Dugo, toplo i nadasve sportsko ljeto nažalost bliži se svome kraju. Ljeta prijestupnih godina tradicionalno nam dovodi velika sportska natjecanja, a iznimka nisu bili niti prethodni tjedni.

Zna to dobro i Boris Jovičić, dugogodišnji sportski novinar RTL-a kojeg smo nedavno upoznali u ulozi voditelja sportskih minuta nakon središnje informativne emisije.

U razgovoru za naš televizijski prilog, o sportskim aktualnostima, televizijskom poslu i drugim zanimljivim pojedinostima razgovaramo s Borisom Jovičićem.

Borise, gledamo vas kao dio ekipe RTL Sporta, a nedavno ste imali priliku voditi sportske minute emisije RTL Danas. Je li vam ta voditeljska uloga došla kao skladni nastavak novinarske profesije ili kao neočekivani izazov?

Iako terensko novinarstvo smatram najvećim dostignućem jednog sportskog novinara – zbog sudjelovanja u najljepšim i najemotivnijim trenucima našeg sporta i druženju s hrvatskim navijačima, mogu reći da sam tek nakon voditeljskog debija dobio pravi osjećaj nove uloge.

Drago mi je prije svega što je moj glavni urednik Marko Vargek prepoznao taj potencijal u meni, a sve nakon toga došlo je kao prirodni nastavak karijere. Bit će mi velika čast i privilegija prenositi nove sportske uspjehe naših sportaša u domove naših gledatelja.

Voditeljska uloga, kako kaže dopis, donio vam je i zadatke dnevnog urednika. Što podrazumijeva ta pozicija i koliko će vam to biti novo?

RTL Sport oduvijek funkcionira kao tim tako da, kao iskusnijem novinaru, nije mi strano kreirati izgled vijesti za taj dan. Osjećaj odgovornosti sad je malo veći, kao urednik postaješ kapetan momčadi i od tebe se očekuje da imaš jasnu viziju kako želiš da izgledaju vijesti tog dana, na koji način će biti obrađene i prezentirane gledateljima. Nakon ova prva četiri dana vođenja, mogu reći da sam uživao u obje uloge.

Vaš životopis kaže da ste na RTL došli 2008. godine na ljetnu praksu, a da staž na toj televiziji bilježite od 2010. godine. Kako ste se i zašto odlučili za novinarstvo, sportsko novinarstvo i kako je tekla vaša karijera?

Roditelji su mi bili novinari Hrvatskog radija i odrastanje u tom okruženju odradilo je svoje. Nisam bio savršen učenik, u vrijeme upisivanja fakulteta više me zanimao motor nego knjiga pa tada nisam imao viziju sebe u budućnosti. Znao sam samo što ne želim, a to je klasičan uredski posao, kako se kaže, od 9 do 5.

Oduvijek mi se sviđala dinamika života i posla mojih roditelja, tako da je odluka pala da probam novinarstvo i nisam požalio. 2010. došao sam kao student i zamjena za kolegicu Anu Strizić koja je tada bila na porodiljnom i sve ostalo je povijest.

Ovim putem želim se zahvaliti njoj i svim sadašnjim i bivšim kolegama što su me primili u RTL-ovu sportsku obitelj. Bilo je izazovnih, ali puno više lijepih trenutaka i na kraju dana ništa ne bih mijenjao.

Foto: Maja Bota/RTL

Što god, kad god, gdje god

Koje najuzbudljivije trenutke vam je donio posao reportera?

Bilo koji teren. Teško je izdvojiti pojedine trenutke jer ih sada već ima jako puno. Doživjeti osvajanje medalje bilo kojeg od naših sportaša velika je privilegija.

Također, osjećaj ponosa i pripadnosti s hrvatskim navijačima na velikim natjecanjima teško je opisati riječima. To su posebni trenuci. Svi vi koji volite sport, a još niste bili na velikom natjecanju – toplo preporučujem, to su sjećanja za cijeli život.

Putovao sam dosta s Hrgovićem, preživjeli smo najtopliji grad u Meksiku, Hermosillo, gdje nas je dočekalo 48 stupnjeva u zračnoj luci na letu iz Miamija.

Istu večer snimatelj i ja umalo smo završili u restoranu gdje se nekoliko dana ranije dogodio obračun narko kartela. Puno je crtica s tih putovanja koja su uvijek uzbudljiva. Uglavnom prevladavaju dobra sjećanja.

Koje teme i sportove ponajviše pratite u minutama RTL Sporta? Koje zadatke često običavate obavljati?

Uglavnom se svi bave svim temama, ne postoji specijalizacija kakva je možda nekada prevladavala u sportskom novinarstvu. Ovisno o danu, to može biti prva priča dana koja puni medijske naslovnice, a nekada to može biti tema o mladom sportašu koji tek dolazi.

To je možda i najzanimljiviji dio ovog posla, nikada ne znaš što sljedeći dan nosi.

Uglavnom, volim raditi ovaj posao tako da nikad ne biram. Što god, kad god, gdje god – to je moja mantra.

Moramo se osvrnuti na itekakvo sportsko ljeto iza nas. Euro i Copa America, potom i velike Olimpijske igre. Što vam je bilo najzanimljivije te što ste najradije zamijetili na svim tim velikim natjecanjima?

Na ovom Euru pripala mi je uloga reportera koji se bavio navijačima. Takvi tereni su izazovni, minimalno dva tjedna, a nekada i mjesec dana snimatelj i ja smo „osuđeni“ jedan na drugog.

Puno znači druženje i snimanje naših navijača. To je jedna nevjerojatna energija koja vam daje osjećaj da ste doma i kad niste. Citirat ću jednog Nijemca iz Leipziga koji nam je prišao i pokazao okupljanje Hrvata pred utakmicu rekavši: „Ovako se voli svoja država, trebate biti ponosni.

Kod nas to više ne postoji.“ Taj osjeća ponosa nikada neću zaboraviti. Nakon Eura uslijedio je godišnji odmor. Ove godine sam malo „kiksao“ sa sunčanjem i kupanje zbog Olimpijskih igara.

Srećom zaručnica Tena ima isti ludu strast za sportom pa smo u miru uživali u nastupima naših sportaša u Parizu.

Neka situacija što duže ostane neizvjesna

Počelo je drago nam domaće nogometno prvenstvo. Ligaški susreti, europska pretkola, igračke i trenerske rošade… Čemu se nadate u novoj sezoni HNL- a i što ćete pomno pratiti u sezoni pred nama?

Moram priznati da otkako radim ovaj posao, nikada više nisam uživao u domaćem nogometu kao u protekle dvije sezone. Napokon gledamo neizvjesno domaće prvenstvo, povratak velikih imena, gledamo kako stasaju reprezentativci – što više možemo poželjeti.

S obzirom na to da je Željko Sopić dobio otkaz u Rijeci i Gennaro Gattuso potjerao Ivana Perišića iz momčadi, početak prvenstva uistinu je neočekivan.

Nadao sam se stabilnosti i kontinuitetu kako bi liga što duže bila neizvjesna, nadam se da će se moja želja unatoč svemu i ostvariti. Dinamo je pokazao ozbiljne ambicije u prijelaznom roku, Hajduk na papiru ima jedan od najjačih sastava u povijesti i Gennara Gattusa na klupi. Rijeka je zadržala sjajnu momčad iz prošle sezone, a Osijeku predviđam nešto težu sezonu. Samo neka situacija što duže ostane neizvjesna.

Koje sportove, lige i natjecanja volite pratiti, što u slobodno vrijeme, što kao dio poslovne svakodnevice?

HNL u proteklih par sezona, pogotovo jer smo vidjeli rast u kvaliteti domaćeg prvenstva i puno zanimljivih igrača. Od malih nogu sam zakleti navijač Barcelone pa mi teško pada razdoblje u kojem se klub nalazi.

Televizori na poslu i doma su uvijek okrenuti na sportskim kanalima. Osim aktualnih sportskih događanja, najviše volim pratiti englesku Premier ligu i boks. Boksom se bavim u slobodno vrijeme, većina naših boksača dobri su mi prijatelji tako da mi boks ima posebno mjesto u mojem srcu.

Imali ste priliku raditi intervjue s Anthonyjem Joshuom i Ivicom Kostelićem. Kakve uspomene nosite s tim poslova?

Anthonyja Joshuu intervjuirao sam u Saudijskoj Arabiji uoči uzvratnog meča s Andyjom Ruizom. Čovjek je veliki profesionalac i po meni model ponašanja za svakog sportaša.

Mislim da neću pretjerati ako kažem da je pedeset televizijskih ekipa iz cijelog svijeta stajalo u redu, a Joshua je svakome posvetio po pet minuta za intervju ‘jedan na jedan’.

Mislio sam da će sve to odraditi kao na auto pilotu, ali me iznenadila pozornost s kojom sluša svako vaše pitanje. S druge strane Ivica Kostelić je esencija inspiracije za svakog čovjeka. Odradili smo više intervjua, ali nikada neću zaboraviti kada smo zakasnili na jedno snimanje na Sljeme uoči Snježne Kraljice.

Ivica se nije ljutio već nas je pozvao ispred obiteljske kuće u Gračanima. Nakon intervjua, tada 36-godišnji Ivica, pogledao je prema Sljeme i onako, dječački razigrano mi rekao: „E, neki dan sam si srušio rekord u trčanju s jedne strane Sljeme na drugu.“ Ja sam ga pitao: „Pa dobro, kada si postavio prvi?“ A on je odgovorio: „S 18 godina.“

To je način razmišljanja koji živi u mojoj glavi od tog trenutka. Ambicija za osobnim napretkom, u bilo kojem pogledu, čini nas živima i radoznalima.

Neostvarena želja

Što ste naučili o sebi, drugima, svemu ostalom za duge profesionalne karijere?

Naučio sam poštovati sve oko sebe, bez obzira na to tko su. Ljudske dobrota je nevjerojatna. Mogu reći da mi je rad u novinarstvu proširio vidike i toleranciju.

Da sam krenuo nekim drugim putem u životu, siguran sam da ne bih bio osoba kakva sam danas.

Tko Vam je tijekom karijere dao najbolji savjet? Kako je on glasio?

Budi čovjek. Koliko god je to izlizana izreka, na kraju se uvijek pokaže točnom. Sve što radim, radim maksimalno iskreno, svakoj osobi koju snimam nastojim pružiti iskrenu pažnju, pozornost i poštovanje. Uvijek se pripremim za reportažu koju snimam. Nikada nisam bez volje došao na snimanje ili neki teren.

Ono što je meni posao, nekome je to sve u životu.

Postoji li neki profesionalni izazov ili neostvarena želja koju biste još htjeli postići?

Žao mi je što nisam bio na utakmicama kada je nogometna reprezentacija osvajala srebro i broncu, a želja mi je odraditi intervju s Oleksandrom Usykom.

Smatram ga ultimativnim sportskim i životnim uzorom, mislim da se od njega puno može naučiti. Ako bude sreće, možda se uskoro ta želja i ostvari.

Budući da je ovo intervju za naš TV Prilog, koja su vama omiljena TV lica?

Prvenstveno volim pogledati kako moja RTL obitelj odradi sportske minute kada nisam u ‘šihti’. Sa zaručnicom volim gledati TV kvizove, usput se i natječemo tko će imati više točnih odgovora, a volim i emisije koje se bave znanošću.

I za kraj, kad ne proizvodite televizijski program, uz koji se sadržaj opuštate u slobodno vrijeme?

Najviše slobodnog vremena provodim sa zaručnicom Tenom i našom kujicom Lu. Ako nisam s njom onda me možete naći na boksu. Ostatak vremena provest ću s prijateljima s kojima se družim od srednje škole.

Tena i ja nastojimo što više putovati i uglavnom težimo uzbudljivim putovanjima ispunjenima adrenalinom. Zimi odemo boardati, ove zime smo na Kanarima probali i surfati, a tijekom toplijih mjeseci slobodne dane provedemo na motoru.