Prva i jedina ljubav Đorđe Balaševića bila je njegova supruga Olivera. Bili su nerazdvojni više od četiri desetljeća, a kroz sve zajedničke godine nisu krili zaljubljene poglede.

Vjerojatno brojnih Balaševićevih stihova ne bi bilo da te davne 1979. u njegov život tiho, nečujna i sama nije ušetala Olivera, zbog koje mu je život, kako kaže, konačno dobio smisao, piše tportal.

“Putem kojim sam išao nikada se ne ide. Samo sam imao puno sreće što sam na tom putu našao svog anđela koji usput i izgleda kao anđeo”, govorio je Balašević o svojoj supruzi Oliveri.

Vjerna pratnja

Ona mu je bila vjerna pratnja na svakom putovanju, kad god je mogla bila je u prvom redu na njegovim koncertima, a ljubavni žar među njima trajala je sve do samoga kraja.

Vječni romantik na svojim javnim nastupima, bilo da je riječ o izjavama i intervjuima, bilo na koncertima, uvijek je spominjao suprugu o kojoj je govorio u superlativima.

Rado je naglašavao da mu se dogodilo čudo kada ju je sreo te da njegov život nije imao formu dok u njega nije kročila Olivera.

“Ona je, baš kao u mojoj pjesmi, došla tiho, nezvana, sama… i ostala u meni zauvijek. Bila je siromašna studentica iz studentskog doma, reprezentativka u gimnastici.

Prije studija živjela je s majkom u Zrenjaninu, doslovce ispod mosta koji je bio ograđen s obje strane.

U Novom Sadu, u koji je stigla s malom stipendijom, jedva je preživljavala”, rekao je svojedobno Balašević.

Za sebe je, pak, istaknuo da je bio razmaženi dečko koji je vozio auto, potjecao iz dobrostojeće obitelji, imao roditelje koji su otišli raditi u inozemstvo, a njega s osamnaest godina i polupopularnog ostavili samog kod kuće.

Nisu bili odvojeni dulje od dva dana

“Od prvog susreta nismo bili odvojeni dulje od dva dana, osim kad bih imao koncerte daleko od grada u kojem smo živjeli. S Oljom sam mogao provoditi sate i sate u razgovoru i šetnji.

Kad bih otišao nekamo bez nje, svako malo bih pomislio – Bože, što mi nedostaje to stvorenje!”, pričao je svojevremeno.

Priznao je tada da se sjeća i dana kada su se upoznali. Bilo je to 1979. na novosadskoj plaži Štrand.

“Imala je perfidan plan da me zamoli da idem s njom u vodu, a ako odbijem, da mi uvali da joj čuvam šnale.

Kako nisam pošao, dala mi je da joj čuvam sitnice, zbog čega sam morao sjediti u pijesku i čekati da ona ispliva, a samim time da odgledam i cijelu njenu predstavu: ulazak u vodu i druge poglede koji su je pratili.

Zvali su je stjuardesa jer je izgledala kao da je izašla iz reklame za nekog avioprijevoznika. Skočila je u vodu i napravila salto nakon kojeg nijedan normalan hetero muškarac ne bi ostao indiferentan, pa ni ja, koji nisam bio normalan, ali jesam hetero.

Bio je to trenutak u kojem sam već prelomio i sve shvatio”, kazao je.

Mjesto rezervirano samo za nju

Olivera je svojedobno za Gloriju ispričala kako ju je Đole zaprosio, shvativši nekoliko dana poslije odlaska u Pulu da ne može bez nje.

“Otišao je na more, a ja u Zrenjanin kod majke. Sutradan navečer on se javlja iz Pule, čujem u pozadini tamburaši pjevaju pjesme koje je on naručio.

Pitam ga zašto me zove tako kasno, bilo je oko pola jedan u noći. A on kaže: ‘Vidi, bi li se ti udala za mene?’.

Počela sam se smijati kao luda misleći da je to još jedna od njegovih fora. Tako je dobio smijeh umjesto odgovora. Sutradan ujutro netko zvoni. Na vratima – Đole”.

“Njenim ulaskom u moj život periodni sistem elemenata postao je potpun. Čini mi se da je to mjesto oduvijek bilo rezervirano samo za nju i da ju je oduvijek čekalo da se pojavi.

Taj trenutak bio je za mene veoma važan jer bi, da nije bilo tako, moja karijera i život otišli u drugom pravcu. Uz nju sam dobio motiv i svoju muzu, mada to nije dovoljna riječ za Olju jer je ona oduvijek bila više od toga.

Bila je moja moralna vertikala, neko naspram koga sam određivao svoje kriterije prema svemu, prema glazbi, ratu, estradi… Čim sam je vidio, prvi i posljednji put pomislio sam na brak. Bili smo baš zaljubljeni i nije nam bilo bitno gdje i kako živimo, već samo to da smo zajedno”, opisao je svoje osjećaje.

U prosincu 1980. rodila im se prva kćerka, Jovana, a u svibnju iduće godine Olivera i Đorđe su se vjenčali vrlo neformalno. Đole je navodno bio samo u trapericama i prsluku. Godine 1987. na albumu “U tvojim molitvama” našla se pjesma ‘Olivera’, samo jedna od glazbenih poslastica za koje je bila njegova muza.

Ubrzo im se rodila i druga kćerka, Jelena, a sredinom 1990.-ih dobili su i sina Aleksu.

Nikad nije zažalila

“Njih troje su nešto najljepše što mi se desilo u životu. Zbog njih nikada nisam pjevao za Novu godinu, ljeta sam provodio s njima, nisam propustio nijedan njihov rođendan”, rekao je u jednom od svojih intervjua.

Najveća mu je radost zato bila kada su radili na filmu “Kao rani mraz”, u čijoj su realizaciji sudjelovali svi članovi njegove obitelji.

A Olivera, domaćica u domu Balaševićevih u davno opjevanoj novosadskoj ulici Jovana Cvijića, koja je svoje brojne talente zbog ljubavi i obitelji stavila u drugi plan, nikada nije zažalila zbog toga što se opredijelila za ulogu supruge i majke.

Godine 2001. Đorđe je objavio album “Dnevnik starog momka” posvećen Oliveri. Svaka od dvanaest pjesama nosi naziv nekog ženskog imena, a kombinacijom početnih slova tih imena dobiva se pravo značenje albuma: Olja je najbolja.

Premda su ih više puta mediji rastavljali i pisali o velikoj bračnoj krizi, pa i to da je Olja napustila supruga, oni su vješto demantirali glasine.

“Dešava se da se nekada probudimo i čim se pogledamo znamo da smo taj dan posvađani i bez ijedne izrečene riječi. Gotovo smo svaku sekundu vremena proveli jedno pored drugog. I to što lijepo pričam o njoj nije ni dio onoga što ona zaslužuje”, rekao je jednom 61-godišnji kantautor, prenosi tportal.

O lošim pričama koje katkad kolaju o njoj Olivera je rekla da njima ustvari žele osporiti Balaševića, a ako ne mogu kao umjetnika, onda bar pokušaju kao muškarca.

Za tračeve nikad nisu marili, zajedno su uživali u svakom novom danu i dokazivali da je njihova ljubav – nepobjediva.