Sinoć je u programu Nove TV emitiran posljednji ovosezonski nastavak emisije “Provjereno”.

Istraživačka magazin-emisija koja već punih 16 sezona istražuje razne priče i donosi ih na male ekrane, postala je prepoznatljiv i nagrađivani televizijski sadržaj te svojevrstan brend svoje matične televizije.

Početkom ove sezone vrijedan tim “Provjerenog” dobio je novo-staro pojačanje. Danka Derifaj, nagrađivana istraživačka novinarka s višegodišnjim iskustvom, u ekipi “Provjerenog” radila je od njezinih početaka. Nakon šest godina na RTL-u Derifaj se početkom sezone na zalazu vratila na Novu TV te nastavila tamo gdje je stala.

Zadovoljna odrađenim

Prije dugog toplog ljeta u razgovoru za naš televizijski prilog Petkom s Dankom Derifaj razgovaramo o minuloj sezoni emisije “Provjereno”, novinarskoj struci i njezinim izazovima, tužbama protiv novinara te još mnogočemu.

Prije manje od godinu dana pridružili ste se timu “Provjerenog” Nove TV. Kako opisujete protekle mjesece i netom završenu sezonu emisije?

– Opisujem ih dosta zahtjevnima, što je u sezoni ovakvog formata uvijek isto. To je poput minidokumentarca koji svaki tjedan stvarate ispočetka. To je format u kojem radim proteklih 20 godina, no tehnologija se ipak mijenja, ljudi se mijenjaju i uvijek je u novom kolektivu potrebno određeno razdoblje prilagodbe dok ne steknete rutinu. Postigla sam je, zadovoljna sam odrađenim i spremna za odmor.

To je vaša druga dionica u “Provjerenom”, gdje ste profesionalno stasali. Znači li to za vas svojevrstan povratak kući?

– Pa jest u jednu ruku, ali kao što sam spomenula u prethodnom odgovoru, kako godine prolaze, tako se i okolnosti mijenjaju. Nakon pauze od gotovo sedam godina došla sam u novu-staru redakciju. Rekla bih da se dosta toga promijenilo, a opet je suštinski sve isto.

Zašto volite svoj posao? Koja vam je najbolja, a koja najteža pojedinost rada u ekipi “Provjerenog”?

– Volim svoj posao jer je zanimljiv. Daje dobar uvid u stanje društva te mi se čini da je od značaja. Ipak, možda najbolji, ujedno i najteži dio ove profesije s jedne je strane utjecaj koji je moguće ostvariti, postići neku promjenu koliko god mala bila, ali samim tim postoji i velika odgovornost kako to radite.

Svaka objavljena televizijska minuta može utjecati na nečiji život, što ponekad može biti stresna pozicija, ali je se nikad ne smije izgubiti iz vida.

Foto: Nova TV

Nagon da budem korisna

Koliko su se vaša poslovna svakodnevica i koraci koje poduzimate tijekom razrade određene teme mijenjali tijekom godina? Je li se promjenom konzumacije medija promijenio i vaš pristup istraživačkom novinarstvu ili način obrade teme?

– Naravno, učimo dok smo živi! Uvijek postoje specifične priče ili situacije, problemi na koje još niste naišli i koje morate riješiti na najbolji mogući način, a taj je uvijek isti – ne napraviti štetu.

Tehnološki razvoj medija donio je niz izazova i problema s kojima se nosimo. Stoga biram što čitam, i koga čitam; važno mi je da se mogu pouzdati u sadržaj pročitanog i trudim se ne nasjedati na tzv. klik-bajtove i senzacionalističke naslove. Što se pristupa poslu tiče, on je u osnovi uvijek isti, držiš se interesa javnosti i nastojiš utvrditi činjenice.

Što biste istaknuli kao vašu misiju tijekom izrade reportaža za “Provjereno”? Je li ta angažiranost i vaš životni stil i zašto?

– Ne bih sad išla tako daleko i rekla da je to misija. Taj mi termin zvuči pomalo fanatično, no svakako mi je prirodni nagon da budem korisna, da pridonesem okolini. U tom mi je smislu novinarstvo izrazito važno.

Imate li ponekad osjećaj da, pokušavajući društvo učiniti pravednijim, radite Sizifov posao ili da jurišate na vjetrenjače? Hoću li pretjerati ako kažem da se bavite istjerivanjem pravde u ovoj našoj državi, ili barem ukazivanjem na nepravdu?

– Nije to osjećaj, to je stvarnost u novinarstvu. Novinari koji se čvrsto drže svoje profesije i koji ju odbijaju zloupotrebljavati zaradi nečijeg profita, zasigurno se bore s vjetrenjačama i polako, ali sigurno gube tu bitku. To je naša stvarnost. Zahtjevno je i iscrpljujuće ostati vjeran struci, ali tim više je jako važno.

Bez dobrog novinarstva nema zdravog društva. To me inspirira da se trudim. Ne bavim se istjerivanjem pravde, već novinarstvom. Eto, to se trudim.

Gubi se mentorski pristup

Kakav karakter mora imati čovjek novinar koji se hvata ukoštac s time? Kolebate li se ikada tijekom poslovnih izazova ili idete glavom kroz zid? Jeste li ikada razmišljali da odustanete od rada u istraživačkom magazinu i da odete na neko “manje zahtjevno” radno mjesto unutar struke?

– Ne znam kakav karakter treba imati čovjek u nekoj specifičnoj grani novinarstva. Rekla bih da bi svi trebali imati isti temelj kakvog god karaktera bili – novinarsku etiku i pravila, i njih se držati. A za to vjerojatno moraš biti tvrdoglav i uporan, svakako idealist, a možda i pomalo lud.

Stručno ste osposobljeni na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Koliko se razlikuju novinarska teorija i praksa? Koliko vam u poslu pomaže ono što su vas tamo naučili, a koliko vam pomaže stečeno iskustvo? Koliko je za vrstu novinarstva kojom se bavite potrebna i ova druga, “ulična škola”?

– Novinarstvo je zanat koji se vrlo brzo nauči ako imaš želje i smisla. Šteta je što se mentorski pristup po redakcijama gubi. Mislim da je važniji od formalnog obrazovanja. Kao mlađa sam mislila da je ta diploma silno važna, ali zapravo sam puno više naučila u praksi što se posla tiče. Opća kultura i znanje važni su za novinara, ali iznad svega kvalitetan mentorski pristup i neodstupanje od novinarskih pravila.

Na koju ste svoju reportažu najponosniji?

– Teško mi je izdvojiti jednu. Toliko je priča, problema, ljudi s kojima sam ili zbog kojih sam proteklih 20 godina radila novinarstvo i svakoj sam pristupala jednako.

Potrudila sam se koliko sam znala i mogla. Znam da biste da navedem primjer, ispričam anegdotu ili zanimljivu crticu, ali mahom su to bile problematske, teške priče, neki kriminal ili nepravda… U tom smislu ni na što nisam ponosna, dapače, rastuži me i razljuti kad razmišljam o tome gdje živimo i što sve dođe do naših novinarskih ušiju.

Foto: Nova TV

Udar na novinare

Hrvatska je u europskom vrhu kada su u pitanju tužbe protiv novinara. Zašto je to tako? Je li to udar na slobodu govora ili legitimno pravo oštećenog pojedinca da se bori protiv kleveta i ostaloga?

– Da, mislim da je to udar na novinare kojim se želi ograničiti njihov rad i interes za teme korupcije i kriminala. Tužbe su sredstvo pritiska na naš rad, ako ste vi prisiljeni trošiti svoje vrijeme da biste hodali po ročištima, vaša redakcija ima visoke odvjetničke troškove, pod psihološkim ste pritiskom pred sudom braniti svoj rad.

Sve su to faktori koji kod mnogih novinara, ali i vodstva medija proizvode autocenzuru koja je nezdrava i direktno utječe na urušavanje vladavine prava. To pravosuđe treba prekinuti i urediti. Recimo, meni je krajnje neprihvatljivo da se novinara kazneno proganja zbog njegovog rada. Može oštećena strana tužiti, ali da to radi kaznenim progonom, neprihvatljivo je.

I sami ste imali iskustva s tužbama, sa sretnim ishodima po vas. Kako ste se provodili i kako je izgledao sudski spor koji je Željka Markić povela protiv vas?

– Još uvijek čekam potvrdu drugostupanjskog suda nepravomoćne presude u moju korist. I to u ponovljenom postupku. Upravo to sam spomenula u prethodnom odgovoru, dakle to je sudski spor koji traje sedam godina.

Sedam godina maltretiranja novinarke zato što je izvještavala o tome kako osoba koja javno zagovara ultrakonzervativne vrijednosti zarađuje od poslovanja s farmaceutskim kompanijama čiji proizvodi sprečavaju začeće ili izazivaju pobačaj.

To su informacije koje javnost ima pravo i mora znati, a moj posao je da ih objavim. I to je sve. Suludo je da sud to odmah ne odbaci, već dozvoli dugogodišnje mrcvarenje novinarke po sudu zbog toga, i to u kaznenom postupku.

Cijenim Johna Olivera

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet? Kako je on glasio?

– Bilo ih je puno korisnih, ono što sam usvojila u novinarstvu i što mi je misao vodilja uvijek je za mene ujedno i sukus naše profesije. Pazi da svojim radom nikad ne napraviš dodatnu štetu. Uvijek pazi što objavljuješ, budi maksimalno oprezan, jer sve što objaviš odrazit će se na nekog i utjecati na nečiji život.

Pokraj ozbiljnih izraza lica, prisutnih u vašemu poslu, što vas privatno istinski veseli? Imate li kakav hobi koji radite s velikim entuzijazmom? Što Danka želi biti kada odraste?

– Želim biti to što jesam sada i svakim danom učiti o sebi i drugima te biti bolja. Ne mogu zamisliti više. Uvijek sam htjela biti novinarka i trudim se biti što bolja u tom poslu, naravno, uvijek možeš biti bolja verzija sebe, to je doživotni posao.

Koja su vama omiljena TV lica, nevezano o tome kojom se televizijskom formom bave, i zašto? Koje je TV lice djelovalo na vas?

– Pa jako volim i cijenim Johna Olivera! Odličan mi je njegov “Pregled proteklog tjedna” koji pratim. Istovremeno je informativan, pronicljiv i duhovit, a smrtno ozbiljan u srži. Divim se kako on i njegov tim to rade.