Već pri prošlogodišnjoj pojavi albuma »Vili & DeBili« koji su zajedno pod tim imenom napravili otac i sin Gobac (Davor i Vili) potpomognuti Skansijem, bilo je jasno da maestro Davorin u obitelji ima dostojnog nasljednika svojih glazbenih ideja, stavova i izraza, a pojava albuma »Mama care«, debitantskog istupa grupe Donkey Hot, kojoj je na čelu Vili Gobac, to dodatno potvrđuje.

Jedanaest brzometno ispaljenih rock metaka traje tek nešto više od trideset minuta tijekom kojih se možete tek donekle malo odmoriti, točnije svaku četvrtu (»Kineski restorani« i »Meduza«) pjesmu. Za sve ostalo mora se biti na nogama jer Little Willy i ekipa (Doris Mihaljević na basu, Mihovil Burek na gitari, Marijo Dujmić na klavijaturama i Hrvoje Dizdar za bubnjevima) potpomognuta producentskom palicom Josipa Pilipića ne dozvoljava mirovanje. Ni u snu.

Usporedbe neminovnost

Naravno, kad sin slavnog oca krene u vode u kojima godinama suvereno plovi senior, onda su usporedbe neminovnost. Isto je tako potpuno logično očekivati da će sin u znatnoj mjeri slijediti oca, baš kao što je bilo, primjerice, u slučaju sjajnog američkog heartland rockera Stevea Earla i njegovog nesretnog i tragično preminulog sina Justina Townsa Earla.

Kao što je njih, bez obzira na razlike u godinama, spojila americana i country rock, tako su i Gobac jr. i Gobac sr. vezani nasljeđem gradskog rocka, bolje reći punk i garage rocka. Drugim riječima, ako ste voljeli Gopca i njegov Psihomodo pop, nema razloga da vam u favorite ne uđu Vili i njegovi »vrući magarčići« koji sigurno ne rade donkihotovski posao, na što bi mogao sugerirati izbor imena koji je odličan primjer dobre igre riječima.

Grupa Donkey Hot je u ožujku nastupila u River pubu, Foto: Ana Križanec

Duhovito, cinično, ironično

Naravno, poveznica oca i sina Gobac prema ljubiteljima rocka ne bi funkcionirala da junior i društvo ne rade vrlo dobru glazbu. Točnije, za debitantski album iznadprosječno dobru. Pri tome svakako treba istaknuti kako je grupa Donkey Hot žešća od Psihomodo popa, čak i kad usporedimo davnašnji debitantski album Psihodmodo popa, fantastičnu »Godinu zmaja« objavljenu 1988. godine.

I dok su na tom albumu tata Gobac i društvo ružili plesni i raspojasani rock and roll utemeljen na Ramonesima i Louu Reedu, te ostavštini The Rolling Stonesa ili T. Rexa, dotle nasljednici idu u ipak malo žešćem smjeru pa se kod njih više od Ramonesa osjeća utjecaj Stoogiesa Iggyja Popa, debitantskih albuma kultnih izvođača The Clasha, Sex Pistolsa, UK Subsa, The Vibratorsa… Ili pak garage rocka devedesetih. Više od glazbe bend mlađeg Gopca na tatin bend podsjeća u stihovima koji su duhoviti, cinični, ironični i zajebantski, što će se dopasti mnogima.

Utjecaj Psihomodo popa

Tako već u uvodnoj »Mama care« slušamo duhovitu štoriju o mladiću koji još uvijek mamu žica lovu da bi potom u punk žestici »Ne volim čisto« slušali mangupsko priznanje »kak«, kad je o curama riječ, njemu »treba nekaj prljavo«. »Teretana« je uspješno ironiziranje pomame za očeličavanjem tijela u teretanama realizirano uz podosta režećih udara gitara.

Ako bi trebalo tražiti pjesmu u kojoj se osjeća jak utjecaj Psihomodo popa, onda je to svakako »Kineski restorani« koja kroz luridovsko ozračje donosi jedinu tužno-gubitničku (ali ne previše!) pjesmu albuma. Da bi se, valjda, taj sentiment odmah »ubio«, slijede dvije super kratke žestice (»Jao, jao« i »Kaj da radim«) koje po, kroz tekst i glazbu, odlično izraženom osjećaju bezidejnosti, izgubljenosti i dosade spadaju u čistokrvni punk i idu u red ponajboljih trenutaka albuma.

Vatrometan kraj

Kratka je i duhovita i »Ostanem sam« (Jedna mala tu, druga mala tam, a ja ipak ostanem sam), prava rock and roll brijačina s nizom dobrih gitarističkih zahvata. Nastavlja se to potom i u opet ciničnoj i samoironičnoj »Primjer drugima« koja nudi malo funky zahvata obogaćenih HM zvuku bliskim rifovima.

Nakon tri žestice mora doći do malog usporavanja za što slijedi poluljubavna »Meduza«, da bi kraj opet bio vatrometan – munjeviti i ekspresno brzi »Vlak« dobra je metafora o mladenačkoj energiji, a završnica pripada briljantnom glam rock trenutku »Srce joj je ledeno« s odličnom à la Gobac (stariji ili mlađi, svejedno) pričom o mladiću koji, da bi došao do željene djevojke, najprije mora, u erotskom smislu, »proć’« njenu mamu!

Sve u svemu jako dobro. Glazbeno poletno, ritmično, plesno i razigrano. Tekstualno duhovito, mangupski, zajebantski… Baš kako i treba biti kad si na početku dvadesetih i baš sve je pred tobom otvoreno i čisto. Samo naprijed, donkey boys and girl!