Za razliku od drugih sličnih manifestacija, jedino Cannes nema svoj festivalski katalog u prodaji, već ga poklanja isključivo akreditiranim novinarima. I to samo onima koji su u njegovoj strogoj hijerarhiji dobili roza bedž s oznakom »daily«, dakle, onima iz dnevnog tiska.

Možda sve to zvuči pomalo elitistički. Ali autor ovog teksta posjeduje relativno zavidnu kolekciju od 26 takvih kataloga, koji su ga tijekom 26 godina redovitih odlazaka u Cannes dočekivali u festivalskoj torbi nakon preuzimanja akreditacije, ne računajući na onu lanjsku u kojoj je Cannes bio otkazan zbog panedmije. No ove godine moja festivalska torba bila je prazna.

Zavidno društvo

I dok je Mostra, održana u puno težim pandemijskim uvjetima koji još nisu poznavali vakcinu, izdala svoj redoviti katalog dostupan s novinarskim popustom u gift shopu venecijanskog Biennalea, Cannes nam je u press centru hladno poručio da ga možemo pronaći na festivalskoj mrežnoj stranici, kad smo već mislili da je neizvjesnost oko održavanja festivala u naletu nekog novog soja zaustavila njegovo tiskanje.

Ali taj isti katalog koji više ima emotivnu nego informativnu vrijednost ipak se mogao nabaviti po cijeni od 20 eura u sličnom prostoru koji nudi festivalske memorabilije, lociranom u staroj gradskoj luci. Iako Cannesu ne nedostaje novca, hraneći se izdašnim sponzorima i državnim potporama.

S druge strane kuratori kanskog pankerskog off programa »Quinzaine de Realisateurs« (»Petnaest dana autora«) u čiji je program uvršten i dugometražni debi Antonete Alamat Kusijanović (šifra: »Murina«) uredno su izdali svoj katalog, dijeleći ga besplatno publici i novinarima, kao što to odnedavna čini i Berlinale.

Jer upravo je ta selekcija čiji se komadi prikazuju u dvorani ne baš pankerskog kanskog hotela »Marriott«, poznatijoj kao Theatre Croisette, otkrila neke tada relativno anonimne ali iznimne autore, koje će im kasnije preoteti službena festivalska selekcija.

Tako je u kanskom službenom programu ove godine prikazan izvan konkurencije i najnoviji doks Todda Haynesa »Velvet Underground« o legendarnom njujorškom bendu, iako je Haynes debitirao upravo na Quizaineu davne 1995. (šifra: »Safe«).

A u natjecateljski program ovogodišnjeg Cannesa uvršten je i najnoviji komad ekscentričnog Seana Bakera (šifra: »Red Rocket«), čiji je prethodni »Projekt Florida« bio veliki hit »Quinzainea« iz 2017.

Tako se u tom programu Kusijanović zatekla u zavidnom autorskom društvu, s novim Radom Munteanom (»Intregalde«), Clio Barnard (»Ava & Ava), u nas prevođenim piscem Emmanuelom Carrereom, koji se nakon duže pauze nanovo vraća u filmske vode (»Između dvaju svjetova«) te miljenika zagrebačkog Subversive Film Festivala Jean-Gabriela Periota (»Povratak u Reims: Fragmenti«), ali i iznimnog Jonasa Carpignana (»A Chiara«), čiji smo prethodni komad »A Ciambra« nedavno mogli vidjeti na našem Trećem.

Zato su iznimni filmovi jedini po kojima ćemo pamtiti ovogodišnji kaotični Cannes, prepun paradoksa, upitnika i nerazumnih odluka. Jer ako je venecijanska Mostra s razlogom uvela sistem numeriranih ulaznica bez kojih nije mogao u dvoranu ući nijedan akreditirani novinar, da bi se moglo detektirati mjesto na kojem je bio smješten ako bude pozitivan, upozorivši publiku koja je sjedila oko njega da ode u samoizolaciju, Cannes je taj isti sistem uveo bez ikakvih valjanih razloga.

Ulaznice nisu bile numerirane i novinar može sjesti bilo gdje. Kao što Cannes nije poštovao distancu, već su sva sjedala tijekom projekcija bila zauzeta. Čak je i Carpignano uoči svečane projekcije svog najnovijeg komada rekao da mu je užitak podijeliti svoj film s tako krcatom dvoranom, koja ga je podsjećala na neka davna pretkovid vremena.

Ali zato je ovogodišnji Cannes ukinuo strogi kastinski sistem po kojem su novinari dnevnih izdanja imali prednost ulaska na novinarske projekcije, tretirani poput svetih krava. U dvoranu su mogli ući svi ako su na vrijeme došli do ulaznice putem festivalske platforme, što se često znalo pretvoriti u nemoguću misiju.

Nordijski cunami

Isto tako, u ogromnu dvoranu »Debussy« i još veći »Grand Theatre Lumiere« moglo se ući bez notorne COVID-potvrde, dok je za projekcije u trostruko manjoj dvorani »Bazin« ona bila obavezna, i to samo zato što je ta dvorana smještena u sklopu »Palaisa« u kojem se održava i sajam filmova poznatiji kao Marche, u čijem labirintu hodnika načičkanih štandovima njihovi djelatnici borave čitav dan, pa zato postoji veća šansa da budu izloženi virusu.

Upravo zbog tih bizarnih pravila, ali i pandemijske paranoje, dobar dio novinara bojkotirao je ovogodišnji Cannes, ne samo oni iz SAD-a i Azije već i iz susjedne Italije. Tom paranojom pozabavio se i suludi kratkiš Nadava Lapida (šifra: »Star«) u kojem njegova junakinja pokušava poljubiti omiljenu zvijezdu koju je zatočila na terasi svog doma, stavivši joj na lice masku i prekrivši ga ogromnom najlonskom vrećom u kojoj izvodi svoju ludu koreografiju (glumi ga Lapidov glumac fetiš Tom Mercier kojeg smo vidjeli u »Sinonimima«).

Možda i zato su na festivalskom programu američke produkcije bile gotovo odsutne, ne računajući na Seana Penna (»Flag Day«) i groznog Toma McCarthyja (»Stillwater«), za kojeg bi bilo bolje da u Cannes nije ni došao, dok su dominirale one nordijske gdje je pandemijska stvarnost očito bila relaksiranija, s autorima poput Norvežana Joachima Triera (»Najgora osoba na svijetu«) i Eskila Vogta (»Nevini«), Finca Juha Kuosmanena (»Kupe No.6«) te islandskog debitanta Valdimara Johannsona (»Janje«).

Uz takve komade, ali i kansku ugodnu srpanjsku klimu koju spašava vjetar, naš festivalski boravak nije se prometnuo u totalni debakl. Sve to začinjeno izvrsnim vinom, sirevima i organskim pateom iz »Bio Marchea« koji su se pokazali kao najbolja vakcina.

U Cannesu krcatih restorana i kafića. S mitskim »Carltonom« zatvorenim zbog renoviranja, krcatim plažama i još krcatijom Croisetteom koja bi organizatorima RetrOpatije u njezinim najboljim danima izazvala nemalu zavist.

Kao da pandemija i njezini sojevi stanuju negdje drugdje. Jer Cannesu su važniji (društveni) slojevi. Naročito oni koji su u stanju potrošiti hrpu eura za par Hermesovih sandala izloženih pored skulpture hobotnice s perajama nataknutim na njene krakove, koja krasi izlog njegova kanskog butika.