Dubioza Kolektiv sprema se treći put pokoriti pulsku Arenu i to 13. kolovoza, u sklopu Adria Summer Festivala. Nedavno su u Puli promovirali taj koncert, davali intervjue i održali nenajavljeni koncert za koji su ipak znali svi živi, što se vidjelo i po brojnoj publici na Portarati gdje su nastupili.

Pažnju na svoj ovoljetni nastup u Puli skrenuli su i kratkim najavnim spotom u kojem je publiku na koncert Dubioze pozvao i Duško Kuliš, jedan od pjevača čiji je koncert u Puli gradonačelnik Filip Zoričić zabranio zbog toga što se radilo o koncertu narodnjačke glazbe.

Vedran Mujagić uoči trećeg nastupa u pulskoj Areni. Foto: Duško Marušić Čiči

Sklizak teren

Zašto su angažirali Kuliša, je li on možda taj specijalni gost na pulskom koncertu i kako je to tri puta rasprodati pulski amfiteatar, ispričao nam je basist benda Vedran Mujagić.

– Mi smo gospodina Kuliša zvali upravo zbog toga što je njegov koncert otkazan, zabranjen. Nas je to pogodilo na kolegijalnom i ljudskom nivou. Nekako je u 21. stoljeću suludo imati zabrane koncerata i muzike zato što se nekom ne sviđa taj žanr. Postoje neke stvari preko kojih se ne može prijeći, ali narodnjaci i zabavnjaci baš ne bi trebali biti problem u 21. stoljeću, pogotovo u Puli koja važi za možda i najliberalniji grad u Hrvatskoj, grad u kojem su KUD Idijoti 1988. snimili »Hoćemo cenzuru« koja je pričala o nekim cenzorima iz tog vremena i prošlog sistema.

A onda netko 2023. zabranjuje koncert. Što god da je pozadina toga i koja god je priča iza toga, ono što je izašlo u medije je užasno loše, ne samo zbog Pule i Duška Kuliša, već zbog toga kada se jednom napravi presedan zabranjivanjem i branjenjem nekom da nastupa, onda se puno likova ohrabri. Gradonačelnik Osijeka je nakon ove priče rekao da će zabraniti narodnjake u Osijeku, pa su onda u Kutini pokušali zabraniti metal festival…

Bitno je pričati o tome i ne prijeći tako lako preko toga jer ako se tako lako prijeđe, onda će se te stvari ponavljati, a tada je vrlo upitno tko postavlja granicu što jest a što nije prihvatljivo, što jest a što nije dobar ukus. To je jako, jako sklizak teren i zbog toga se to ne radi danas, rekao je Mujagić.

Hoće li Kuliš biti gost na vašem koncertu u Areni?

– To je pitanje koje možete postaviti gradonačelniku Pule.

Gradonačelnik je rekao da će doći na vaš koncert.

– Ako dođe, super.

U Areni su zadnji put nastupili u kolovozu 2019., Foto: Duško Marušić/Pixsell

Filmska priča

Tko će biti gost iznenađenja kojeg ste najavili?

– Ako kažem, onda neće biti iznenađenje. To bi bio, kako se moderno kaže, spoiler.

Kakav je to osjećaj kada znate da se došli od nastupanja u manjim klubovima do toga da već treći put rasprodajete pulsku Arenu?

– Neću lagati ako kažem da je odličan osjećaj. Mi smo s Pulom povezani baš preko kaseta KUD Idijota na kojima smo odrastali. Imali smo neku konekciju s gradom i prije nego što smo se počeli baviti muzikom, prije nego što smo osnovali bend i prije no što smo prvi put došli ovamo. Brane i ja smo došli u Pulu na ekskurziju ‘97. ili ‘98. Slikali smo se ispred te Arene i onda 15-ak godina kasnije nastupaš u toj istoj Areni koja je puna i pjeva tvoje pjesme. To je filmska priča.

Da je ispričaš nekom scenaristu, rekao bi da je malo previše, ali super nam je da nismo preskakali stepenice, da smo svirali u Uljaniku, na Viva La Pola Festivalu, na tim nekim kultnim mjestima od ranog početka. Istra je jedna od prvih regija koja nas je prihvatila kao bend na samim počecima, mi smo jako rano tu svirali.

Kako to da vas je Pula tako dobro primila?

– Nemam pojma. Možda je i tu ta neka konekcija s Idijotima, da smo mi nešto zakačili od te estetike. Teško je analizirati na što su ljudi odreagirali, a odreagirali su ljudi od underground scene do te klupsko-festivalske i punkerske populacije pa sve do, kako mi to kažemo, »civila« – mainstream publike koja dođe u Arenu jer nema punkera da napune Arenu.

Moraju doći neki drugi ljudi i onda kada dotakneš toliko ljudi, onda si pogodio neku priču. To je pitanje za milijun dolara na koje nemamo odgovor. Da imamo, vjerojatno bismo to zloupotrebljavali.

Jeste li u vašem rodnom Sarajevu tako velike face ili ste samo klinci iz kvarta?

– Sarajevo nije nikad podnosilo zvijezde. To nije sport koji je tamo omiljen. Odrasli smo u takvom okruženju koje nikad nije gledalo blagonaklono na to izigravanje zvijezda, tako da ni mi nismo nikad željeli biti zvijezde.

Svi su »kokuzi«

Možda je to zbog tog nekog sarajevskog »egalitarizma«, s obzirom na to da je Sarajevo uvijek na glasu kao grad koji je uvijek prihvaćao više vjera i nacija dok nije došao onaj nesretni rat. Kakvo je Sarajevo danas?

– Sarajevo je onakvo kakvim ga percipiraju ljudi koji dođu ili žive tamo. Svatko ima svoju percepciju. Mi smo valjda premalo tamo pa više i ne znamo u što se to pretvorilo, stalno smo na putu. To je grad kao i svaki drugi. Pula je bila radnički grad koji je gravitirao oko Uljanika i neke industrije i onda se transformirao, gentrificirao… Mijenjaju se gradovi, mijenjaju se vremena.

Ne možeš očekivati da prođe 40 godina, da se izmijene generacije, a da sve ostane isto. To onda nisu gradovi, nego muzeji. Tako je i Sarajevo izgubilo nešto od toga što je imalo, ali je dobilo neke druge kvalitete, ali svaka generacija će to cijeniti kako želi. Netko tko je nostalgičan za svojom mladošću osamdesetih, vjerojatno će govoriti da su to bila zlatna vremena i da je sada grozno, a neki klinci koji sada imaju 20 godina i nemaju pojma što je bilo 1980-ih, reći će da je njima Sarajevo super.

Spomenuli ste publiku koja dolazi na vaše koncerte. Jeste li ikad procijenili koliko na vaše koncerte dolazi publike koja se želi zabaviti, a koliko dolazi publika da čuje tu neku poruku koja se nalazi u vašim pjesmama?

– Ne isključujemo jedno ili drugo. Davno smo rekli da vjerujemo da ljudi mogu plesati i razmišljati u isto vrijeme. Mi se kao bića možemo malo zabaviti, može nam svima to biti kolektivna terapija, možemo se lakše osjećati da se malo ispušemo na koncertu, ali isto tako možemo usput ispričati neke poruke i stvari za koje mislimo da su važne i da ljudi to mogu prihvatiti ili ne prihvatiti. Jedno ne isključuje drugo.

Koja je vama osobno od tih pjesama, odnosno poruka, najbliža? Ona o Pirate Bayu, SAD-u ili »Kokuz«?

– »Kokuz« je aktualan ovih dana u Hrvatskoj, otkad ste prešli na euro, svi se žale da su kokuzi, a kokuz je osoba bez novca.

Dubioza Kolektiv na nedavnom gerilskom nastupu u Puli, Foto: Duško Marušić Čiči

Besplatan download

Što je s gandžom koju spominjete u istoj pjesmi, je li to i dalje zanimljivo?

– To je zanimljivo sve dok društvo i vlast prave problem oko toga i ignoriraju dobre prakse iz drugih europskih zemalja. Vidjeli smo Češku, Portugal, Nizozemsku ili Španjolsku koje su liberalizirale politiku oko marihuane. Vidimo da se nikakve tektonske promjene tamo nisu dogodile, niti su se ostvarile crne slutnje i crni scenariji, tako da je sve okej, samo što je više poljoprivrednika počelo plaćati porez, tako da je to tržište regulirano i puno sigurnije jer je izbijeno iz ruku crnog tržišta i ljudi koji su se time kriminalno bavili.

Uvijek gledamo što su benefiti, a kakva je šteta. Čini mi se da je barem u slučajevima ovih zemalja koje sam naveo korist veća od štete.

Kakve su bile reakcije na vašu pjesmu o Pirate Bayu, je li vas netko kritizirao zbog toga?

– I ta je pjesma nastala u nekim drugim vremenima, drugim okolnostima, dok se muzička industrija još uvijek aktivno pokušavala suprotstaviti torrentima i piratima i ilegalnom downloadu. Mi smo, otkad je to postalo tehnički moguće, stavili našu muziku za besplatni download.

Zašto? Gdje je vama korist u tome?

– Korist je u tome da što više ljudi dođe do te muzike. Kasnije se i dogodilo s muzičkom industrijom da su shvatili da ne mogu pobijediti pirate koristeći represiju i zatvorske i novčane kazne. Samo su shvatili da će ljudima ponuditi opciju koja neće biti skupa, koja će biti jako dostupna i laka za korištenje, a to su ovi streaming servisi gdje ti za nekoliko eura mjesečno imaš pristup kompletnom katalogu bez ikakvog stresa i komplikacija.

Postigli su da je ljudima jednostavnije da plate nešto mjesečno i slušaju muziku koja ih zanima, nego da se zezaju i troše vrijeme na legalan ili ilegalan download. Cijela muzička industrija je shvatila da je to bolji način, odnosno da ne pokušavaju uhititi ljude koji drže Pirate Bay, nego da smisle nešto što će ljudima biti jednostavnije i draže za korištenje. Uspjeli su u tome, a sada dijeli li se taj novac od streaminga pošteno ili ne, to je drugi par cipela, ali suštinski su na taj način uspjeli maknuti pirate s dnevnog reda, makar u muzičkoj industriji.

Odavno nisam čuo da je netko spomenuo problem torrenta u svijetu, to više nikome nije važno. Kada smo mi to radili pjesmom »Pirate Bay« i tim spotom, to je bio big deal, ljudi su reagirali u stilu da mi živimo od prodaje muzike. Nama je uvijek bilo zanimljivije svirati koncerte, nego prodavati komade plastike, tako da se nismo puno sekirali.

U listopadu u Meksiku

Vidim na popisu vaših koncerata da svirate svugdje po Europi i šire. Kako je to biti dio kolektiva kao što je Dubioza, koliko je to naporno ili zabavno?

– Mi smo kao klinci, stojeći u toj Areni, maštajući što ćemo biti kada odrastemo, željeli ići okolo, svirati koncerte, putovati po svijetu i raditi što volimo. Na kraju nam se to ostvarilo.

Je li bilo po onom »pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti«?

– Mi smo pazili što smo željeli, ostvarilo nam se i sada je suludo da se žalimo, kao »uf, neudobna su nam sjedala, puno putujemo…« Možeš ti to sve reći, možeš reći kako si žrtva i kako je teško, ali malo je to laž zato što nekako svi u tome još uvijek uživaju i zbog toga sve i radimo. I kada sviraš koncert, kad putuješ i negdje upoznaš nove ljude, novu sredinu, još uvijek je to svima užasno zabavno pa nas to tjera da nastavimo raditi.

Kada dolazite na neko novo mjesto, osjećate li strah i razmišljate li kako će vas ljudi primiti?

– Uvijek razmišljaš, uvijek pokušavaš imati neku referencu na lokaciju na kojoj se nalaziš, a svaka ima svoje specifičnosti. Pokušavamo komunicirati s ljudima na jeziku zemlje u koju dođemo, naš pjevač uči fraze koje se koriste na koncertu, uvijek pokušavamo pružiti ruku ljudima koji su tu i prvi put gledaju bend tako da nas ne gledaju kao neke padobrance koji su došli i koji će otići, nego kao nekog tko je došao raširenih ruku da podijeli energiju s ljudima.

Npr., u listopadu idemo prvi put u Meksiko, što se godinama pokušavalo realizirati i naravno da svi imaju pozitivnu tremu, tako da jedva čekamo otići tamo jer slušamo od kolega koji su u Meksiku svirali da je tamo publika odlična. Jedva čekamo to doživjeti.