Astrid Kuljanić, cijenjena riječka pjevačica i skladateljica s njujorškom adresom, upoznala nas je s trenutačnim stanjem u SAD-u i otkrila kako je pandemija koronavirusa utjecala na njezin rad.

Za početak, otkrijte nam hoćete li ovog ljeta dolaziti u Hrvatsku ili zbog trenutačnih okolnosti ne razmišljate o tome?

– Apsolutno dolazim, pa makar četvrti put trebala kupovati kartu za doma! Kažu da je treća sreća, što bi značilo da 20. srpnja po tom pravilu slijećem u Zagreb.

Bilo mi je jako žao da unatoč otkazanoj turneji u ožujku nisam bila pametnija i otišla u Hrvatsku pa tamo provela karantenu, vi ste to puno bolje organizirali i realizirali, i evo već imate koncerte posvuda! Mi vam možemo samo zavidjeti preko oceana.

Znači li to da i ove godine možemo očekivati Crescendo Music Festival na Cresu koji se održava u vašoj organizaciji?

– I opet – da! S veseljem najavljujem da ćemo održati barem jedan dan, a ako uspijemo, možda i više. Sve detalje ćete saznati uskoro, ali evo ekskluzivne informacije koja je upravo potvrđena – rezervirajte četvrtak 20. kolovoza za nastup više bendova u ljetnom kinu u Cresu!

Vratimo se sada situaciji u SAD-u…. Prije nekoliko dana u New Yorku ste sudjelovali u jednom od prosvjeda organiziranih u povodu tragične smrti Georgea Floyda. O kakvom se prosvjedu radilo?

– Prosvjedi su započeli kao reakcija na užasnu smrt Georgea Floyda, ali su se brzo proširili i stavili fokus i na druge ljude koji su nastradali od policije, na pokret Black Lives Matter i rasizam koji je i dalje prisutan u svim porama američkog sistema te na akcije protiv brutalnosti policije koja ovdje ima nevjerojatne ovlasti (kad je Eric Gardner ubijen na sličan način prije 5 godina, nedavno je počinitelj napokon dobio otkaz, nakon 5 godina, a kamoli da odgovara za zločin!).

Ja sam sudjelovala u prosvjedu koji je krenuo kroz Brooklyn te preko Brooklyn Bridgea u Manhattan gdje se spojio s drugim prosvjednicima.

Ne znam koliko je točno bilo ljudi u ovoj skupini gdje sam ja bila, ali ja joj nisam vidjela kraja niti početka, pogotovo na mostu, samo rijeka ljudi koja ne staje. Kažu da je tog dana u New Yorku prosvjedovalo na desetke tisuća ljudi.

Foto/Astrid Kuljanić

Kakav je osjećaj bio sudjelovati u takvom nečem?

– Bilo je zbilja posebno sudjelovati u tom prosvjedu, prekrasno i tužno, nabijeno emocijama. Ne rasplačem se lako, ali su me preplavili osjećaji tuge zbog činjenice da ovo moramo raditi u 2020. godini, ali i zbog ljepote zajedništva među svim tim ljudima koji se bore za jednakost i pravdu.

Možete vidjeti starije ljude, mlade ljude, čak i bebe u kolicima! Kroz četiri sata, koliko je prosvjed trajao, nisam svjedočila niti jednom trenutku bilo kakvog nasilja. Svi ti ljudi koji su zapeli u prometu u svojim autima usred prosvjeda, slučajni prolaznici, svi su skupa skandirali. Bilo je nevjerojatno!

Kako iz američke perspektive doživljavate cijelu situaciju koja je nastala nakon Floydove smrti?

– Sretna sam da su napokon ove teme u fokusu jer je nepravda evidentna u svim slojevima društva. Ovo su jedni od najvećih prosvjeda i nadam se da će donijeti velike promjene.

Kad su počeli, bilo je i nasilja prosvjednika što me ne čudi jer je to bila ona prva reakcija na grozan događaj, ali nasilje u prosvjedima većinom je inicirano od policije.

Na sreću i kamera je danas oružje koje služi da se evidentiraju ekscesi. Nakon dva tjedna što ljudi prosvjeduju, polako se vide mali koraci u pravom smjeru.

Naprimjer, sve više se priča o smanjenju financiranja policije koja, osim što ima velike ovlasti, ima i velike budžete, dok npr. edukacija, socijalne službe i zdravstvo nikad nemaju dovoljno sredstava.

Također, sve više policajaca biva kažnjeno za upotrebu sile, barem sad u ovim prosvjedima, i njihovi dosjei postaju javni… Ma, sve su to još uvijek premali koraci, ali barem su u pravom smjeru.

Foto/Astrid Kuljanić

Kakva je općenito atmosfera na ulicama New Yorka?

– Vrlo je čudno. Grad je navečer prazan sad i kad više nema policijskog sata, ljudi su uglavnom u strahu, ali osjeća se i duh pozitivne promjene.

Preko dana mi se čini da je sve kao i inače, ali s manje prometa jer je još uvijek na snazi djelomični lock-down zbog koronavirusa. New York je poznat kao grad koji nikad ne spava, i sad sa zatvorenim klubovima i barovima te zabarikadiranim dućanima izgleda malo zastrašujuće.

K’o za vraga, u mom kvartu gdje su protesti i na mom bloku jer imamo policijsku stanicu preko puta, krenulo je vrijeme petardi, 4th of July ili njihov Dan nezavisnosti se bliži, tako da se navečer čuju samo eksplozije i policijske sirene. Nije baš neka romantika.

Rasizam je veliki problem. U čemu je, po vama, najveći problem?

– Svima koje zanima ova tema sugerirala bih da pogledaju dokumentarac »13« na Netflixu. Tu je u detalje objašnjeno kako je i danas sustav koji se temelji na eksploataciji besplatnog rada napravljen tako da onaj najsiromašniji i većinom crnački i latino dio stanovništva od najranije mladosti završava u zatvoru za najmanje prekršaje, uđe u kriminalni sustav koji je organiziran tako da se iz njega teško izlazi, a i ako uspiju, više ne mogu glasati i teško dobivaju posao, dakle zapravo su izbačeni iz funkcionalnog društva.

Ovo je zemlja koja ima privatne zatvore koji se financiraju po broju kreveta koji su što duže okupirani, dakle opet, sve se vrti oko zarade i sustava koji je napravljen tako da se odabrani bogate.

Foto/Astrid Kuljanić

Kažete da je rasizam prisutan i u glazbenom svijetu. Kako se očituje?

– U glazbi je situacija malo drugačija. Naime, među mojim kolegama smo svi više-manje jedinstveni, svi podržavaju i većina i sudjeluje u prosvjedima. To vas ne treba čuditi, s obzirom na to da su glazbenici u New Yorku direktno izloženi multikulturalnosti, svi sviraju sa svima i nije bitno odakle je netko i koje je boje kože.

Dapače, ja sam ovdje došla studirati jazz glazbu, a to je crnačka glazba, tako da sam zahvalna toj kulturi što živim od te glazbe koja je prekrasna. Međutim, ako pričamo o music businessu, tu se radi ipak o businessu, veliki dio pop glazbe i kulture bazira na iskorištavanju originalno crnačke kulture.

A kao i u svakom businessu u ovoj zemlji, i u glazbenom businessu naći ćete sve odlike da se privilegij i zarada zadrži među odabranim pojedincima.

Još je jedan problem koronavirus. Kakva je situacija što se toga tiče?

– Mjere polako popuštaju unatoč tome što je i dalje vrlo visok rizik od zaraze. Sablasne slike Times Squarea bez ljudi koje su obišle svijet zapravo ne govore mnogo o životu u New Yorku jer tamo normalno vrvi od turista i ljudi koji rade, a kako je sve bilo zatvoreno, nitko nije išao tamo.

Međutim, ljudi ne žive na Times Squareu, u rezidencijalnim četvrtima nije se puno promijenilo – otkad je lijepo vrijeme, svi su vani i druže se bez pretjeranog »social distancinga«.

U prosvjedima svi imaju maske – je li to zbog virusa ili skrivanja identinteta – ne znam, ali svi su vrlo disciplinirani. Smiješno je vidjeti kordone policije u full opremi većinom bez maski, a prosvjednike kako svako malo odgovorno distribuiraju maske i dezinficijense kao i vodu i hranu među sobom.

Foto/Astrid Kuljanić

Koliko vam je korona poremetila profesionalni život? Jesu li vam otkazani nastupi i drugi projekti?

– Naravno, meni kao i svima drugima. Ove godine sam planirala doći u Hrvatsku, Sloveniju i Italiju na turneju, prvo u ožujku, te sad u lipnju, ali evo, oba puta se to nije realiziralo zbog više sile.

Projekt s kojim smo trebali imati nastupe zove se Elements, i u njemu smo spojili izložbu ručno rađenih kreacija od creske vune i kratku radionicu filcanja koju vodi Vesna Jakić iz creske udruge Ruta, zatim fotografije istih i priču o tematskoj fotografiji i našim putešestvijama koju prezentira milanski fotograf Francesco Moretti te Mat Muntz, basist i svirač primorskog mijeha, i ja, koji smo zaduženi za glazbeni dio događaja.

Nadam se da ćemo uspjeti prebaciti datume za rujan, a ako vas zanima kad i gdje, bit ćete obaviješteni na www.astrid-music.com.

Kako se snalazite s obzirom na okolnosti?

– Imam sreću da je jedna agencija za koju sam nastupala uživo prije pandemije u domovima za starije, odmah prebacila sve djelovanje na Zoom tako da sam nastavila redovito nastupati u njihovoj organizaciji.

To mi je, uz online predavanje pjevanja, izvor prihoda koji se zadržao kroz cijelo ovo vrijeme, i presretna sam da sam se mogla na to osloniti. Također, ti koncerti su me natjerali da se primim malo ozbiljnije klavira i naučim osnove ukulelea budući da se sama pratim, pa kako kažu – svako zlo za neko dobro.