Ima neke proklete simbolike da su se na srpskom TV-u u relativno kratkom vremenu dogodile dvije produkcije koje se bave starim i novim monstrumima koji su obilježili povijest »ovih prostora« – Pavelićem (»Dara iz Jasenovca«) i Miloševićem (»Porodica«).

Ali HRT još uvijek nije spreman suočiti nas sa sličnim narativima o svim našim poglavnicima i vođama. Doduše, Sedlarovu pervertiranu »istinu« o Jasenovcu već smo vidjeli. A i umivenog »Predsjednika«, snimljenog prema scenariju i režiji Gordana Malića i Miljenka Manjkasa. S Vinkom Kraljevićem u ulozi Tuđmana.

Iako nekakva naša verzija metaforične Vuletićeve »Porodice« graniči sa znan-fanom. Kad bi ona i postojala, HRT bi zasigurno angažirao Višnju Starešinu, autoricu skandaloznog komada o Stepincu koji je ovdašnje Ministarstvo znanosti i obrazovanja preporučilo kao dio nastavnog kurikuluma.

Pošteniji film

U odnosu na taj užas, »Dara iz Jasenovca« Predraga Antonijevića, daleko je pošteniji film. No hrvatska kinematografija još nije dobila svoju Daru, ako joj se već dogodila Diana (Budisavljević). Iako je Antonijević praktički »prepisao« scenarij »Djece Kozare« Arsena Diklića napisan 1986. godine.

Samo što u Diklića, djevojčicu Daru zamjenjuje djevojčica Rada, obje s Kozare.

Etablirani sineast Lordan Zafranović triput se bezuspješno prijavljivao za financiranje »Djece Kozare«, iako je uvijek bio odbijen. Zato nije čudo da je »Dara iz Jasenovca« poput »Porodice« podigla na ovim prostorima veliku prašinu i pijesak.

Toliki da nam se čini kao da »naše i njihove« dijeli Sahara, a ne Panonija. Iako je s obzirom na našu agrarnu strategiju sve to manje više isto. Oba projekta povezuju sve naše i njihove neurotične i shizofrene odnose prema prošlosti.

Iako je Antonijevićev komad zasnovan na povijesnim činjenicama, on pokazuje puno manji dio jasenovačkog »kataloga strave«, možda i zato da ne bi zalutao u pornografiju nasilja, što ne umanjuje sve njegove krvave ustaške orgije nad logorašima, koje će kulminirati masakrom Srba uz cigansku muziku, čijim orkestrom ravna »maestro« Luburić.

Uostalom, veliki Slavko Goldstein je u svojoj kapitalnoj studiji o Jasenovcu (šifra: »Malj i kama«) opisao puno jezivije zločine koji su se dogodili u tom logoru.

Ubijati onako

I dok je u »Dari iz Jasenovca« Arsenijević gotovo fetišizirao ustaše i ustašice, koji defiliraju Jasenovcem u crnim glamuroznim uniformama, ali i naglasio morbidni eros Nade i Dinka Šakića s dostatnom dozom tanatosa, problem filma je tanak scenarij Nataše Drakulić i Antonijevićeva totalno nenadahnuta i beskrvna režija, bez obzira na njegove ambicije.

Iako je jedan od sporednih filmskih likova, ustaški bojnik Ante Vrban (portretira ga Igor Đorđević), kasnije priznao da je u Staroj Gradiški kao dijelu jasenovačkog kompleksa, »ubijajući onako« iz gušta, ciklonom likvidirao 63 kozaračke djece.

No kao što se moglo očekivati, »Dara iz Jasenovca« nije mogla proći bez ideoloških prijepora. Iako optužbe »Varietyjevih« kritičara da je autorov komad »antihrvatski« ne stoje, jer film podvlači jasnu razliku između Hrvata i ustaša.

Zato problem leži u odluci Mister Gage Antonijevića da postane žetončić srpske propagande, nakon što je pristao da mu predsjednik Vučić ukrasi torzo Karađorđevom zvezdom i prihvatio Dodikovo gostoprimstvo.

Ipak, najveći sunovrat dogodio mu se gostovanjem u emisiji notornog Milomira Marića, nekoj vrsti srpskog Velimira Bujaneca na trešerskom Happy TV-u, čiji je voditelj u raspravi o filmu »Quo vadis, Aida?« Jasmile Žbanić naglasio da su srpski logori u Bosni bili »otvorenog tipa«, jer su ih zarobljenici mogli napuštati po volji, te da su »onog mršavog iz Omarske kasnije nahranili i prikazivali u cirkusu po Europi«.

Grobnica imperija

No koliko god se Antonijević trudi zadržati povijesne fakte, autor pogrešno navodi u uvodnoj špici da je Jasenovac bio jedini europski logor kojim nisu zapovijedali Nijemci. Prisjetimo se ukrajinskih logora iza kojih je stajala Führeru lojalna soldateska Rumunja Iona Antunescua, koja je pobila stotine tisuća Židova i Roma.

Na tog monstruoznog Hitlerova saveznika koji se poput našeg Poglavnika pozivao na nacionalističku mitomaniju i čistoću domovine, referira se i Radu Jude u jednoj od vinjeta najnovijeg komada »Baksuzno bubanje ili bezumni pornić«, laureata ovogodišnjeg virtualnog izdanja Berlinalea, ali i u recentnim katarzičnim filmovima – »Maršalova dva smaknuća« i »Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari«.

Na tom istom Berlinaleu prikazana je i »Prirodna svjetlost« Denesa Nagyja, još jednog filma koji uranja u mračne i nasilne užase rata, fokusiran na Hitleru lojalne mađarske postrojbe, zadužene za likvidaciju partizana iz sovjetskog bataljuna.

Njihove kape koje Nagy uokviruje u seriji krupnih planova, gotovo su identične onim ustaškim. Fokusiran na ekspresivnost lica koja je Antonijeviću posve strana. U totalno uzvišenom i nepristranom ambijentu.

U objektivu kamere izgubljene među stablima. U prirodnoj apoteozi ljudske mizerije, uronjene u ledenu tamu šume kojom dominira izdaja. S robovima brutalnog sistema čije uniforme prizivaju univerzalni kaos, u ime ideologije terora.

U vječnom nepovjerenju i strahu od masakra u močvari kao preludiju katastrofe. U zemlji koja je i bez zloglasnog »U« ušla u povijesne enciklopedije kao grobnica različitih imperija.

Dalekoj i neuhvatljivoj. S licima koja prizivaju one iste kreature u crnim maskama s natpisom »Za dom spremni«, koje bi jednog dana mogle na respiratoru u najgorim mukama odsanjati svog Antu.