Poklopilo se nekako, to da se knjiga Borisa Jokića »60 otkucaja« – glazbena lektira počela javno spominjati baš u dane kada je trebalo uskočiti u autobus pa lagano doma roditeljima za Uskrs. Bus i knjiga! Zvuči kao nekad, kada su i višesatno truckanje autobusom i knjiga u rukama umjesto mobitela bili normalno stanje. I krene Promet Makarska, i otvori se knjiga, i pročita prvih par poglavlja da bi se zakunjalo snom pravednika.

Pričamo to i Jokiću na početku našeg razgovora, kako smo najprije zaspali uvjereni da je svako poglavlje tekstom jedno drugom nalik, sve da su i kvalitetni. Ali….

– Onda odlučim čitati tekst tako da uz svaki poslušam i pjesmu o kojoj se piše. I dobijem posve drugi dojam. A onda se vratim s promocije knjige u Laubi, krenem čitati knjigu nanovo i dogodi se to da se po noći u par navrata budim u znoju. Jer, ovo je knjiga koja tjera onog tko je čita da se pita kakav je čovjek, gdje živi, što potomcima ostavlja. Uglavnom, koncept razgovora mi se rušio jedno triput, iskreno velimo Jokiću.

A njemu se oči nekako smiješe.

– Odličan je to osvrt na ovu knjigu. U njoj i piše na početku: »Čitati s glazbom«, veli.

REFORMA

E da, ovo jest knjiga koju bi najbolje bilo čitati uz glazbu, kad je već autor odabrao 60 izvođača i njihovih pjesma za koje vjeruje da bi ih svatko makar jednom u životu trebao poslušati. Poslušati ih, ali ne zbog toga jer autor misli da pametnijeg od njega nema i da je njegov odabir savršen, već zato da vidi kako glazba može štošta, pa i mijenjati svijet, danas baš kao i nekada. Priznati je valjalo u startu Jokiću i to da je u ovog čitatelja bilo straha da u tih 60 pjesama ne bude jedno 80 posto njih za koje nikada čuo nije. Na sreću, nije se dogodilo. Ima tu svega, pa i spomen Tome Zdravkovića recimo. Ali, ajmo se mi vratiti sve tamo negdje do 2016., u dane kada je propao pokušaj da dobijemo Cjelovitu kurikularnu reformu obrazovanja. Nekako je teško zaboraviti tu tugu koja je morala preplaviti svakog normalnog dok je na malim ekranima gledao konferenciju za medije na kojoj su Jokić i njegovi suradnici rekli da odlaze jer im politika reformu ne da. Više od 50.000 ljudi koji su izašli na Trg bana Jelačića u znak podrške nisu bili dovoljni da se politika urazumi.

– Nakon toga se najlogičnijim na svijetu činilo spakirati i negdje otići. Vi otišli niste. Da se nije, koliko god suludo zvučalo, knjiga začela baš tad, pitamo Jokića.

– Sam početak knjige vjerojatno i seže u te pokušaje, na to će Jokić.

Podsjeća on kako se reformom prije svega htjelo uključiti odgojno-obrazovne radnike i mlade u određivanje onoga što se i kako uči. Kaže kako je puno ljudi koji rade u školama koji će reći da drugačiji sadržaji, poput suvremene glazbe, mogu pomoći tome da su učenici motiviraniji za učenje. Nije prošlo. Zato je odlazak iz reforme bio obilježen s dvije pjesme što ih je Jokić pustio na odlasku onima koji su radili na reformi.

– Jedna je ova s kojom u knjizi sve počinje, »Gnossienne« Erika Satiea, a druge je Azrina »Odlazak u noć«. Ova od Erika Satiea ukazuje na sve životne uspone i padove, a »Odlazak u noć« je bila tu da podsjeti ne samo na noć do koje smo možda tada i došli, nego i na to da se svaki odlazak može izvesti energično i s ponosom poštenih gubitnika. Jer, izgubiti pošteno i propasti sa stilom je bolje nego pobijediti nepošteno i uspjeti bez stila. Nažalost u Hrvatskoj se većinom pobjeđuje nepošteno, a uspijeva redovito bez stila, u dahu će Jokić.

Pa, ako i knjiga propadne, neke to bude sa stilom, dodaje. Samo, nema zašto propastI uradak koji je teško staviti u bilo kakve žanrovske okvire. Funkcionira knjiga i kao udžbenik, i autorov intimni dnevnik, i kao svojevrsna glazbena enciklopedija, baš kao i ugodni književno-glazbeni vodič. No, najviše je u njoj vjere u mladost, onu mladost s kojom u pravilu brišemo pod. K vragu, što li je samo Jokić s ovom knjigom inicijalno htio!?

– E tu se sada moramo vratiti u 2018. godinu, veli Jokić.

YAMMAT

Te godine dobio je on priliku na radio Yammatu napraviti svoju emisiju, Yammatov glazbeni kurikulum.

– Osmislio sam emisiju u kojoj ću puštati glazbu u kontekstu onom psihološkom i društvenom. I još sam nešto htio, a to je da novim generacijama približim neku super stariju glazbu, a generacijama poput naših da dokažem da u trenutnoj muzici ima toliko toga kvalitetnog, priča Jokić.

Iz te 2018. rodila se, kaže, ideja da se u ovo digitalno doba pokuša zajednički probiti taj algoritam koji nas gura u komore istog ukusa, jednog te istog.

– Budući da sam znao da kroz službeni sustav to neće uspjeti, rodila se ideja da mladim ljudima dam neki izvor u kojem mogu upoznati tko je bila Nina Simone, o čemu je pjevala i zašto kad joj se činilo da ništa u životu nema, ona uporno pjeva »imam život«, objašnjava Jokić.

Isto je, veli, htio napraviti i s EKV-om pa da mladima prenese da, barem iz njegove perspektive, jedino što na Balkanu politika igra, jest igra s ljudskim sudbinama.

– I da su u toj igri mnogi izgubili članove obitelji, prijatelje i bliske osobe ne zato što su bili druge vjere, nacije, vrijednosne orijentacije, nego jer su postali topovsko meso politike. To se u školi ne govori, ali možda kad čuju zvuk te gitare, kad se probiju do klavijature Margite i povjeruju Milanu Mladenoviću, postanu pametniji i ne pristanu biti sljedeće topovsko meso, ističe Jokić.

Škola im to neće reći, ali je i doma, primjećujemo, sve manje onih koji su spremni djeci išta takvoga reći, priznati, naglas kazati. Jokić pak ukazuje na onaj drugi aspekt knjige, na njenu atraktivnost.

– Htjeli smo da sliči na neki super atraktivan TikTok scroll. Da je tekst kratak i pitak, ali istovremeno da nije patronizirajući i glup. Uvijek ga prati ilustracija nekoga tko ima 16 ili 17 godina, veli Jokić.

Te su ilustracije radili učenici Škole primijenjene umjetnosti i dizajna i to samo na osnovi pjesama s njegova popisa, bez da su tekst vidjeli. Eksperiment!? Eksperiment u zemlji koja od eksperimenata i inovativnosti zazire. I sve je leglo na svoje mjesto taman tako da i ne čudi njega što mnogi ljudi teško određuju o čemu je ova knjiga kad je uzmu u ruke.

– I meni je teško. Ona je glazbeni pregled i daje neke zanimljive faktografske elemente o izvođačima i pjesmama. Istovremeno pjesme otvaraju psihološke i društvene problem te različita emotivna stanja s kojima se izvođači bave. Knjiga je donekle i moja osobna priča. Ali, prije svega to je pokušaj da se napiše iskrena knjiga koja dok je čitaš slušajući glazbu i razmišljajući kako su ti klinci zapravo kreativni s tobom komunicira poput dobre prijateljice. Ako sam u tome uspio, onda je cijela priča uspjela, poručuje Jokić.

BILO JE LIPO

Volio bi on da i mladi i oni stariji osjete to o čemu priča kada uzmu knjigu u ruke. Jer, u knjizi će prepoznati i teške trenutke kroz koje možda prolaze.

– Kad imaš recimo 16 godina u Kostreni i čini ti se da se svijet oko tebe ruši, možda će ti snagu dati Pixies koji će ti dati oslonac s »Where is My Mind?«. Ili će ti Zdenka Kovačiček na »Malom crnom bratu« dati dokaz kako je moguće odbaciti pritisak okoline da se ponašaš i izgledaš kako oni žele pa kažeš: »Najbolje je da budem takva kakva sam.« U Kostreni, Zagrebu, Dubrovniku ili malom selu kraj Sinja. Glazba nam može pomoći, kaže Jokić.

Jasno je sad i onom tko će tek uzeti knjigu u ruke kako je u njoj svih vrsta Borisa Jokića, i psihologa, i znanstvenika, i radijskog voditelja… Pritom se nijedan od njih ne libi praktički svakom rečenicom podsjetiti koliko je život i lijep i težak u isti mah. Uostalom, onaj prvi tekst, ona prva kompozicija, onaj već spomenuti Erik Satie počinje rečenicom Jokićeve bake koja pred svoj odlazak s ovog svijeta kaže: »Nemam ti šta reć’. Brzo ću otić’ i jedino znam da mi je uz sve muke bilo lipo.«

– Baš nikada niste izgubili tu vjeru da se isplati, pitamo ga.

– Ne! Ma kakvi, na to će Jokić.

A to je ono, kaže, što se mladima ne govori, jer im nismo spremni to govoriti.

– Knjiga počinje sa smrću, a završava s rođenjem. Između je tih 60 otkucaja jednog zdravog srca. A to zdravo je njihovih 60 ilustracija i sva ta glazba. Svi imamo osjećaj da živimo u najtežem trenutku ikada, a ta nona koja umire je preživjela dva svjetska rata, samoubojstvo muža i brojne druge životne ožiljke, da bi na kraju života u toj matematičkoj jednadžbi naglasila i ono pozitivno. Život je lijep uza sve te naše muke, a malo tko to danas govori posebice mladim ljudima. U tim odbrojenim danima ispunjenim usponima i padovima potrebno je boriti se, a to je lakše uz glazbu i ples. Nadam se da se u ovih 60 pjesama to osjeti, veli Jokić.

Umjetnost je važna, umjetnost je potpora, a mi smo kao društvo pomalo odustali od umjetnosti, detektira Jokić. Odustali jer, kako kaže, nismo dovoljno mudri da shvatimo da je ona za jedno društvo koje drži do sebe prevažna. Samo, zašto smo odustali od umjetnosti.

– Neka me nitko ne shvati krivo, ali to je zato jer premalo cijenimo sebe i sve što imamo. Zarobljeni smo lažnim idealima svijetle prošlosti koji su nam nametnuti. Ne razumijemo da je suvremenost važna, a da je suvremena umjetnost ključan dio hrvatskog identiteta na koju bismo trebali biti ponosni. Međutim, mi ne da nismo ponosni, nego kao da je se i sramimo i ništa ne činimo da je približimo mladima. Dobar primjer za to je suvremena glazba. Nisu Majke u Vinkovcima ili punk u Rijeci i Puli nastali slučajno. Oni su plod ulaganja u kulturne centre i infrastrukturu u kojoj se mladost tada mogla slobodno izraziti. Gospić je tada imao 10 punk bendova. Hej, neki The Clash iz Otočca i Patti Smith iz Lovinca. Prodali su nam magle prošlosti u kojima se Hrvatska voli veličinom barjaka i urlicima, a ne kužimo da se ova zemlja gradi i voli i suvremenošću, upozorava Jokić.

Lako se s njim složiti da i o Hrvatskoj više ni mi koji smo tu ne pričamo kao o suvremenoj zemlji. Ne razumijemo ni to, kaže Jokić, da su neki pop izvođači poput Olivera Dragojevića, Dina Dvornika, ili pak Urbana, Gibonnija, dio kulture.

– U Italiji, Španjolskoj, Francuskoj ili Velikoj Britaniji oni koji uspijevaju svojom umjetnošću dotaknuti veliki dio ljudi su cijenjeni jer možda je najteže napraviti kvalitetnu pop pjesmu. Ludo je to. Nismo mi zaboravili samo na rock, jazz, punk, mi zapravo ne cijenimo ni pop. Zatvoreni smo u obrazac u kojem suvremeno ne dolazi u dodir s mladim ljudima, niti smo ih spremni poslušati. Možda ima i malo namjere u tome jer se u dodiru mladosti i suvremenosti otvaraju novi prostori kreativnosti, kritičkog izričaja, slobode. A to je jako opasno za one koji drže vlast, ističe Jokić.

RAZBIJANJE PREDRASUDA

Tu bi se sada oni koji će knjigu kritizirati da je ni vidjeli nisu mogli dići na stražnje noge. Za takve ima u knjizi i rečenica koja lijepo veli da kvarnog svijeta ima i na ljevici i na desnici, da ništa nije zadano bojom dresa. Ljudi su jednostavno ljudi.

– Zamislite da utorak u četvrtim razredima osnovnih škola počinje pjesmom grupe Sly & Family Stone »Everyday People«. Jer ona zapravo kaže da smo svi mi samo ljudi, bio ti desničar, ljevičar, crn, bijel, ovaj ili onaj. Da im netko kaže da se protiv predrasuda i isključivosti treba boriti svakoga dana i da imaju vjere u one koji su drugačiji, ne dvoji Jokić.

Pa zašto onda ne bi ova knjiga mogla ravno u škole, onako poput kakvog udžbenika!?

– Ne bih volio da uđe u škole, na to će Jokić.

– Zašto ne, pitamo.

– Kad nešto postane obavezno za čitanje, brzo omrzne ljudima (smijeh). Meni je puno bolje ovako kako je krenulo, da je to knjiga o kojoj se jako puno priča, koja se dijeli. Da je to knjiga koja se poklanja djetetu kad ima 13 ili 16 godina a ne čita, pa je počne čitati i slušati tu glazbu i ne ispušta je iz ruku. To se sada redovito događa. Da je to knjiga koja se poklanja baki ili djedu da čuju pjesme koje su moderne. Ona koja se daje prijatelju kad mu je teško zbog smrti oca, kolegici nakon rastave braka da čuje pjesmu Paula Simona »Graceland« koja će joj dati snagu da životnim cestama krene dalje. Da knjigu podvališ onome koji mrzi ples, a za koga misliš da bi trebao zaplesati, pa kad pročita Stevie Wondera i »Superstition« da mu se razbiju sve predrasude i da te pozove na ludi ples. Eto to bih ja volio, iskreno će Jokić.

Uf, kako bi bio lijep svijet da je skrojen po kroju ovih 60 odabranih pjesma. Premda, ne bježi izbornik odabirom od teških tema, dapače. A nije ova knjiga pisana prvenstveno za mlade, ali kamo sreće da do njih najviše dopre. Jer, oni se spasiti još uvijek mogu, lakše, brže onako mladenački neiskvareni svim tim lošim iskustvima i teorijama zavjere. Kamo sreće da stigne do mladosti koja je ostala nekako prepuštena sama sebi.

– Ma mi smo od njih pomalo odustali. Utišali ih i prepustili neograničenom utjecaju društvenih mreža, kaže Jokić.

Nije on od onih koji misle da su društvene mreže loše, ali loše je ako imaš 14 godina i tvoj dodir s cijelim svijetom je samo »skrol«. Loš je ako ti je sva pažnja samo na to usmjerena. I kad si u tom svijetu teško ga je izvana razbiti.

– Možda sam naivan, ali mislim da bi glazba i ova knjiga to mogli. Jer kad imaš 17 i čuješ Rage Against the Machine, a u tebi je potreba da se boriš protiv nepravde, nema šanse da te netko zaustavi. Isto je kad čuješ Azru i pjesmu »Kurvini sinovi« koja ti dodatno pojasni i potvrdi što se zbiva 2025. Postaješ snažniji, pametniji i slobodniji. Lako za roditelje, ali ne bih volio biti u koži nekih političara kad masa 17-godišnjaka skuži o čemu se tu radi, veli Jokić.

Inače, Rage Against the Machine i pjesma »Killing in the Name« tu je namjerno.

– Kad je pročitate, stječete dojam da je posvećena svemu što se u Beogradu događa. Međutim, tekst je pisan prije četiri godine, s namjerom da mladim ljudima pokaže i dokaže da kada je sve protiv tebe, kada je sudac potplaćen, protivnik na steroidima i dopingu, kad je oko tebe navijačko grotlo i vjetar koji ti puše u prsa… da i tada imaš šansu. Premda se čini da gubiš 5:0, kad izađeš na ulicu protiv sustavne nepravde i nepravde sustava, oko tebe će biti tisuće ljudi koji će imati isto to u slušalicama. Možda se ne čini, ali upravo događanja u Beogradu ukazuju da autokratska vlast, nedostatak demokracije, uvođenje poludiktature kod mladih izaziva otpor. To je taj otpor iz te pjesme, kaže Jokić.

Pritom dodaje kako bi volio da hrvatski političari i političarke shvate da će moguća nedemokratska ponašanja, namještena uhićenja, mutan odnos između pravosuđa, zakonodavne i izvršne vlasti, izazvati otpor.

– Više je ovo, čini se meni, knjiga starijim nekim generacijama koje su izgubile nadu da se nešto može promijeniti nego klincima, priznajemo Jokiću.

– Stari su problem. Kakva ravnodušnost!? Najlakše je uljuljkati se u to da ništa nije moguće. Borimo se za neko bolje sutra, čovječe, i to uz glazbu, upozorava Jokić.

ALLES GUT

Zato u pjesmarici i »Firma« Hladnog piva, ili pak »Strange Fruit« Billie Holiday, da se zapali iskra. Jer, podsjeća Jokić, glazba je uvijek bila ta koja je naslućivala mogućnost otpora i potrebu otpora protiv sustava.

Sluša čovjek Jokića, pa mu na pamet padne i da je nema koji dan preminuo papa Franjo koji je govorio slične neke stvari spominjući ravnopravnost, ljudskost, jednakost, ugrožene svake vrste.

– Bez obzira jeste li vjernik, ateist ili agnostik ne možete ne cijeniti osobu koja propagira humanost, govori protiv rata, moćnika koji se bogate na uštrb onih koji nemaju, onu koja zagovara radništvo, mlade i sve koji su na margini. Osobno, premda nisam vjernik, dijelim sve te vrijednosti. Volio bih da je Papa nekako mogao doći do ove knjige jer bi prepoznao puno toga zajedničkog. Uostalom, volio je glazbu, a to samo govori kako nas glazba spaja, bez obzira koliko ste moćni, ne dvoji Jokić.

Godina je bila 2016. kada je masa ljudi na Trgu bana Jelačića grubo izignorirana. Gdje smo danas, skoro deset godina poslije?

– Hrvatska malim koracima ide naprijed. Međutim, to su tako mali koraci s obzirom na potencijal ove zemlje. Puno toga mi ne razumijemo. Nema zemlje na svijetu i kojoj će 50.000 ljudi izaći na ulicu za obrazovnu reformu. Ne »protiv«, nego »za« reformu. I to zato što su ti ljudi svjesni važnosti obrazovanja i ljudi koji vrijedno rade u tom sustavu. Hrvatska može iskoračiti jako naprijed, ali nažalost oni koji vode Hrvatsku ne razumiju ili odbijaju neke važne ideje, a to su da se Hrvatska prije svega gradi sustavima odgoja i obrazovanja, znanosti i kulture te da mladost ovdje ima potencijal i snagu. Sva te stvari dio su ove knjige. One su namjerno dokidane, ukidane i ponižavane u Hrvatskoj u prethodnih 35 godina. Bez tih sustava, bez kvalitetnog zdravstva i bez kvalitetne socijalne skrbi, Hrvatska ne može biti zemlja kojom se možemo ponositi. A mogla bi biti, u dahu će Jokić.

I da je pjesmom reći što to nama u Hrvatskoj treba, bila bi to, veli Jokić, ona TBF-a »Alles gut«.

– Ali da bi došli do nje, što nam je činiti, odnosno slušati, pitamo.

– Da bismo do toga došli, treba prvo poslušati pjesmu Lačnog Franca »Praslovan« koja govori o kolektivnoj genetskoj kugli koju nosimo. Onda bi se od te kugle trebali otkvačiti i poslušati Azrinu »Kurvini sinovi« da shvatimo zašto su na strateškim mjestima i dalje njihovi ljudi. Nakon toga bismo mogli poslušati pjesmu grupe Majke »Ja sam budućnost« da shvatimo koliko smo ustrašeni od mladosti i koliko je taj strah neosnovan. A onda Josipa Lisac da nas uvede u romantične tonove susreta sa njom, njim ili s kim god. Sve to nas dovodi do pjesme koja nam svima treba, a to je TBF i »Alles gut«. Ta pjesma nosi osjećaj kakva bi ova zemlja mogla biti. Hrvatska puna kulerica i kulera koji znaju uloviti ritam od 60 otkucaja. Neka bolja, opuštenija, laganija, zdravija i posebica slobodnija Hrvatska, zaključuje i uči i podsjeća Boris Jokić, riječju, djelom i knjigom.