Borna Čop lijep je niz godina gitarist grupe Film, a »Radio drama« debitantski mu je album kroz koji je uspješno naplatio svoje dugogodišnje sviračko iskustvo uklopivši se pritom ne samo u zvuk i stil grupe koje je bio dio, već i u tipični zagrebački gradski rock kakav su, primjerice, svirali i Prljavo kazalište, Parni valjak, Patrola, Zvijezde…

Shodno tome, to što ga nazivaju prirodnim nastavljačem tradicije zagrebačkih rock’n’roll velikana, sasvim je dobra odrednica. Čop na debitantskom albumu svira vrlo pjevni, plesni i ritmički gitaristički retro rock pa će na svoje doći svi ljubitelji dobrih melodija, jednostavnih refrena i gitarističkog zvučnog zida ojačanog pravovremenom ritam-sekcijom, povremenim sjajnim pasažima saksofona te dojmljivom podlogom klavijatura.

S lirske strane Čop se još ne može mjeriti s ponajboljim trenucima spomenutih mu prethodnika, ali njegovi jednostavni, najčešće ljubavni stihovi, imaju smisla i dobro funkcioniraju u svakoj od deset pjesama koje baš sve imaju radiofonijski te, logično, i koncertni potencijal jer jamče dobru i jednostavnu rock feštu.

Uvodna »Sestro noći« jako sliči radovima grupe Film, kako po zvuku, tako i lirski po svom pomalo mističnom stublićevskom pristupu (»Sestro noći, podigni me gore da se igram sa zvijezdama«). Sve ostalo uglavnom je »uronjeno« u ljubav, bilo sretnu ili nesretnu. Plesna i ritmična »Ljeto ljubavi« slavi, kroz spoj Prljavog kazališta i Filma te odličan saksofon, zanos ljetne ljubavi.

»Otisak parfema« poigravanje je blagim elementima erotike, »Znakovi ljubavi« kroz vrlo dobre, mahom akustične okvire, lijepo govore o sitnicama koje potvrđuju ljubav, a »Hodam otvorenih očiju« stublićevski je napisana i otpjevana pjesma o žudnji za »crnokosim anđelom«. Ostale pjesme s ovog albuma su »ljubavno negativne«. Kroz »Što ćemo sad s tim« oslikan je trenutak besmislenog sukoba i svađe dvoje ljudi koji se vole, a tu oporu temu svojom je gitarom ukrasio legedarni Vedran Božić.

No, nije to jedini odličan gostujući trenutak »Radio drame«. Jurica Pađen i Husein Hasanefendić Hus, članovi originalne postave kultnog Parnog valjka, gostuju u temi »Opet sam«, svojevrsnoj lirskoj ispovijesti ostavljenog, koja je ustvari remake pjesme »Djevojke« s davnašnjeg, drugog studijskog albuma Parnog valjka »Glavom kroz zid« iz 1977. godine. Štoviše, kako ističe sam Čop, Hus je »za ovu priliku napisao i novi tekst pjesme, te tako ona predstavlja prvu autorsku suradnju Pađena i Husa«.

– To mi je iznimna čast, rekao je Čop najavljujući video ove pjesme određene funky zahvatima.

»Svjetla Zagreba« klasična su ljubavno-gubitnička dobra balada srednje brzog tempa, a u tim se okvirima kreću i dvije vrlo dobre završne pjesme, »Maske su pale« i »Dok polako tonem u san« koje su određene zaista lijepim i ugodnim gitarama te po mnogočemu idealne za ovaj ugodni i relaksirajući album koji pokazuje kako nekadašnji uzori nastavljaju živjeti u radu novih autora.