Večeras će afro-kubanske ritmove na Trsatsku gradinu donijeti Cubismo, cijenjeni i nagrađivani sastav čiji članovi dolaze iz Hrvatske, Venezuele, Kube i Slovenije. Osnovani su 1995. godine, a danas slove za jedan od značajnijih europskih sastava koji svira ovu vrstu glazbe. Ovim smo povodom razgovarali s Hrvojem Rupčićem, perkusionistom i svojevrsnim frontmenom Cubisma.

Sjećate li se kad ste zadnji put nastupali u Rijeci, kakva su očekivanja od publike ovoga puta?

“Iskreno se ne sjećam kad smo zadnji put bili u Rijeci, ali sigurno ima nekoliko godina, jer u ove dvije prošle godine mraka sigurno nismo bili. Uvijek nam je bilo super u Rijeci. Gdje god dolazi riječka publika, uvijek je izuzetna atmosfera, a što se tiče same Gradine, to je definitivno jedan od najinspirativnijih i najljepših koncertnih prostora u Hrvatskoj. Tamo sam nastupao s mnogim izvođačima i vjerujem da će i nas posebno inspirirati zbog čega bi naš nastup mogao dobiti i dimenziju više.”

Što publika može očekivati od vas? Kakav je repertoar?

“Mi smo prije dvije godine izdali naš zadnji album »Tumbao« koji smo snimili u suradnji s Jazz orkestrom HRT-a, to je ono što promoviramo cijelo ljeto, tako da će po prvi put publika imati priliku čuti skladbe s ovog albuma i u Rijeci. Osim toga, dio našeg repertoara su, kao i uvijek, one pjesme koje ljudi znaju od Cubisma, koje očekuju čuti i koje ih rasplešu.”

Na čemu radite kad niste na turneji, ima li kakvih novih materijala u pripremi?

“Svatko od nas ima nekakvih obaveza, dosta smo raspršeni, nakon 27 godina je normalno da je tako. Ima nas u produkciji, televizijskim i kazališnim orkestrima, u školama i rock akademijama, a kad god dođe vrijeme za snimiti novi album ili kad se rode neke kreativne ideje, onda se sastanemo i radimo na njima. Trenutno smo u fazi dogovaranja oko toga da se počnu skupljati ideje za novi CD, pa vjerujem da će na zimu ili početkom sljedeće godine početi pripreme novog uratka.”

Vaš sin Noa također se bavi glazbom i zadobio je brojne pohvale za svoje dosadašnje nastupe – može li se očekivati i kakva glazbena suradnja s njim?

“Izuzetno sam ponosan na sve svoje sinove, a na Nou kao najstarijeg i najistaknutijeg u glazbenom svijetu sam ponosan, jer mi svi glazbenici koje susrećem kažu da je jako skroman, pristojan i izuzetno ugodan mladi dečko i to mi je daleko važnije od svega ostalog. Siguran sam da je pred njim velika karijera, a sigurno ćemo surađivati, već smo u puno navrata razgovarali u kom smjeru bi to išlo.”

Nerijetko putujete i planinarite, često sa ženom i najmlađim sinom – gdje najviše volite provoditi vrijeme i biste li u izboru između prirode i grada uvijek odabrali vrijeme provoditi u prirodi?

“Svaki slobodan trenutak provodimo u prirodi, na neki način sam se zasitio grada, čak sam prebivalište maknuo na sam rub grada gdje je već osjećaj kao da nisi u njemu, iako to spada pod grad Zagreb. Umjesto da prirodu dovedem doma, sebe sam premjestio u prirodu, a nema nikakve dileme da svaku sekundu svog slobodnog vremena provodim u prirodi i to najviše na planinama, rijekama i jezerima, to je nešto što me jednostavno puni. Tu ljubav dijelim i sa svojom boljom polovicom i našim najmlađim članom Petrom, koji će sada navršiti dvije godine.”

Kao sastav ste osvojili brojne Porine i druge glazbene nagrade – koliko vam one znače?

“Osvojili smo brojne Porine i zaista ih više ne brojim. Mislim da smo još uvijek jedan od, ako ne i najnagrađivaniji sastav, i moram priznati da su nam te nagrade u početku jako puno značile. To je nešto što nam je dalo potvrdu, raširilo krila i to je nešto što je jako bitno mladim ljudima – dobiti potvrdu da idu u pravom smjeru. S vremenom se čovjek nekako navikne, ali mislim da s godinama gube svoj značaj, jer sam sa sobom znaš što je dobro, a što nije, sam si svjestan koliko si uspio izraziti sebe što je u konačnici možda najvažniji zadatak ovog našeg zanimanja – izraziti sebe. Vjerujem da jednako tako nagrada ne može nadomjestiti osjećaj da to zapravo nije to, one trebaju ostati i fokusirati se na mlađe ljude, jednostavno jer će oni biti sretniji s njima.”

Ima vas čak devet – kako funkcionirate kao tako velik sastav, tko smišlja, a tko sklada, kako vježbate zajedno i koliko je teško organizirati se s još osam ljudi?

“Da nismo našli modus funkcioniranja, ne bismo funkcionirali 27 godina. Naravno da postoji vrijeme prilagodbe, a nešto što u nekim trenutcima može izgledati mana, mi smo pretvorili u prednost. Uglavnom svatko od nas dođe s više-manje gotovom idejom, tko piše glazbu najčešće napiše i tekst, jedino se aranžmanima bavimo svi zajedno ili izaberemo nekoga tko će nam to napraviti. Što se vježbanja tiče, radimo i sekcijske probe, ali najčešće cijeli bend zajedno bude na probi, pa jedan dio odmara i tako.”