Daniel Popović najpoznatiji je po pjesmi »Džuli«, s kojom je 1983. sudjelovao na Euroviziji i osvojio četvrto mjesto. Pjesma se pojavila i na engleskom jeziku pod naslovom »Julie« i u nekoliko je europskih zemalja postala uspješnicom na top-ljestvicama.

Pjevač, gitarist, skladatelj, aranžer i tekstopisac posljednjih osam godina sa suprugom Aleksandrom živi u Sloveniji, u mjestu Domžalah.

Kako vi i vaša obitelji doživljavate ovo »novo normalno«, odnosno vrijeme obilježeno pandemijom koronavirusa?

– Naša je planeta već duže vrijeme »bolesna«, svi smo premalo znali cijeniti to što imamo, sve nam je nekako postalo normalno – zrak, voda, priroda, život… Nismo znali dovoljno cijeniti i čuvati to što imamo i to mi se čini kao nekakva kazna i zadnje upozorenje, da moramo stati na loptu i promijeniti se. Ovo razdoblje pandemije je za cijeli svijet opomena.

Sada je samo jedno bitno, vratiti osmijehe našim licima. Treba se naučiti disciplini i odgovornosti. Bez ikakvih prihoda i bez ikakvih primanja je većina populacije. Moramo živjeti. Ako umremo u sebi, u čemu je smisao. Moja supruga Aleksandra radi samo četiri sata otkad je izlječena od karcinoma. »Novo normalno« znači da čekamo da sve što prije prođe i da se i priroda i ljudi oporave kako bismo mogli ostatak života živjeti normalno.

Vrijeme obilježeno pandemijom koristite za stvaranje nečeg pozitivnog, novih pjesama te vrijeme uglavnom provodite u studiju?

– Uglavnom skladam za sebe. Objavio sam dva nova singla: »Hej, lane moje«, a pjesma »Tvoj heroj« posvećena je medicinskom osoblju koji se bori na prvoj borbenoj liniji. Hvala im do neba. U slobodno vrijeme pišem memoare.

U dobru i u zlu

Supruga Aleksandra vam je velika podrška, ali i vi njoj s obzirom na to da ste bili uz nju u teškim trenucima?

– Aleksandra je moja najveća podrška, ona je moja ljubav, moje sve, već godinama u dobru i u zlu. Nedugo nakon što smo stupili u brak, otišla je na pregled i saznala za dijagnozu, da boluje od karcinoma. Bilo je to jedno jako teško razdoblje.

Dvije godine je trajala ta borba, a ona se borila se k’o lavica, naravno i doktori zaslužuju jedno veliko hvala. Njezina tada maloljetna kći Patricija i ja to smo teško podnosili. Posebice ja kad bih u očima njezine kćeri vidio strah i nedoumicu. Drago mi je da je to teško razdoblje iza nas.

U posljednje vrijeme dosta se u medijma pričalo o vašem odnosu sa sinom Sebastianom, no on je u jednom TV-intervjuu kazao kako je došlo do nesporazuma te da se zapravo radi o odabiru pjesme koju biste trebali zajedno izvesti?

– Sebastian je super dečko. Znate, nije uvijek lako ići očevim stopama. Njegova je glazba previše drugačija od moje. Ide svojim putem i to znam cijeniti. Dobro mu ide, pametan je i jako šarmantan.

Istina je da neke riječi mogu izazvati medije i treba biti oprezan. I sam je kasnije rekao da to nije istina, da su mediji sve krivo shvatili, pa i to da se nismo vidjeli dvije godine. Ta priča ne drži vodu. Naime, snimali smo emisiju »Ženim sina« i bio sam u Zagrebu. A ove se godine nismo videli, najviše zbog koronavirusa.

Razboljela se i njegova majka Sanja, moja bivša supruga i njezina majka, koja je nažalost izgubila bitku s COVID-19. A na telefonskoj vezi sam stalno i s mojom kćeri Isabellom, koja je odlučila živjeti u Kanadi. Istinski smo ostvarili odnos pun poštovanja i razumijevanja. Naši svakodnevni razgovori uvijek su iskreni, puni nježnosti.

Ona je moja mezimica i ja kao brižan otac prema njoj uvijek otvoreno ispoljavam ljubav. Moja je kći lijepa, pametna, duhovno zrela i plemenita osoba. Volio bih joj reći riječi iz Rajkove pjesme »Kako je dobro vidjeti te opet«…

Foto: DAVORIN VISNJIC/PIXSELL

Prošli ste kroz teške trenutke. Kako ste ih nadjačali?

– Sebe bih volio predstaviti plavom bojom. Plava me asocira na nebo. Nebo me asocira na slobodu. A to je nešto čemu težim i u životu, i u mislima, i u govoru. Pitaju me – što je ljepota? Može biti i samoća…

Jer kad sam sam, nisam sam, jer imam sebe sa sobom. To je jedna velika istina jer čovjek tijekom života ima ljude oko sebe i normalno je da voli, ali ne može voljeti druge ako ne voli sebe. I u tome je poanta – čovjek se s vremenom navikne biti sam sa sobom i stvarati sebe. Ne kroz druge, već kroz svoje postojanje. I to je nešto što me najviše inspirira u ljudima.

Dnevni rituali

Kako izgleda jedan vaš dan, kad niste u studiju?

– Ritual je odlazak u naš omiljeni kafić, obavezno sa sobom nosim hranu za ptice pa ih nahranim, a ako hranu kojim slučajem zaboravim doma, onda ih počastim kolačićima, koje uvijek dobijemo uz kavicu.

Obožavamo životinje, imamo i tri kućna ljubimca, tri zečića. Nakon izležavanja na suncu, lagodnih razgovora i druženja s prijateljima, naravno uz propisanu distancu, obavimo kupovinu svježih namirnica za ručak i vratimo se doma. Zajednički ručak je naš običaj, tradicija koja se ne smije propustiti ni jedan dan u tjednu.

Aleksandra priprema ručak, a ja pomognem kad nešto treba i pripremim stol za objed. Patricija, njezina kći, poslije ručka opere posuđe i pospremi sve na svoje mjesto. Svatko ima svoju ulogu i na to smo navikli.

Nema gunđanja, sve se zna i nikomu ništa nije teško nije jer doslovce svi uživamo beskrajno u druženju, u hrani i u razgovoru. Navečer pogledamo vijesti te kakav dobar triler, sf ili komediju na Netflixu. Aleksandra ide ranije spavati jer ujutro radi, a ja se povučem u svoj studio, skladam nove pjesme, programiram, vježbam klasičnu gitaru i Dexibell piano.

Što vam se najviše sviđa u stilu života koji imate u Sloveniji?

– Slovenija je predivna zemlja, urbana, kulturna, civilizirana, čista, uredna. Slovenija je omiljena destinacija i naših hrvatskih glazbenika. Priroda je prekrasna, ljudi su ljubazni, hrana je izvrsna, nema rasizma, nemaju problema s nacionalizmom, nisu opterećeni drugima, svi me poznaju, zaustavljaju me, pozdravljaju, žele se slikati s mnom, traže me autograme. Kad god izađemo van, netko zapjeva zamnom poznati refren »Đžuli«. Tu je život jednostavan, miran i tu sam sretan.

Belgijski vafli

Korona nas je navela da pazimo na vlastito zdravlje. Tko je u vašem domaćinstvu zadužen za zdravu prehranu?

– Živi se ubrzanim tempom. Aleksandra je jako talentirana za kuhanje. Ne kaže se uzalud da ljubav prolazi kroz želudac. Vrhunska je kućanica. Moja joj je sestra jednom dala recept za Bambi tortu, to je za Aleksandru bio izazov i iako tu tortu nije nikad radila, uspjela joj je iz prve.

Moja mama je iz Belgije i obožavam belgijske torte, gallete, vafle koje i sam radim. Imam ogroman profesionalni pekač. Ponekad kad smo vani, prepustimo se uživanju u slovenskim specijalitetima. Obavezan dodatak u svim vrstama salata je bučino ulje.

Pazite li na fizičku aktivnost, vježbate li, šećete sa suprugom?

– Da, redovito vježbam. Imam klupicu za trbušnjake. Obavezno tri puta tjedno idemo na brzo hodanje, najmanje pet kilometara. Održavamo kondiciju, oslobodimo se negativnosti, stresa, uživamo u laganim šetnjama u predvečerja i zimi, i ljeti, uz rijeke i jezera. Puno razgovaramo, smijemo se, pričamo viceve, anegdote i uživamo u društvu jedan drugoga. Tko to ne bi poželio.

Kad je riječ o omiljenim knjigama i filmovima, u kakvim naslovima uživate ?

– Ernest Hemingway jednom je rekao kako »ne postoji lojalniji prijatelj od knjige«. Pitanje omiljene knjige je teško, ali spomenut ću dvije. »Zločin i kazna« Dostojevskog koja je na mene imala velik utjecaj.

Jeste li se ikada pitali što se događa u glavi ubojica i zašto su počinili zločin? Dostojevski se upravo tom mišlju poigrao u svom kultnom romanu. »Zločin i kazna« jedan je od najboljih klasika svih vremena, čime je uz Tolstoja postao najveći predstavnik ruskog realizma. Godine 2014. u izdanju Croatia Records objavio sam CD naslovljen »Zločin i kazna«, na kojem se nalazi 12 novih skladbi, od kojih jedna nosi naslov »Zločin i kazna«.

Tolstojev »Rat i mir« sam doslovno pročitao u jednom dahu. Pročitao sam ga dva puta, a drugi put je to bio potpuno drugačiji doživljaj. Realizam, odličan prikaz likova… Uživam i u filmskoj znanstvenoj fantastici: »Resident Evil«, »Mad max«, »Avatar«, »Children of man«, »Looper«, »Lucy«, »Prometheus«…

Idealist i sanjar

Što osobno slušate i za koje biste glazbenike kazali da su imali utjecaja na vas u mladim danima?

– S dvanaest godina roditelji su mi kupili klasičnu gitaru. Od tada pa do danas, s gitarom sam gotovo nerazdvojan. Ogroman utjecaj na mene je ostavio Jose Feliciano. Svojom me briljantnom tehnikom sviranja i gotovo neizvedivim spojevima nota oduševljavao. Svira gitaru s lakoćom vrhunskog tehničkog majstorstva. Poslušajte ga kako svira gitaru i pjeva u pjesmi »Gipsy«.

Da niste glazbenik, koja bi vam druga profesija bila privlačna?

– Promjena profesije u mom bi slučaju završila fijaskom. Idealist sam, sanjar i zanesenjak. Pojedinci su stvoreni da rade velike stvari, a ja se osjećam sretnim kad radim male stvari s puno ljubavi. Bezuvjetno.

Kakvi su vam planovi za budućnost i što biste voljeli realizirati?

– Planiranje budućnosti može paralizirati čovjekov razum i sposobnost razumnog razmišljanja. No ipak priznajem da s nestrpljenjem brojim dane do izlaska moje prve knjige i mojih novih hitova.