Glazbenik i gitarist Branko Bogunović Pif jedan je od naših najistaknutijih virtuoza na gitari koji iza sebe ima dva snimljena studijska albuma solo instrumentalne glazbe – »Break a string« i »Second Circle«. Kao studijski glazbenik, Pif je sudjelovao na snimanju više od četiri stotine albuma različitih izvođača, po čemu je apsolutni rekorder na domaćoj glazbenoj sceni, a Plava trava zaborava, Animatori i Drugi način naši su bendovi kojima je dao svoj trajni obol.

Valja istaknuti kako je imao čast surađivati s najboljim svjetskim gitaristima kao što su Thommy Emmanuel, Damir Kukuruzović, Damir Halilić Hal, Albert Lee, Preston Reed, Marc O’Connor, Jerry Douglas i Antonio Forceone. Osim što je izvanredan gitarist, Pif se, još od mladosti, bavi i slikarstvom, a u recentnom videospotu za glazbenu priču »Eat my dust«, koja je i povod našem razgovoru može se vidjeti sva njegova veličina, gdje Pif spaja svoje dvije najveće ljubavi – glazbu i slikarstvo.

Kako ste? Je li za vaš stvaralački rad ovo doba pandemije i potresa bilo plodno razdoblje ili pak stagnirajuće?

– Hvala na pitanju, dobro. Kao i svima u ovom dugom pokušaju adaptiranja na situaciju, kad nema svirki i drugih snalaženja u rješavanju egzistencijalnih pitanja. Za samo crtanje i slikanje skoro pa pozitivan i produktivan period, za sviranje – izuzetno stagnirajuće.

FOTO: PETAR FABIJAN

Ista valna duljina

Nevjerojatan je broj albuma na kojima ste radili. S kim vam je bilo najzabavnije, najugodnije i najljepše surađivati?

– Da, upravo tako, nevjerojatna brojka od oko 400 albuma koje sam snimio do sada surađujući s mnogim glazbenicima s ovih prostora. Svakako jedna od ugodnijih suradnji je s Miroslavom Rusom i snimateljem, te producentom Dragom Smokrovićem. Nekako smo na istoj valnoj duljini, nema nesporazuma, uvijek se dogovorimo, a konačni rezultati su odlični.

Zašto takav naslov – »Eat my dust?« te kako ste zadovoljni s reakcijama publike?

– Naziv pjesme »Eat my dust« najbolje bih mogao opisati scenom iz crtanog filma »Ice age«. U jednoj sceni tigar je hvatao antilopu, a kako je onako star trčao i trčao za njom, nije ju mogao uhvatiti i s vremenom je pao od umora. Antilopa se u tom trenutku okrenula prema njemu i pogledala ga pogledom »ah, ne možeš me uhvatiti’ – eat my dust«. Napravio sam to kao parafrazu, u kontekstu – »evo, slušajte me kako sviram, uhvatite me ako možete«, šaljiva poruka drugim gitaristima da, ukoliko vježbaju, možda me mogu sustići. Reakcije publike su jako dobre, što me jako veseli, prije svega za daljnji rad i ono što nas čeka.

Otkud nadimak Pif?

– Priča o samome nadimku Pif duga je i baš nije pretjerano inspirativna. Prati me više od pola života i nikako da ga se riješim, ha, ha, ha.

Trump kako ga vidi Pif

Najveće žrtve

Struna ili kist?

– Svakako žice. Gitara me hrani cijeli život, što za kist ne mogu reći. Ljubav prema gitari i glazbi je nešto o čemu bih mogao danima pričati, toliko emocija me veže uz sve to i naravno mnogo uspomena, kroz sve ove godine, od suradnji s kolegama, stvaranju i snimanju novih djela, putovanja, koncerata, druženja s publikom… S druge strane, kada uzmem kist u ruke, odlutam u neki drugi svijet, isključim se od svega, i onda nastanu mnoga zanimljiva djela.

Kako je kulturnjacima od početka 2020. godine pa do danas? Odnosno, sve ovo vrijeme pandemije?

– Držim da su kulturnjaci najveće žrtve, prvenstveno zbog nedovoljne brige našeg Ministarstva kulture. Koliko god se oni trudili, ipak realna slika na kraju pokaže kakav je krajnji rezultat. Mislim da su potezi koje su povukli mogli biti i daleko bolji, no što je tu je. Trudimo se i snalazimo sami kako najbolje znamo i umijemo, vjerujući kako će sve biti puno bolje, a vrijeme će to i pokazati.

Kaže jedan komentar »Poseban čovjek i fantastičan umjetnik. Jedan od šačice onih koji bi vani bili milioneri, hvaljeni i slavljeni«. Je li vam žao što niste otišli van, danas, kada se osvrćete na svoju dugogodišnju karijeru?

– Kada me to pitate, mogu vam reći kako mi je žao mi je što nisam ostao raditi u Njemačkoj. Tamo sam proveo deset najproduktivnijih godina, između 1980. i 1990. godine. Bila su to vremena koja svakako pamtim i koja u meni bude jedne od najljepših uspomena.

Koliko se razlikuju današnji Zagreb i Zagreb vaše mladosti?

– Uh, svakako mislim da nije pošteno i zahvalno uspoređivati Zagreb iz osamdesetih godina i danas jer, evo, dogodile su nam se ove katastrofe biblijskih razmjera. Tužno je hodati danas Zagrebom jer jako dobro znamo da je stradao i da će još puno vremena proći dok opet ne ugledamo ponovo one stare, suncem obasjane, ulice. Imam osjećaj da je sve nekako stalo. Dug je put do potpune obnove, ali vjerujem da će Zagreb opet disati punim plućima kao nekada.

Što mislite o glazbi danas? Nekad je, ono što se smatralo mainstreamom, bilo i kvalitetno. Radili ste na takvoj glazbi. Kakva je situacija danas?

– Nisam više aktivni sudionik tzv. mainstream scene, pa mislim da nije fer da »sudim« o njoj. Ipak, ono što mogu primijetiti, je da kvantiteta malo guši kvalitetu, jer današnje vrijeme je takvo da je svima dostupno, na neki način, snimiti album i videouradak, pa nam je zbog toga tržište možda prenatrpano s previše toga.

Pifova karikatura Miroslava Škore i Zlatka Hasanbegovića

Ministar na jedan dan

U svojim likovnim radovima, posebice karikaturama, često se dotičete i političkih tema, nerijetko kritizirajući vladajuće i ine opcije – odnosno, da budemo iskreni, najčešće one koje se nalaze na tzv. desnom spektru. Inspiracije ne nedostaje u Lijepoj Našoj?

– Istina, često obrađujem osobe i teme s političke scene jer se svakodnevno događa nešto što privlači pozornost i interes ljudi. Češće se bavim desnom stranom političke scene jer je tzv. lijeva strana puno kraće bila na vladajućoj poziciji, ali u tom kratkom periodu nisu pokazali da se u načinu funkcioniranja razlikuju od desnih. Zbog toga je politička scena kao takva zahvalan materijal za obrađivanje, a metode vladanja neiscrpan izvor inspiracije za slikanje na platnu.

Da ste ministar kulture na jedan dan – što biste napravili?

– Za početak, svakako zanimljivo pitanje. Ovakvi kao ja ne dolaze na čelo ministarstva kulture, ha, ha. Ali ipak, da dođem na tu poziciju, prije svega bih dao potporu najugroženijim umjetnicima i potrudio se da se njima pomogne kako bi mogli dalje raditi i stvarati ono u čemu su najbolji.

Pripremate li skoro neke izložbe i svirate li gdje ovoga ljeta?

– Na moje ugodno iznenađenje, u sedmom i osmom mjesecu, zaredalo se svirki – najčešće solo koncerata, što mi je nekako, moram priznati, najdraže. Publika se definitivno zaželjela dobrih svirki, druženja sa svojim omiljenim glazbenicima, tako da smo na obostrano zadovoljstvo dočekali svirke. Glazba daje neki poseban smisao svemu, svatko to od nas zna.

Čovjek uči dok je živ. Od koga vi učite u životu te od koga ste najviše naučili?

– Na moju žalost, pripadam onoj grupi ljudi koji umjesto da uče od drugih, uče na vlastitom iskustvu. To je nekako najteži i najdugotrajniji put, ali na kraju čovjek onda puno više cijeni sve stvari.