TV inventura

‘Bitka za Treći možda izgubljena, rat nikako nije’: Šetnja kroz televizijsku 2016. godinu

Siniša Pavić

Foto D. Jelinek

Foto D. Jelinek

Zbog Trećih se izašlo na ulice. Prosvjedovalo. Tražila natrag oaza mira i tišine, pristojnosti i širine, prostor zbog kojeg smo bili dio velikog nekog svijeta. Možda je u 2016. ta bitka za Treći i izgubljena, ali rat nikako nije 



Godina ima 365 dana. Hrvatska radiotelevizija ima četiri kanala. Komercijalne TV postaje s nacionalnom koncesijom imaju ih još toliko, a gdje je još lokalno, tamo gdje se budućnost proriče i nakit budzašto prodaje. I svi emitiraju od jutra do sutra.


Nije ovo opravdanje već konstatacija. Ili je, ipak, malo i opravdanje. Jer, nikada nije lako sažeti cijelu godinu na malo teksta, ali je zato uvijek lako preskočiti nešto kad su svi ti godišnji pregledi ipak ‘samo’ osobne naravi. No, kad se sve zbroji i oduzme bila je ovo, poglavito što se javnog servisa tiče što ga svojim novcem dotiramo, turbulentna godina, ona s puno prometa i s mizernom zaradom. Na Prisavlju se, naime, najmanje pamti program, ali se zato pamti smjena vlasti, pa jedan nevjerojatan v.d. mandat, da bi se u godinu što dolazi gledalo s popriličnom strepnjom. A bil je eto inače, slavljenička godina, ona od 90 godina radija i 60 godina televizije.


ŠTO PAMTITI!? Pamtiti se mogu, recimo, lica, lica stara, lica nova, lica iza kamare i ona pred kamerom, lica koja su mijenjala dresove i lica koja su ostala vjerna svojim timovima. Toni Milun recimo i zašto ne. Nataša Božić primjerice, koja prkosi svim zakonima televizijskog žanra ‘tjerajući’ ljude da satima nedjeljom gledaju politički TNT formati urednica Snježana Samac koja se mudro sjetila da nam treba netko tko će nam objasniti osnovne ekonomske pojmove na normalan način. S jedne strane fjasko vodviljski zamišljene emisije o gospodarstvu Vedrana Kukavice Javna ponuda, a s druge širok osmijeh u Miluna i kad o kamatama govori.




Ili pak Ivana Paradžiković i cijela njena ekipa Provjerenog koja neumorno pokušava svijet učiniti boljim, grmilo sijevalo. Ili Zoran Šprajac koji je konačno našao idealan profil za svoje ambicije, humor i voditeljski talent, pri čemu uvijek nanovo treba ponavljati da Direkt RTL-a ne bi ni bilo da iza Šprajca ne stoje dame poput Mojmire Pastorčić i Danke Derifaj.


Ili ekipa N1 televizije koja se premetnula u najažurnije što se od informativnog u nas nudi. Nataša Božić primjerice, koja prkosi svim zakonima televizijskog žanra ‘tjerajući’ ljude da satima nedjeljom gledaju politički TNT format. Ne moraju lica ni biti na ekranu da im se imena pamte, recimo ono Mire Vočinkić, marne HRT-ove djelatnice zbog koje je tako lako zaboraviti da je Đelo Hadžiselimović u mirovini.



Mira je ono što je bio Đelo. Odabrala Mira Vočinkić je rečenica koja garantira kvalitetu. A može vama mali ekran bit i tek ljubav stara, pa da vas svejedno po dobru treba spominjati i u godišnjem pregledu svega televizijskog, onako kako spomenuti valja Nedu Ritz članicu Programskog vijeća HRT-a, damu koja televiziju voli, i koja je gleda, i čija je svaka kritička opaska, bila pokuda ili pohvala, itekako na mjestu. Još samo da je više onih koji su spremni sve to pažljivo saslušati.



LICA. Recimo, Zrinka Grancarić koja je sjajno prenosila jedrenje s OI u Riu, da bi je nagradili, ako ne i kaznili, vođenjem Teme dana. Ili Ranko Stojanac, čovjek za kojeg znaš da će ti donijeti veselje u kuću makar da o Čokolindi govori, jedino te strah da ga možda zato zadnje vrijeme na ekranu baš i nema k’o inače. Bilić Anita u Dnevniku 3, možda jedina u toj dnevničkoj postavi kojoj nemaš šta zamjeriti. Ili natko od svih tih ljudi u informativnim programima koji su vam pri srcu, možda Krešić s RTL-a, Pezo s Nove TV, Sever s HRT-a. Pri tom se valja sjetiti i kako je besmisleno kada se politički kadrovira, pa ostane bez Saše Kosanovića o kojem može misliti što god tko hoće, ali ne može nitko reći da nije potentan televizijski novinar. Ima tu ljudstva na koje smo navikli i koji nam trebaju i s kojima smo načisto kakva god da su vremena, recimo Elizabeta Gojan. I jedna i jedina Daniela Trbović, to zdravorazumsko i samomisleće biće koje može sve, i koja je baš zbog toga mnogima trn u peti i u oku.



Pamtiti se mogu i projekti, čak i za ovako sušnih godina, neki zato što su dobri, neki zato što su propali, neki jer su plaćeni puno, a dali malo, neki jer su koštali ništa a ponudili itekako, a neki jer su ih šutnuli s programa zato što ima u nas uredničkog kadra koji ne razumije da je medij otišao naprijed, daleko naprijed u ovih 60 godina. Šala na svačiji račun, pa i na račun politike, u bijelom svijetu je normalna stvar, u nas nije. Sjećate li se Montiranog procesa i showa BezVeze, hajke nesmiljene jer su se tu usudili makar pokušati šaliti sa svime, od raspela i zvijezde petokrake, do Franje Tuđmana i druga Tita. Sjećate li djelatnika Hrvatskog helsinškog odbora koji se nisu libili pokušaja da uređuju program, ili pak kolone koja je domarširala pod prozore Vijeća za elektroničke medije noseći šajkače na poklon predsjednici VEM-a. Velimir Bujanec još uvijek ima Bujicu. Na HRT-u se obračunavaju s neistomišljenicima Iza zavjese. Javni servis zajahao je 2016. po ideologiji. To hoće reći da je rodilo mali milijun emisija vjerske tematike, da u eteru Radio Sljemena svećenik u cik zore odvraća puk od masturbacije. Komercijala i kada koketira s vlašću radi to suptilnije i o svom trošku. Ovo plaćamo svi mi.


NO, vratimo se valjanom. Recim Rekreativcu HRT-a u kojem se mladost uči zdravome životu, a da im se isti ne natura poput Kule stražara. Ili Republici Domagoja Božidara Burića, još jednom povijesnom spektaklu koji svjedoči da je Burić svakim novim projektom te vrste sve bolji i europskim televizijama sve zanimljiviji. Morana Kasapović je posve pristojno jahala Uvijek kontra uz pomoć Igora Mandića i Igora Zidića, ali bivšem v.d. vodstvu ni to nije pasalo pa je nestalo. Ali zato se za mandata Siniše Kovačića pojavili neki drugi formati sitne gledanosti i dometa; od Pervanovog humora, preko Dujmovićeve emisije, do možda ponajvećeg i najilustrativnijeg čuda 2016., radijske emisije koja štuje i obrađuje samo hrvatsko pa se zato i zove prigodno – CroAsan!?! U odnosu na to Škola Kuhanja s Vlatkom Pokos se čini ponajmanji problem i kad nas prženim krumpirićima uči.



Komercijala je uredno odradila svoje najjče adute poput Farme, Masterchefa, Ljubavi na selu, Tvoje lice zvuči poznato. Nova TV nije riskirala praktički ništa i pogodila praktički sve potvrđujući svoj primat i kad je Dnevnik u pitanju i kada je zabava u pitanju. Ideolozi RTL Televizije su na čas pokušali mrvu drugačije i pogriješili poprilično s brzo upokojenim showom Anno Ljeta Gospodnjeg 925, baš kao i s Pravom ženom.


Ali, dao je RTL ako ništa Romana i Marinu, onaj komičan ljubavni par iz BB kuće o kojem se, makar sve manje, još i danas piše. S jedne strane Romano i Marina, s druge je bila to godina u kojoj smo imali prije svega Tima, Tomu i Božu (Oreškovića, Karamarka, Petrova), da bi u onda u sedlo zasjeo Plenković pa u televizijsku zvijezdu promovirao Zdravka Marića marnog finacijaša koji je dana u godini išao gdje god treba da promovira porezenu vjeru nevjernom puku. S druge strane političkog spektra, bila je to godina kada je otišao Milanović i kada smo nakon dugo vremena gledali televizijsku debatu lidera SDP-a i HDZ-a koja se pokazala posve televizičnom. A da ima, avaj i kuku, i trećeg puta, pokazali su što Mostovca koji bi da je HRT i njihovo leno, što Ivan Pernar makar da samo ulazi u studija i još brže iz njih – tko zna zašto osim lajkova radi – izlazi.


IMALI smo i Euro nogometni, dvije vlade, smjene na javnom servisu, transfera među TV življem, Nindje ratnike na obe komercijalne postaje, humor pa ga protjerali, draga i manje draga lica, borbu za bolje sutra s jedne strane i histerične napade na sve što miriše na jučer s druge, filmova, serija, Treću povijest ovakvu pa Treću povijest onakvu…. Ali, dvije su stvari one ponajvažnije. Prva je saznanje da se u nas još uvijek mogu i znaju napraviti dobre dramske serije. U svijet možemo i idemo komotno sa serijama Počivali u miru i Novine.



A ono drugo, ili ono prvo i najpreče, ono što je obilježilo 2016. godinu jest – borba! Borba za Treće programe, za onaj Treći Šošin televizijski i pogotovo za onaj stari, dobri Treći radijski. U godini kada je zemljom kao ministar kulture hodao Zlatko Hasanbegović Trećih je praktički nestalo. Prostor posvemašnje slobode, onaj tihi, građanski i uljuđen, praktički je nestao. Autori poput Ljubice Letinić, marni radijski profesionalci, postali su i smetnja i višak. Zbog Trećih se izašlo na ulice. Prosvjedovalo. Tražila natrag oaza mira i tišine, pristojnosti i širine, prostor zbog kojeg smo bili dio velikog nekog svijeta. Možda je u 2016. ta bitka za Treći i izgubljena, ali rat nikako nije. Ne smije biti, poradi boljitka svih nas. Nova 2017. godina možda mijenja sve, a možda dogodine u ovo doba sve bude u najmanju ruku isto. S onim što kroje televizijski programa, baš kao i s onima što kroje državnu politiku, ionako se u nas nikad ne zna.