ČLAN ORIGINALNE POSTAVE

Bubnjarski čarobnjak Boris Leiner objavio zbirku anegdota: Imam još puno toga za ispričati, ne samo o Azri

Marinko Krmpotić

Marko Lukunic/PIXSELL

Marko Lukunic/PIXSELL

Ja sam Johnnyu osobno poslao primjerak knjige. Za sada je izostala njegova reakcija, što može svašta značiti. Što se tiče odaziva na knjigu općenito - izuzetno je dobar - od suzdržane pohvale, do pregršta euforičnih izjava



Pažnju domaće glazbene javnosti, posebno one okrenute rock glazbi, ovih je kasnih proljetnih postkorona dana svakako privukla knjiga »Sve bio je ritam«, svojevrsna zbirka anegdota i sjećnja na pojedine dijelove života i karijere Borisa Leinera, međimurskog bubnjarskog čarobnjaka koji u povijest hrvatskog i rocka ovih prostora ulazi kao član originalne postave Azre, kultnog sastava koji ni tridesetak godina po prestanku rada ne gubi vjernu publiku.


Štoviše, fanatično odani zaljubljenici u zvuk i stihove te grupe »regrutiraju« se i iz generacija koje još »nisu bile ni u planu« dok je Azra osamdesetih godina prošlog stoljeća palila i žarila ovim prostorima ostvarujući za današnje prilike neshvatjive tiraže broja prodanih ploča i puneći najveće koncertne dvorane po nekoliko dana za redom.


Nažalost, dani kad je rock bio car i kad su cajke bile stvar općeg podsmijeha a ne divljenja i obožavanja, daleko su iza nas. Baš stoga pojava knjige koja budi sjećanja na te dane rock ponosa i slave itekako je zamijećena, a s njenim autorom razgovor počinjemo pitanjem što ga je motiviralo i ponukalo da baš sad objavi knjigu? Jer, realno gledajući, moglo je to biti i znatno ranije.


Sve bio je ritam Borisa Leinera, autobiografska citanka ex-yu rock’n’rolla.


Sve u svoje vrijeme




Zanimanje za Azru je nepresušno i uvijek veliko. Svoje viđenje davno je dao i sam Branimir Štulić Johnny, a Mišo Hrnjak, basist originalne postave, prije dvije-tri godine također je objavio knjigu o tim danima. Dakle, zašto tek sada?


– U mladosti sam čitao Millera i Bukowskog, pa sam si mislio kako bi bilo super da mogu pisati poput njih. Godinama sam druge nagovarao da pišu, između ostalih čak i Hrnjaka. Ali, nekako nisam do kraja vjerovao da imam spisateljskog dara, sve dok me moja draga Jasminka nije na to nagovorila. Onda sam sjeo i pisao. Doslovno. Ponekad čak i po dvije priče dnevno. Možda sam mogao i ranije početi, ali znate kako se kaže: sve u svoje vrijeme. Kad si u nečemu unutra i to intenzivno živiš, pisanje ti ne pada na pamet, jer ja sam prije svega glazbenik i kipar. Na taj način sam živio. Sada, s vremenske distance mi je bilo lakše napisati ovakvu knjigu.


Vrlo je zanimljiv vaš pristup. Čini mi se da se uopće niste željeli postavljati u poziciju neke velike rock zvijezde, mada, u našim okvirima elemenata za to ima, već iznositi vlastita iskustva, i to ne samo o Azri i Johnnyju.


– Budući da mi je postalo zamorno čitati uvijek slične i predvidive autobiografije, odlučio sam se za suvremenu, drugačiju i vedriju formu pripovijedanja anegdota iz svog života. Kroz markantne epizode prije svega rokenrolerske, insajderski sam htio prikazati taj život. Kao da pričamo uz kavu ili čašu nečeg. Nisam zazirao da se razotkrijem, pa se valjda ljude dojmila ta autoironija, ranjivost, drskost i slično. Svi događaji u knjizi su istiniti, i rezultat je da ispadam antijunak. Koga pak zanima štura faktografija o meni, može to posvuda naći – internet je pun svakojakih podataka.


Promašene pozicije


Je li možda Johnny pročitao knjigu, zna li za nju. Ako da – što kaže… Kakve su inače reakcije do sada?


– Naravno da zna. Ja sam mu osobno poslao primjerak knjige. Za sada je izostala njegova reakcija, što može svašta značiti. Što se tiče odaziva na knjigu općenito – izuzetno je dobar – od suzdržane pohvale, do pregršta euforičnih izjava. Nekoliko negativnih komentara me začudilo, ne zato što su takvog predznaka, nego jer su izrečeni iz promašenih pozicija.


Pristup temama najčešće je duhovit. Cilj je, čini mi se, biti zanimljiv i duhovit što vam i uspijeva pa je knjiga i stoga dobra i zanimljiva. No, ima li prostora i želje za neki drugačiji pristup, možda u bliskoj budućnosti? Vjerojatno bi mnogi željeli da je o Azri i danima s Azrom progovoreno još opširnije i detaljnije. Postoji li mogućnost da se to dogodi u nekoj drugoj knjizi?


– Imam ja još puno toga za ispričati, ne samo o Azri. Zgodbi svakojakih, poneke su i žešće nego u ovoj knjizi. Ako čitateljstvo bude tražilo bis, eto nastavka!


Kako vi danas gledate na to fantastično razdoblje hrvatskog i jugoslavenskog novog vala. Čini mi se da nikada glazba s ovih prostora nije bila toliko blizu – i kvalitetom i duhom – svjetskim glazbenim zbivanjima.


– Međuzvjezdana konstelacija se bila poklopila, i pogodila je Britaniju, Poljsku, Balkan. Iz dubine Svemira stigle su dobre vibracije. Istina je da nas je sve nosio isti val i bili smo dio svijeta u punom smislu. Imali smo neke nove snove i pjesme stare, da parafraziram Juru Stublića.. Ipak, pravi predvodnik te priče kod nas je bio Johnny i njegov socijalni bunt.


Studij kiparstva

Svemoguća Wikipedija o Leineru otkriva kako je rođen 1957. godine u Čakovcu, u obitelji samohrane majke s troje djece. Njegov otac Viktor umro je vrlo mlad, kad je Boris imao sedam godina. Djetinjstvo je proveo u Međimurju i Slavoniji. Obožavao je grupe Time, Grupu 220 i Led Zeppeline. Bubnjeve svira od petnaeste godine, a počeo je skidajući hard rock i blues dionice sastava kao što su Led Zeppelin, Deep Purple ili autora kao što je Jimi Hendrix. U Zagreb seli 1976. godine i počinje studirati kiparstvo, a budući da krajem sedamdesetih novi val neodoljivo kuca na vrata glazbe u Hrvatskoj, okreće se svijetu rocka i od 1978. godine član je originalne postave grupe Azra te je uz suradnju uvijek teškog Štulića ostao gotovo punih deset godina, sve do 1987. godine.
Po odlasku iz Azre Leiner vrlo uspješno nastavlja karijeru i to u vrhunskim sastavima kao što su Haustor, Vještice, Naturalna mistika, Šo!Mazgoon, ali i kod nas manje poznatim njemačimk sastavom Love Sister Hope te reagge grupom Freedom Lovers. 2000. godine objavio je samostalni album »Bioritam« i EP »Fjaka«, a s Mišom Hrnjakom 2010. godine album »Viša sila«. Istaknuo se i na likovnom te polju kiparstva, a knjigom »Sve bio je ritam« okušao se i na polju književnosti.

Strip ilustracije


Vrlo bitan dio knjige je njeno grafičko uređenje pri čemu ste očigledno u Schunku imali odličnog suradnika. Jeste li razgovarali o ilustracijama, ili je sve ostvareno njegova reakcija na vaše tekstove?


– Praideja ovakve knjige sa stripovskim ilustracijama pripada mojoj dragoj, koja je likovnjak po struci. Moje anegdote je vizualizirala u ovom ruhu. Kad sam završio s pisanjem, pozvao sam Schunka na suradnju, jer sam znao da je njegov izričaj najbliži onom što sam htio postići knjigom. Njegova reakcija je bila pogođena, vrlo lucidna i inventivna. Na pravi način je stripovskim jezikom iščitao moje priče. No, ipak sam ponekad morao intervenirati i sugerirati, jer sam i ja likovnjak. Sve u svemu, uživao sam u radu na knjizi, nadam se da se to i osjeti.