji od kompjutera, vrati zdravim navikama, Aćimović je i poslao dopis Ministarstvu zdravstva, Ministarstvu sporta i gradu Zagrebu. Kako veli, ovaj je intervju izvrsna prilika da dođe dopis do što više ljudi i da ga pročitaju jako pažljivo. I trebao bi, jer alarmantnih je podataka u dopisu koji kaže: »Više od 35 posto djece u dobi od 7 godina je pretilo. I dječaci i djevojčice su u prosjeku teži 7,5 kilograma zbog čega će nam u sljedećih 30 godina životna dob bit skraćena 5 godina. Na liječenje kroničnih bolesti uzrokovanih pretilošću Hrvatska godišnje troši milijardu i 900 milijuna kuna. Samo u Zagrebu svaki dan u prosjeku 19 djece i mladih završi kod psihijatra!

2020. godine u Hrvatskoj je hospitalizirano 54 djece sa suicidalnim pokušajima i zabilježeno 16 dječjih suicida. 2022. godine hospitalizirano je 140 djece sa suicidalnim pokušajima, 44 počinilo je suicid. 2023. samo u prvih 6 mjeseci zabilježeno je više od 100 sucidalnih pokušaja, 38 ih je počinilo suicid. Epidemijom koronavirusa iz naše svakodnevnice nestale su emocije sreće, radosti i zadovoljstva, a briga, anksioznost, tuga, tjeskoba i strah postali su naša stvarnost kojima se jako teško odupiremo. Guranje u drugi plan čini ih još jačima i dugotrajnijima. Ogroman broj djece u ovakvim situacijama razvija znakove posttraumatskog stresnog poremećaja i bez psihijatrijske pomoći ne može dalje kroz život.

Bavljenje sportom utječe pozitivno na njihovo mentalno zdravlje, smanjuje rizik od depresije, poboljšava osobno zadovoljstvo, jača samopouzdanje, podiže raspoloženje i optimizam. Pored fizičkog i motoričkog razvoja sport ima jako značajan utjecaj na njihov socijalni, psihički i fizički razvoj. Djeca koja se bave sportom imaju razvijenije temeljne socijalne vještine, neovisnija su, samouvjerenija, socijalno otvorenija, otpornija na stres i zdravija su od djece koja se ne bave sportom.«

Turneja otocima

Koliko znam film kreće na lijep put koji počinje premijerom u Beogradu da bi »završio« turnejom po hrvatskim otocima pa da se djeca, baš kao nekada, »navuku« na sport. U Beogradu je premijera zakazana dan prije utakmice košarkaša Partizana u Europskoj ligi pa da Željko Obradović stigne i na jedno i na drugo. Veliki ste prijatelji. Kako, otkad, otkud!?

– Turneja kreće 18. ožujka s premijerom u Beogradu, za koju vlada ogromni interes, a bit će lijepo vidjeti jednog od najvećih svjetskih trenera Željka Obradovića kako gleda film o još jednom od najvećih svjetskih trenera – Ratku Rudiću. Mi smo dugogodišnji obiteljski prijatelji još od njegovih igračkih dana u Partizanu osamdesetih godina. Rekao mi je neki dan da s nestrpljenjem očekuje film i jako se mu veseli. Poslije Beograda slijede Rim, Napulj, Budimpešta. U Hrvatskoj planiramo krenuti prvo otocima od Cresa preko Lošinja, Visa, Korčule sve do Lastova. Poslije toga idemo po školama po Hrvatskoj gdje bi nakon projekcija organizirali za mlade ljude okrugle stolove o vaterpolu s Ratkom i sudionicima filma da ih probamo zaintrigirati da se, kako kažete, navuku na sport i da im sport bude sastavni dio budućeg života.