Davorin Bogović stigao je u Rijeku na nekoliko dana proteklog tjedna radi snimanja spota za novu pjesmu riječkog benda Sarah & The Romans »Kiša«, na kojoj gostuju on i Ana Jakšić. Dan sunčan, nebo bez oblačka i kako ga bolje iskoristiti nego razgovorom uz piće, bezalkoholno, ta radi se s prepoznatljivim licem zagrebačke i hrvatske punk i rock scene, pjevačem čija karijera traje već više od četiri desetljeća. Prvi Bogovićev bend je Ciferšlus, a godinu potom oformljuje se i Prljavo kazalište.

Bogović s Prljavim kazalištem snima istoimeni prvijenac te albume »Crno-bijeli svijet« i »Korak od sna«. Iz Prljavog kazališta odlazi 1985. i osniva sastav Davorin i Bogovići s kojim objavljuje tri albuma, a nedavno je potpisao ugovor s Croatia Recordsom te snima novi materijal.

Ovoga puta nismo Bogovića htjeli uvlačiti u priču o Prljavcima, bivšim i aktualnim odnosima, zna se o njima i dosta, pa smo krenuli u nešto drukčijem smjeru, iako se u razgovoru neizostavno spominje i Prljavo kazalište.

Bogović je odrastao u Dubravi, navijač je NK Zagreba, ali povezan je i s Rijekom i Kvarnerom, gdje je provodio »hrpu dana u mladosti, ali i kasnije«. O rock and rollu, svojim novim glazbenim izdanjima, druženju s dobro poznatim imenima riječke punk scene, NK Zagrebu, pogledu na život, »Crno-bijelom svijetu« govori nam Davorin Bogović.

Foto: Vedran Karuza

Opća ludnica

Koliko su 70-ih i 80-ih bile povezane riječka i zagrebačka punk scena?

– Bili smo dosta povezani, ali ne toliko scene, koliko ja. Od cijelog Prljavog kazališta riječka je scena jedino mene prihvatila i već su tada provalili ono što se kasnije pokazalo.

Da su drugi foliranti, a da sam jedino ja pravi i autentičan i tako je krenulo druženje. Riječki su pankeri bili baš ortodoksni, a i Italija je bila blizu pa su se mogli obući u skladu s time. Mi smo u Zagrebu potrpali na sebe ono što smo našli na tavanu.

S kime ste sve provodili vrijeme?

– Ma sa svima, ali evo tu smo Zdrave Čabrijan i ja. Nas dvojica se znamo jako dugo jer smo se još i prije punka družili lagano uz gitaru. On je Bašćan, a ja Jurandvorac i onda smo u Baški visili i tako se skompali.

I sad sam stalno u vezi s njim i s Pavicom (Čabrijan op.a.), a vidjet ću se danas i s Pjerom (bubnjar Parafa Dušan Ladavac). Bilo mi je drago vidjeti da su se Parafi vratili i ponovo nastupali. Ma i s drugima, da nikog ne izostavim, s Mrletom… Bio sam u Rijeci kad smo doznali da je preminuo Tica (Robert Tičić, gitarist Termita i Parafa, preminuo 1984.).

Trebali smo se svi naći u Rovinju i Tica s nama, a mi doznajemo da je preminuo… Naravno, bio sam mu tada na sprovodu.

Jeste li s nekima i nastupali?

– Parafima sam bio gost. Ali inače od koncerata pamti se onaj u Dvorani mladosti, kad su skoro svi nastupali, i onaj u Opatiji u Kristalnoj dvorani.

Kad je Kralj (Predrag Kraljević, pjevač Termita) stavljao zahodsku školjku na glavu i kad su donijeli vreće s perjem. E, to je bila opća ludnica, pankerska, baš se rado sjećam. Ma i nakon punka, dok su još drugi drndali po punku, naša je scena već otišla dva koraka dalje. Pa su dolazili novinari iz Melody Makera i New Musical Expressa i radili intervjue sa svima nama. Cijelo to razdoblje, novi val, bili smo najbolji.

Prljavo kazalište s Davorinom Bogovićem, Foto: Arhiva Croatia Records

Ljubitelj žena

Kakvih ima novosti? Potpisali ste novi ugovor s Croatiom Records?

– Da, dogovorena je objava dva albuma kod njih u idućih pet godina. Mislim da će se taj prvi album dosta brzo popunit’ jer materijala ima.

Vani je i singl »Migrena«, s glumicom Ana-Marijom Vrdoljak. To je jedna mala epizoda za njezinu kazališnu predstavu »Migrena«, a ja sam se kao ljubitelj žena našao u tome. Jer, to je uglavnom njihov problem, daleko više njih napada, a ja uvijek brinem za žene u svakom pogledu.

I tako, uključio sam se da mogu malo i pomoći. Sad čim se vratim u Zagreb nastavljamo s probama. Snimat ćemo minikoncert u studiju CMC-a s kojeg će se moć vrtit’ stvari.

Važno je to jer, recimo, za prošli album »Mijene« ljudi ni ne znaju da je izašao. Nismo bili s tim zadovoljni i zato smo se vratili u Croatia Records. Oni su ipak regionalni brand, najprofesionalnije rade i imaju najviše mogućnosti za plasiranje pjesama.

U jednom intervjuu novinar Dušan Vesić rekao mi je da je rock and roll bio utjecajan dok je imao hitove, a danas ih nema. Ima li rock and roll danas hitova?

– Stvar je u tome što danas u rock and roll trpaju neke izvođače koji to nisu. To je nekakav fusion, malo funkyja pa jazz elemenata i sve. Meni škvadra veli da jedva čeka da napravim album jer znaju da ću ožežat’ čisti rock and roll, a ne ovo što se sad radi.

Meni hitovi idu… No, nedostaje pravi rock radio. Ove neke stanice novi vlasnici kao da su naslijedili zajedno s playlistama. Još prepoznajem po redoslijedu iste stvari. Također, nisam ja organizator, ali bilo bi dobro naći nekoga da se, recimo, u Baški napravi jedna plaža, kao što ima na Zrću, ali za rock.

Čak sam smislio i ime »Rockaway Beach«. Da se pušta rock, heavy metal, hard rock… Vjerujem da bi jedna takva plaža skupila rokere. I normalno da se tamo organiziraju programi, koncerti… Samo treba uložiti u takvo nešto i dogovoriti s lokalnom vlasti da se za to da dozvola.

No, čini mi se da je to kao ono u doba nacista »Čim čuje riječ kultura, odmah se lovi za pištolj«. A sad čim čuju rock and roll odmah se vadi križ. A ima i katoličkog rocka! Pa koliko su rokeri dobra napravili. Rokeri su humanitarci i to bi trebalo cijeniti.

Kad smo već u sferi društvenog i političkog, jednom ste Marijanu Grakaliću rekli da ste u vrijeme Jugoslavije bili ‘desni’: »ja sam bil desni, ak se pod tim razme da volim svoju domovinu, to jest Hrvatsku.«

– To je. I dosta su iseljeničke novine pisale o nama, to mi je bilo drago. Ali ja sam inače antifa, antinacionalan, anarhist oduvijek. Ja sam protiv svih vlasti, ali znam da je anarhija utopija, jer ljudska svijest nije na tom nivou. Uvijek netko nad nekim mora vladat’, to je ono u ljudskoj prirodi. I ako netko ima jako puno, čuvaj ga se, jer taj hoće samo još više.

No, kažete za sebe da niste antiteist ni agnostik nikako, kako anarhiju onda povezujete s vjerom?

– Pa Isus Krist je bio prvi anarhist, ja to tako gledam.

Muzej Novog vala. Davorin Bogović. Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Mama rokerica

Vratimo se glazbi… Majka je bila onaj prvi »impuls« koji vas je približio rocku?

– Da, tada se rock and roll nije smio puštat’ jer je smatran imperijalističkim sranjem. Ali moja mama je bila borac za rock and roll. Bila je u kazalištu i tamo je organizirala neke predstave i događanja s rock and rollom.

Naravno da i ja imam te gene. Prvo me navukla na Kingse, a poslije na Beatlese. Meni su Beatlesi draži od Stonesa. A u Dubravi, kakvi su to bili okršaji između »stonsovaca« i »bitlsovaca«. To se znalo tak gadno posvađat’, da je i šamar znao past u ime Beatlesa i Stonesa.

I onda se nađemo u bendu jedan Jajo (Jasenko Houra), koji obožava Stonese, Brucea Springsteena i U2. Ja Stonese ne mogu nikako, a Springsteen mi je najgora američka prevara. Milijarder u odjeći šljakera.

Furanje na radničku klasu i te spike. To je licemjer gadni. Da je pravi, onda bi ta njegova lova kolala okolo gdje je potrebno. I za U2 će ti svaki Irac reć’ da su najveća irska prevara, jednostavno foliranti.

Gledao sam na YouTubeu, gdje su se na sessionu skupili Edge iz U2-a, Jimmy Page i Jack White. Njih trojica na gitarama, Page i White su jako dobro surađivali, a ovaj je malo sa strane nekaj pikal’. I gledal’ velike dečke kak’ to rade. Što onda reći? Koju posluku porati?

Kako vam je bilo surađivati na seriji »Crno-bijeli svijet«?

– Mene je Kula (redatelj i scenarist serije Goran Kulenović) nazvao i puno sam mu pričao o tom razdoblju. Svi su mu rekli da se meni obrati jer se na neku foru najviše svega sjećam, iako sam se tad šlagirao i pio. Ispričao sam mu razne stvari i vodio ga po prostorima koji su tad bili aktualni, a on je dosta anegdota malo modificirao i unio u seriju. Nalazio sam se i s Ivanom Ožegovićem, koji me glumi u seriji pa je pratio što radim i kako se krećem. Dobro je on to savladao, čujemo se mi i danas.

U seriji ste imali i epizodnu ulogu poslovođe u Tvornici olovaka. Kako je ono bilo, dečki su poslovođi nosili alkohol kako bi mogli otići ranije gledati košarku?

– Da, jer koji to poslovođa u to doba nije imal’ flašu ispod i potezal’ cijelo vrijeme, ha, ha. Pijenje je tad bilo stvar prestiža. Tko je mogao najviše popit’ u selu? Župnik, gradonačelnik, direktor škole. I eventualno upravitelj Doma zdravlja.

Davorin i Bogovići nastupili u Tvornici kulture, Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Navijam za Rijeku

Malo o nogometu, NK Zagreb ne kotira dobro, nalazi se u 4. Nogometnoj ligi, Središte Zagreb skupina A?

– NK Zagreb je sad već vjerojatno ispod dna, jer davno su dotaknuli dno. Drug Medić, kako nas je na početku sve prevario. Zbilja se činio kao čovjek koji želi nešto napraviti.

Nećeš’ vjerovat, on je čak i riješio dugove koje mu je ostavio prijašnji vlasnik. A poslije… Promijenio je grb klubu, i to još na sjednici na kojoj su bili i White Angelsi. I tako sve do danas.

Taj legendarni klub koji je obarao rekord posjećenosti maksimirskog stadiona je danas u situaciji u kojoj jest. A lijepo je bilo kad bismo se svi četvero iz kuće, supruga, dvojica sinova i ja, potrpali u auto i otišli u Kranjčevićevu.

Pratite li HNL?

– Mogu gledat’ sve tekme na televiziji pa pratim. Bilo koju tekmu pogledam. A da Rijeku volim to znaju svi. Inače, stariji sin je za Hajduk pa smo onda pomiješani u kući kad smo ostali bez Zagreba.

Životni moto i što vam je najvažnije u životu?

– Još uvijek je onaj: »ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti« ha,ha. A u životu mi je najvažnija obitelj, pa onda novci, a onda sve drugo ha, ha, ha. Razvesele me dobra obleka, šuze, gadgeti. Volim ono što vole mladi, igram igrice na mobitelu…

Što se igra?

– One na kojima se se može zaradit’, ha, ha.. Interesantnije je igrat’ kad imaš motiv. A i zbilja, toliko sam se humanitarno naradio u životu, imam doma takav štos zahvalnica. E, da je to sve pretvorit’ u mjenice, ha, ha, ha. Tak da, danas se držim onog Matoševog da niš ne delam zabadaf.

Davorin Bogović 1979.