Stihom rečeno, proći Zadrom bila bi grehota, a ne vidjet’ što radi Davor Pekota. Nije stih najsavršeniji na svijetu, ne mora novinar za to ni biti talentiran, no istina je da bi glupo bilo ne popiti makar kavu s jednim od osnivača zadarske grupe Forum, čovjekom pamtljiva baritona Davorom Pekotom. Samo, kad smo sjeli, ne pita Pekota što ćete popiti, već pita jesmo li marendali!

Devalvacija glazbe

U ovom Zadru svi nas pitate što ćemo jesti. Kad je tako, eto nas opet.

– A moramo biti dobri domaćini.

Neka, neka. Ali, hajmo mi, za početak i štono bi se reklo, s aktualnostima. Eurosong samo što nije minuo, garant ste ga i gledali, Albina nije ušla u finale…

– Tu polufinalnu večer pred mali ekran sam došao pred kraj. Već su se vrtjeli oni fragmenti nastupa od 30 sekundi i naravno da mi je bila zanimljiva naša cura koja je simpa i dobro scenski djeluje. A kako sam došao pred kraj, tako sam se sljedeće jutro probudio i pogledao cijeli nastup na YouTubeu, da vidim o čemu se radi i zašto nije ušla u finale. Po mom dubokom uvjerenju cura je zaslužila finale. Pjesma je vrlo dobra, moderna, eurovizična, ona je mlada i lepršava, ima energiju i dobar scenski nastup. Ali to su neki čudni kriteriji na toj Euroviziji.

Kako je čovjeku koji je cijelu karijeru izgradio na lijepoj glazbi, školovanom pjevanju, dobrom glasu, slušati sve ovo što svira danas oko nas, pri čemu ne mislim samo na Euroviziju?

– Nije mi baš drago što se sve totalno estradiziralo. Otišli smo u nekom pravcu koji meni nije drag, ali trend je takav. Mislim da je glazba u svom osnovnom kriteriju devalvirala. Znam da ljudi imaju različite ukuse i da za svakoga treba biti ponešto, ali zna se što je zabava i što joj je u osnovi. To se, međutim, izgubilo.

S čim ste se ili za kim ste se vi vodili kad ste počinjali?

– Vodili smo se za našim idolima; Beatlesi, Sinatra, Presley… Tu ne možeš falit’. Cijeli svijet je to slušao i volio. To su pjesme koje su ostale do danas. Ne može nešto biti loše, a sluša se sto godina. To je nešto što traje, što će otići u svemir, što nikada neće izblijediti.

Moj je neki dojam kako današnji klinci koji se bave glazbom uzora kao da i nemaju.

– Svi smo uzore imali, pa ih imaju i oni, ali trend je čudan. I mediji su ti koji bi mogli pridonijeti kvaliteti, a ne pridonose, već i oni forsiraju laku glazbu. Televizija, radiopostaje… Neki se pokušaju urbanizirati, ali kad vide da je na drugoj strani puno više publike jednostavno, iz komercijalnih razloga, preuzmu i oni tu uredničku, glazbenu politiku.

Grupa Forum datira od 1985. godine!?

– Tako je, ali svirali smo mi i prije u nekim drugim bendovima.

U kojim bendovima ste vi počeli?

– Počeo sam u grupi Pan. Imali smo gažu na Božavi, na Dugom otoku. Krasan otok i mjesto. To mi je bila prva gaža u životu. A onda sam promijenio nekoliko grupa; Novi kondori, Ditiramb pa Forum. U Forumu se skupila stvarno ekipa dobrih, odličnih muzičara i vokalno i instrumentalno. Gajili smo tu polifoniju, višeglasje.

Baš o tome razmišljam; u vas je lijep, dobar bariton, ali ste svejedno dopustili još dvojici da uz takav bariton pjevaju!? Nije ta polifonija običaj.

– Hahah, nije običaj, no mi smo uvijek bili sretni da smo baš u takvom sastavu u kojem svatko može pridonijeti nečim svojim, svojom vrijednošću, da bismo svi zajedno timski donijeli kvalitetu.

U grupi su od početka do sada ostala tri člana, ili se varam?

– Od osnutka smo nas dvojica, Rikardo Perković i ja, a onda su tu još bubnjar i pjevač koji su s nama dvadesetak godina i dvojica novih članova.

Prateći magove

Te 1985. godine kad ste osnovani glazbena scena bila je opako jaka. Oliver, Mišo…

– Novi val… Pa mi smo i pratili Mišu dvije godine po koncertima kad smo se 1986. vratili s turneje po Sovjetskom savezu. Radili smo njegovu veliku turneju nakon što je snimio album »Svi pjevaju«, po svim velikim gradovima bivše Jugoslavije. Bili smo s njim godinu i pol, da bismo zatim snimili sami neke svoje stvari.

Nije nam Mišo tema, ali dajte objasnite nam taj fenomen čovjeka koji digne ruke u zrak i svi, k’o jedan, na to pjevaju.

– Ne znam. Mislim da je tu najveća poruka ona »Dalmatinac nosi lančić oko vrata«. Puno se ljudi poistovjetilo s tim Dalmatincem. Dalmatinci su i inače, koliko ja znam, simpatični u ostalim dijelovima Hrvatske i bivše države, a Mišo je bio predstavnik te dalmatinske linije. Osim toga imao je sreću da ima odlične pjesme. Imao je pjesme koje su neponovljive, koje se pjevaju dandanas.

Turneja od godinu dana. Toga danas više i nema. Što ste za te turneje dobro naučili?

– Bilo je to godinu i pol s prekidima. Recimo, deset dana Slovenija, pa pauza, pa deset Makedonija i pauza. Kružili smo okolo, sve s Mišom prošli, a on je stvarno bio mega zvijezda.
A naučili smo kako publika reagira na određene pjesme, gegove, performans. Jednostavno stječeš scensko iskustvo prateći magove koji su harali tim prostorima. I Olivera smo pratili. Mislim da smo jedan od rijetkih bendova koji smo pratili i Vicu, i Olivera, i Mišu Kovača.

A oni tri posve različita senzibiliteta.

– Jesu, tri skroz različita senzibiliteta i skroz različita repertoara. Mišo je a la Tom Jones, Vice je Claudio Villa, a Oliver Lucio Dalla. Tri različita profila, ali tri velikana, svaki na svoj način.

Puno to onda govori i o vama kao glazbenicima, jer to ne mogu odraditi nego vrhunski glazbenici.

– Ne mogu reći da danas sviramo i pjevamo lošije nego nekada, ali onda smo stvarno bili u trendu. Ljudi su nas tražili, svirali smo toliko tih prestižnih zabava, balova, bili sveprisutni.

Kad je grupa poželjela napraviti izlet u svoje neke vode?

– Na prvom i drugom nosaču zvuka snimili smo miks popularnih stranih pjesma u našem aranžmanu. To smo i prezentirali, a kako je bilo u bendu ljudi koji su skladali, uvijek je postojala želja da snimimo i nešto svoje. No to naše nije prošlo kako smo očekivali, to moram reći, jer su nas ljudi jednostavno prihvatili kao cover band i tako nas percipirali. A ne možeš naše pjesme, koliko god bila dobre, uspoređivati s onima Elvisa Presleya.

Reklo bi se, tjerala vas je publika da se vratite korijenima.

– Tjerali su nas korijenima, a mi se nismo dali jer to onda nismo shvaćali. Sad to shvaćamo, ali svako vrijeme nosi svoje.

Martine Thomas i Davor Pekota s Jazz orkestrom HRT-a 2012., Foto: Zvonko Kućelin

Lijepe uspomene

Ima li neke pjesme Foruma za koju vam je možda ponajviše žao da nije dobacila koliko ste htjeli?

– Meni je pjesma »Siti se« dobra pjesma, ona koja se trebala bolje pozicionirati. Ali nije uvijek stvar ni do pjesme, ni do vas. Morate imati support medija, ako ga nemate nećete uspjeti pa imali makar kakvu pjesmu. A oni koji imaju podršku, a nemaju kvalitetu, nametnut će se bez obzira na pjesmu.

Vodi li nas to do obale, mora, Zadra, činjenice da je onom koji je od oltara dalje ipak teže?

– Nije samo do oltara, stvar je i menadžeriranja, klanova. Svatko hoće i ima svoj dio kolača i teško je oteti komad, pogotovo kad niste sto posto unutra, kad se bavite nekim drugim poslom, a ovo vam je i lijepo i drago, ali nije core biznis. Da biste uspjeli u pravom smislu riječi, morate imati nevjerojatnu podršku medija. Ako je nemate, nećete uspjeti, makar imali najbolju pjesmu i najljepši glas. Nismo mi bili anonimci, uspjeli smo i tiraže su naše bile više od 100.000 komada, ali po mom sudu nije to bilo ono što smo zasluživali.

Sada mi pade na pamet da niste bili mrski prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Mogao je i on malo pogurati tu medijsku podršku, kad mu mediji, koliko znam, i nisu bili mrski.

– Hahah. Predsjednik je bio predsjednik, našli smo se nekoliko puta u prilici da mu sviramo, za novu godinu, bal Zagrebačke filharmonije u Lisinskom. To nam je drago jer to su lijepe uspomene. I to nam je donijelo neki publicitet, ne mogu reći da nije.

Nekako mi i nije teško zamisliti to da pjevate pred Tuđmanom, ali kako ste zaslužili pjevati pred igračima Milana, možda onoj najboljoj generaciji koja je gazila sve pod Berlusconijem!?

– Naš nas je prijatelj Zvone Blajić vodio u Milano, naš je frend Dario Šimić tad igrao u Milanu, sređivao nam ulaznice i onda bismo poslije išli svi u čuveni restoran Gennara Gattusa i tamo bismo pjevali. Bilo bi zanimljivo, Talijani bi se pridružili. Ne mogu reći da smo Berlusconiju bili u neposrednoj blizini, ali bili su tu Ancelloti, Maldini, Costacurta…

Trajete skoro 40 godina. Bit će okruglih 40 godina 2025.

– Siniša Škarica bio je naš gost na Forumu kada smo radili veliki koncert povodom 30 godina i rekao je tada da bi volio da se tu nađemo i za deset godina. Rekao sam mu tad – ‘ko živ, ‘ko mrtav za deset godina, ali kako vrijeme leti, brzo će to doći.

Elem, 40 godina. Kad je bilo najljepše ili najteže? Bit će da su najteže ove skoro dvije godine kad se zbog pandemije i ne pjeva.

– Teško je kad ne možeš raditi. Sretni su ljudi oni koji rade ono što vole raditi, a mi smo jedni do tih sretnika kojih nema puno. Najbolje, najplodonosnije razdoblje bilo je od 1989. kad smo izdali prvi album do 1995. kad smo počeli malo padati u smislu popularnosti, premda je kvaliteta bila uvijek ista.

Kako je bend preživio pandemiju? Nešto sitno ipak ste snimali?

– Nešto da, ali uistinu sitno. Posla nemamo kao ni drugi, ali imali smo sreću da se mnogi od nas bave nekim drugim poslovima pa preživljavamo.

Nikada niste razmišljali o solokarijeri?

– Jesam, ali kad dođete do neke razine, onda vam je teško sve pustiti po strani i krenuti nanovo u neku novu priču. Meni je bilo predobro s bendom da bih razmišljao o nekoj svojoj solokarijeri. Mi smo kao bend prihvaćeni. Novu priču trebalo bi graditi od početka, proći ponovo sve što smo mi prošli zajedno, sve one muke i tegobe, snimanja, prvi album, troškovi, besparica… Meni bi bilo lakše s obzirom na poznanstva koja sam stekao u međuvremenu, no shvatio sam da bi ulazak u vlastitu karijeru značio da bi se rasformirao bend. A budući da sam ja jedan od osnivača, nije mi to nikako bilo opcija.

Bavili ste se vi i medijima?

– Bio sam vlasnik i osnivača radija, direktor radija, direktor Zadarskog festivala. Sve blisko mom glavnom poslu.

Ne možeš naše pjesme, koliko god bile dobre, uspoređivati s onima Elvisa Presleya, Foto: Davor Kovačević

Ćubijev show

A gdje ste i čime se bavite sad, uz pjevanje dakako?

– Sad sam u turizmu (smijeh), završavam kuću za odmor.

Reklo bi se, otišli vi kud i svi Dalmatinci.

– To je ono što mi se čini najbolje.

Ma, s obzirom na pandemiju, možda turizam i nije najpametniji potez.

– Baš čitam da će svi cijepljeni moći putovati, bez testova, s COVID-putovnicom. To je vrlo dobra vijest. Bit će kuća za koji dan, da bude i ulaz, a ne samo izlaz.

A vi biste svoje goste mogli buditi pjesmom?

– To će ih dodatno koštati!

Puno ste kao bend radili na promociji grada.

– Uvijek smo bili ponosni na to što smo Zadrani, što dolazimo iz grada starog 3000 godina. Puno ljudi to ne zna, nismo to dobro prezentirali. Uvijek moraš imat dobar PR da bi netko nešto znao. Ako se nešto dogodi, a nitko za to ne zna, onda kao da se i nije dogodilo. Mi smo grad koji ima kulturu, tradiciju, povijest vrlo bogatu i naravno da na tome treba raditi. Ponosni smo na grad koji, ako niste znali, ima najviše sunčanih dana na Mediteranu.

Bome i nisam. Da je pitanje u Potjeri, koštalo bi me novca.

– Eto doba PR-ovskog gega.

Još uvijek stoji da se u Zadru rađaju rasna pjevačka grla?

– Ne samo u Zadru, već i u Splitu, Šibeniku. Mislim da je to uistinu bazen gdje ljudi lijepo pjevaju, valjda zbog podneblja, mora, temperamenta. To je genetika.

Cijeli svijet ste s Forumom proputovali. Zapravo, niste vi samo vrsni glazbenici, već i vrsni zabavljači.

– Jesmo. I naš bubnjar, pokojni Damir Mihanović Ćubi je tomu pridonio. S nama je bio šest, sedam godina i imao je svoj show. Kad bismo svirali u Saloonu, u pola koncerta on bi imao pola sata svoga showa i publika je umirala od smijeha. Bio je vrlo talentiran komičar.

Nije to nevažno da bend nudi i glazbu i zabavu i ples.

– Imaš sve, all inclusive.

Evo i sat vremena pričamo, a vi stalno pričate u množini, o bendu uglavnom. Lijepo je to. No imate jedan posve zanimljiv svoj projekt, Tribute to Sinatra.

– Tribute to Sinatra, to mi je pri srcu. To mi je, zapravo, najdraže od svega. Radim ga s Ivanom Kindl. Ja pjevam Sinatru, Bubblea, ona Ellu Fitzgerald, Mariah Carey. To volim raditi, no kako nema puno publike i kako je situacija koja je s pandemijom, i to je upitno. Nadam se da ćemo ovo ljeto raditi Tribute to Sinatra.

Bilo bi lijepo i dobro jer to je zapravo edukacijski projekt za onu mladost koja bi se danas bavila glazbom. Samo, nemamo mi ni koncertne prostore za takvu vrstu projekata.

– Nemamo, zato što malo ljudi preferira tu glazbu, a ni u medijima nije zastupljena baš puno. No onaj tko ima afiniteta i to voli, taj će doći. To je projekt kojem se veselim, moj projekt koji sam počeo raditi prije deset godina. Radili smo ga i uz Big Band, no to sada financijski ne možemo podnijeti.

Održavanje kondicije

Poprilično je svijeta prošlo kroz Forum.

– Dosta, četiri, pet bubnjara, tri, četiri klavirista. Nitko nije tu pupčanom vrpcom vezan, ali svima nam je glazba pod kožom.

A cilj je dotjerati do jubilarne 40. godine postojanja, ako ništa da Škarica i opet navrati na slavljenički koncert.

– Hahaha! Tako je.

Vi biste mogli biti jedan od onih što ujutro u kupaonici zapjevaju pred ogledalom?

– Prije je bilo češće, sad sve manje to činim. Prije mi je kupaona bila više akustična.

Ali pjevat će se dokle god se može.

– Ma, pjesma je način života. Imao sam ja i klapu Niko. I dandanas se nađemo kod mog prijatelja i kuma koji ima ekskluzivni restoran Niko, jedan od najboljih, i tamo pjevamo. Tamo smo ka u tunelu.

Trenirali ste pjevanje?

– Treba pjevati da bi bio u formi. To je kao nogomet, atletika. Ako ne trčiš i ne igraš, glasnice zahrđaju. To je stvar kondicije.

Od koga ste naslijedili taj dobar bariton?

– Od mog pokojnog oca. On je studirao solopjevanje u Zagrebu i onda iz Zagreba otišao u Rijeku i tamo bio tajnik opere i direktor. Gojko Pekota.

Nisam to znao. Kojih je to godina bilo?

– Moja sestra je tad već bila rođena i bili su svi u Rijeci nekoliko godina, od 1948. do 1953. kad su došli u Zadar. Pape je bio talentiran, tako da sam ja na njega povukao.

Je li mu bilo drago kud ste vi s pjevanjem krenuli i do kud ste došli?

– Svirao sam ja i klavir, htio u nekoliko navrata i odustati, ali uvijek me pritiskao da ne odustanem, govorio da je to lijepo. Nisam krenuo baš njegovim stopama, ali branša je jednaka. Nego, jeste li sada za marendu!?

Ma, nismo još, ali volim kako razmišljate u Zadru. Doći ćemo vam zato opet.