Godine 2019. izdavačka kuća OceanMore izdala je knjigu »Proslava« Damira Karakaša. Godina je 2020. kada je »Proslava« zaslužila književne nagrade tportala za najbolji hrvatski roman. Godina je 2024. kada će na svoj festivalski i kino put film »Proslava«.

Redatelj filma je Bruno Anković i to mu je dugometražni prvijenac, debitantski uradak.

Grijeh bi, međutim, bio zaletjeti se pa kazati da za Ankovića niste čuli. Možda čuli niste, ali ste bar jedan njegov reklami spot morali zavoljeti od onih mali milijun koliko ih je režirao.

Čovjek čiji propagandni spotovi vazda odišu suptilnim humorom i zavodljivim vizualom za temu svog prvog filma odabrao je djelo koje je onako karakaški ‘škrto’ na riječima dok priča o teškim temama, o gladi, o ustašama i partizanima, o krivim izborima i razlozima da ih biramo.

Ne buni se Anković na konstataciju kako odavno žudimo napraviti priču s onim tko je prvijenac odlučio režirati ‘po stare dane’, smije se na naše priznanje kako pojma nismo imali da će priprema biti teška s obzirom da o njemu Google ne zna skoro pa ništa.

– Karakaš je divan pisac, ali otvoriš knjigu i tamo Mijo koji skriven u šumi motri svoju rodnu kuću. Ja tu filma ne vidim, usprkos svim kritikama u kojima se spominjala filmičnost romana – priznajem Ankoviću.

– Ja sam na svu sreću vidio film kada sam pročitao knjigu – smješka se Anković, baš kao da je ovakvo neko pitanje i očekivao.

Na kraju svijeta

Spominje se on kako se za njegova studija filmske montaže na Akademiji dramskih umjetnosti učilo, a i dosta velikih svjetskih redatelja je znalo govoriti, da je za film puno bolje imati neku kratku priču, neko djelo koja nije velik roman.

– Učilo se to i govorilo u smislu da onda lakše nadogradiš ono što je sukus priče. U Karakaša ta priča nije kratka, ali je, recimo to tako, štura. Nema puno događaja, nema puno introspekcija, nema puno ni likova, ali ono što sam ja tu prepoznao, čini mi se s pravom, ta je neka naša povijest – priča Anković.

Puno je, kaže, elementa zbog kojih je ta knjiga njemu bila i jest važna i zbog čega se odlučio od nje napraviti film.

– Ono osnovno je to da se mi vječno vrtimo u nekom krugu, a i danas živimo u nekom krugu iz kojeg nismo izašli prije sto godina, a bojim se da nećemo ni za sljedećih sto godina. I nije to pitanje Balkana, već i svijeta – pojašnjava Anković.

Svidjelo mu se da je tu ‘vrtnju’ Karakaš prikazao smjestivši sve u jednu obitelj, u jedan kraj koji je ‘na kraju svijeta’.

– Svidjelo mi se da politika zapravo i nije tu prisutna osim u nekom šumu, u nekom tepihu zvuka, da je nešto što dolazi izdaleka, ali ti nikada ne da mira.

I onda, u tom nemiru, odlučiš napraviti nešto što je na kraju potpuno krivo. To zašto je Mijo postao ustaša ne ide iz ideologije, ne ide iz uvjerenja, već ide iz svih tih mogućih komponenti koje su mu to napravile – priča Anković.

Karakaš priča o Lici, zahvaća romanom dobar period života glavnog junaka od doba kad je momčić, do doba kad je muškarac koji skriven u šumi i odjeven u krivu uniformu gleda kako ga partizani traže po kući. Ustaše i partizani…

– Ali, nije film o tome. Nije ni knjiga, ni film o tome. To su Mijine formativne godine, u smislu djetinjstva i mladosti, pa i knjiga i film istražuju kako je moguće da se odlučiš za bilo koju ekstremnu ideologiju.

Istražuje kako te život dovede do toga da doneseš neke odluke koje su potpuno krive, a misliš da su najbolje ne svijetu – ističe Anković.

Film je, veli, malo drukčije konstruiran od knjige, ali i u knjizi i u filmu glavni junak odlazi na proslavu s kojom ga nova država vabi, pa i u tu novu državu, misleći da je to nešto najbolje i najsretnije što mu se dogodilo u životu.

– To je stvarno bilo njegovo uvjerenje. On nije razumio što mu ta priča zapravo nosi – ističe Anković.

Ili je, reklo bi se, jednostavno otišao tamo gdje mu se obećavalo da će svega biti, biti makar toliko da nije gladan i da može prehraniti obitelj.

– Tako je. To je priča o tome koja je smještena tada. Makar, kada smo snimali, a otkrili su to primjerice i ljudi kad su došli na Baniju nakon potresa, vidiš da se ništa tu promijenilo nije. Puno je njih ostalo na istoj toj ekonomskoj razini, a ekonomija nosi i obrazovanje, i siromaštvo svake druge vrste – kaže Anković.

Ne jedno, nego 100 sela

Za potreba snimanja trebalo je ekipi selo, selo koje će vjerno dočarati arhitekturu od prije sto godina. Bojali su se, kaže Anković, da ga neće moći naći i da će im lijep dio budžeta otići na gradnju kulisa.

– Ali, mi smo ga pronašli. Ne samo jedno, nego stotine. Sa zemljanim podovima u kućama, sa štalama, životinjama neishranjenim. Sve na 50 minuta od glavnog grada jedne europske države. To je priča o Lici, ali mislim da je ta dinaroidska priča široka i ista, od Banije, Like, preko Hercegovine, Crne Gore, pa dolje do Kosova – ističe Anković.

Sve isto, a film priča o stvarima od prije sto godina. Kako!?

– To je ta povijest, to je ta repeticija, to je kod nas tako. Nakon jedne ideologije ušli smo u drugu, pa je tu netko prosperirao, a netko nije, međutim nisu se stvari rješavale. Rat 90-tih nije se proizveo 90-tih, on je proizveden u Drugom svjetskom ratu, odnosno i puno ranije.

Naprosto ne doživljavamo katarze, ne rješavamo probleme, stavljamo sve pod tepih. I to onda naiđe kad je nekim elitama potrebno da naiđe – pojašnjava Anković.

Lijepa potvrda da je u pravu, da se u nas sve ponavlja, dogodila se taman koji dan prije našeg razgovora, u trenu kada je postalo jasno da će voljom elita na izbornom brvnu sučelice jedan drugom stati predsjednik države i premijer iste te države. Ima film, reklo bi se, zgodan tajming.

– I onda kad vidiš konkretno kako ljudi žive, bude ti jasno zašto je to tako – kaže Anković.

Pomoglo je to, doduše, filmu, tim više što je, kako kaže Anković, nastojao postići svojevrsni dokumentarizam koliko god je bilo moguće. Jer, na terenu, kao da svi i žele da sve ostane uvijek isto.

Je li i Mijo taj koji ne voli promjene, ostaje vidjeti, ma u knjizi je zapravo svega, makar se na prvu i ne vidi, pa i njegove ljubavi prema prirodi, životinjama, supruzi Drenki.

– U filmu sam morao napraviti malo veći odmak prema liku nego je to u romanu, jer on je naprosto i antagonist i protagonist i nisam smio previše režijski manipulirati da se gledatelju previše svidi. Slično je to kao recimo u »Zoni interesa«, to je jedno gledanje, antropološko promatranje lika više nego želja da mu se jako približiš.

I to je samo po sebi veliki problem za film, jer važno je da zavoliš glavnog lika. Zavoljet će se i Mijo, ali morao sam više paziti. I nisu oni loši ljudi – ističe Anković.

Spominje pritom lik Mijina oca kojeg, kako kaže, divno igra Krešo Mikić.

– On je uvijek na rubu. Sve njegove odluke imaju svoje zašto, zašto je tako težak, zašto je toliko patrijarhalan. Ne ide to iz neke ljepote i sreće života, već upravo iz toga kako žive. To je obrazac koji se vrti i vrti. I onda mi nismo spremni raditi korak nabolje, jer imamo to nešto pa ajde, a i elite nam ne dozvoljavaju da pretjerano napredujemo – ističe Anković.

Ogromna, lijepa, pusta

Pa je tako na Balkanu, pa je tako u istočnoj Europi, pa u Rusiji, Ukrajini, Palestini, na Bliskom istoku… To je sve ista matrica, smatra Anković. Nepromjenjivost, baš kao i ona slika iz romana i filma kad ustaše vabe novake tako što ih plaše komunizmom u kojem »brat jebe sestru«.

Karakaš ne nudi rješenja u romanu. Nudi li ih film?

– Nismo se ni mi bavili rješenjima. Nismo se bavili objašnjenjima. Bavimo se prikazivanjem. Dosta smo razmišljali o kraju filma, da li možda pokazati kako tu ljudi danas žive pa tu pokušat’ naći neko rješenje. Koje je rješenje, ne znam, osim u toj nekoj ljubavi ljudskoj. Ali, to je opet nedovoljno – kaže Anković.

Lika. Ogromna, lijepa, pusta. Kaže Anković da je Ličanima bilo zanimljivo gledati kako filmska ekipa snima film. S druge pak strane nije tajna da ima onih kojima je uvijek smetala kritičnost Karakaševa pera. Reći će Anković da su došli, pa se primirili, skoro sakrili da ne remete ništa.

– Ali priroda, ta ljepota, to je jedan kontrapunkt u filmu. S jedne strane priroda koja je fantastična, ali nekad i surova u toj svojoj ljepoti i moći, s druge strane ljudi koji su u toj prirodi u grubim odnosima. To je jedan nivo filma na kojem smo posebno radili – kaže Anković.

Pripreme za snimanje su dugo trajale. Valjalo je, primjerice, savladati jezik koji je, reći će Anković, iznimno zanimljiv.

– Odlučili smo se za Karakašev kraj, em zato što je to jezik koji umire polako jer jako malo ljudi tako priča pa da se ovako sačuva bar negdje ne filmu, em što taj jezik na simboličkom nivou spaja sva hrvatska narječja i naglaske.

Oni pričaju čakavicu, kajkavicu, štokavicu, ikavicu, ijekavicu, ludi neki spoj, poseban jezik koji nisam prije čuo. Nije jednostavan ni u izgovoru, ali nekako obuhvaća cijelu zemlju, zapravo i regiju – ističe Anković.

Radili su zato glumci puno na jeziku vođeni znanjem Ines Carović, a potvrdu da valja dao je sam pisac nakon što je odgledao snimljeno.

– Pripreme su bile i u smislu da zaista pokušamo postići taj dokumentarizam, da glumci osjete selo. Išli smo često dolje, pričali s ljudima, muzli su glumci krave, šetali konje, bili tamo dosta dugo – kaže Anković.

Bernard Tomić glumi Miju. Za snimanja mu je bilo 28 godina. Godina mu taman toliko da ne mora ni znati za partizane i ustaše, a može mu se oprostit’ i da kravu ama nikada vidio nije. Smije se na ovo Anković, pa ističe kako se radi o posve posebnom glumcu, jako metodičnom.

– Strašno dobro mu je došlo da je dolje, da bude u prirodi, da bude sa životinjama. Za jednu fazu uloge smršavio je 12 kilograma, jer to je onaj dio priča nakon rata kad se Mijo skriva u šumi, kad ga nađemo i počnemo snimati. Skinuo je kile, puštao bradu, kosu, nokte, da bi se zatim morao udebljati. Puno smo tražili i lokacije.

Jer, ta sela su ista kao u prošlosti, samo nam je smetala struja. To je, zapravo, jedina promjena koja se dogodila, pa su nam malo smetale žice od struje – veli Anković.

To vodi k pitanju kako je jedan urban lik k’o Anković, čovjek rođen u Splitu koji godinama živi u Zagrebu, za svoj film, pa još prvi, odabrao selo i pusti kraj. Čini se, ‘kriv’ je nešto otac Andrija, onomad sjajan i velik prvotimac Hajduka.

– Otac je iz Gabele, Hercegovac, tako da u meni nešto kamena ima i dobro to sve osjećam. Kroz djetinjstvo, kroz život, puno sam boravio u sličnom području, taman da mi nije strano – pojašnjava Anković.

Pravi trenutak

Ajde da riješimo i kako se autor koji po svemu ima vica umjesto za humoran neki film, ili bar romantičnu komediju, odlučio raditi ozbiljnu povijesnu dramu.

– Pokušao sam se izmaknuti iz vlastite zone komfora. Imam još projekata, ima i nekih komedija, a ovo je naprosto prvo došlo na red. S druge strane, mislim da je važno da se o ovome priča. I sami ste rekli da je opet pravi trenutak, opet se sve događa i mislim da je važno da se priča o tome – uvjeren je Anković.

Pazilo se u filmu da ništa ne bude crno-bijelo, jer crno-bijelo ništa u životu i nije. Pa je tako i Krašo Mikić, odnosno Mijin otac, i protagonist i antagonist, a ne samo težak patrijarhalni otac.

U knjizi i filmu i epizoda o ubojstvu djeda, najstarijeg člana obitelji kojeg ostave u šumi da su jedna gladna usta manje za hraniti. Na terenu za snimanja upoznala je ekipa baku koja je rekla: »E, tako su mog djeda ostavili.«

Radilo se to dok Austro-Ugarska nije zabranila, a onda i još neko vrijeme da se ne zna, dok su recimo Crnogorci to radili do 60-tih godina. Bilo je to, kaže Anković, patrijarhalno dogovoreno.

– I Mijin otac zaista mora donijeti neke odluke da bi život išao dalje, da bi djeca imala što jest. Glad i siromaštvo je određivalo sve – konstatira Anković.

Bruno Anković nije od onih kojima je jako stalo biti u medijima. Nema tu potrebu, čuva neki svoj svijet. Zato voli da o njemu priča ono što radi, pa ni Instagrama nema, Facebooka. Činilo se zato vrijednim doznati koji su mu, primjerice, filmski uzori.

– Razni. Baš sam nedavno bio u Dohi i imao priliku, veliku sreću, upoznati Jima Sheridana, jednog od mojih uzora u mojoj fazi razvoja. »Moje lijevo stopalo«, »U ime oca«, »The Field« koji je dosta inspirirao »Proslavu«, makar nisu to ni blizu isti filmovi. Baš sam s njim razgovarao o tom irskom patrijarhatu i koliko je to zapravo sve slično, tako da su nam i filmovi užasno vizualno slični. Lika je k’o neka Irska, Škotska – priča Anković.

Spomenut će Anković i Amenabara, braću Taviani, Viscontija, Hanekea, a u onom nekom komičnom smislu dakako Felinija i sve što Mediteran i njegov humor sa sobom nosi. Ali, kaže, to će u sljedećem filmu doći.

Foto: Karlo Čargonja

Festivalski život

A »Proslava« je već krenula na svoj put, makar je medijski plan takav da se u ovoj fazi i ne otkriva puno. Priča Anković o nizu workshopova za kojih se prikazivao film. Pritom ističe Dohu, filmski event Qumra na kojem se prikazuju odabrani filmovi festivalskim ljudima, distributerima.

– Organizatori dovedu ozbiljnu ekipu, programere jakih festivala i tu krene priča o filmu. Ništa to ne znači, ali već to da se o filmu čuje je super. Jer, jako je teško iz pozicije Hrvatske uopće doći do mogućnosti da netko ozbiljno shvati film, naročito debitantski.

Nažalost, nismo, rekao bih, dovoljno zanimljivi, tako da svi ti workshopovi tome služe. Imali smo sreće da nas prepoznaju i uzmu – pojašnjava Anković.

Film će, nema sumnja, imati festivalski život. To je plan. U distribuciju će nakon toga. Jer, koliko god autori očekuju gledanost i u našim kinima, »Proslava« je, kaže Anković, u osnovi art film, festivalski.

Bruno Anković snimio je svoj prvi dugometražni film. Neće taj uradak, veli on, promijeniti svijet, ali možda će nam pomoći da se suočimo sami sa sobom.

– Jeste li vi to upali u krizu srednjih godina!? Možda bi lakše bilo kupit’ kabriolet – šalimo se.

Smije se Anković, kaže: »Možda ste u pravu.« No, šalu na stranu, jer ovo je, sve se čini, film s pričom koja je svjetska koliko i naša.

– Kažu nam stranci koji su vidjeli dijelove filma da strahovito osjete koliko je sve suvremeno, svjetski relevantno. Shvaćaju da je »Proslava« i priča o njima.

Jer, Mijo tada, danas je neki mladić s Bliskog istoka koji će se sutra boriti u jednom od sukoba na tom području, ili netko u Rusiji koji će se ići borit’ u Ukrajinu, ili siromašni Amerikanci koji ulaze u vojsku da bi dobili zdravstveno osiguranje.

Kolika je to razlika od »Proslave«!? – pita se, reklo bi se posve retorički, Anković.