Riječka pjevačica creskih korijena sa stalnom njujorškom adresom, Astrid Kuljanić, ovih se dana vratila u rodnu kuću svojih roditelja na otoku Cresu kako bi po dvanaesti put organizirala nadaleko poznati Crescendo Music Festival.

Svestranu umjetnicu, pjevačicu i skladateljicu u Ameriku je odvela ljubav prema jazzu. Studirala je na prestižnom konzervatoriju Manhattan School of Music te nastupala u renomiranim koncertnim dvoranama i klubovima diljem Amerike, od New Yorka, Washington D.C.-a, Seattlea, Kalifornije, pa čak i u Kini, ili u bližoj nam Mađarskoj i Sloveniji.

Razgovarali smo s Astrid u povodu Crescendo Music Festivala, a otkrila nam je kako je ponovo biti u domovini, kakva je trenutna situacija u New Yorku po pitanju korona krize i prosvjeda, što možemo očekivati od spomenutog festivala, te o planovima za budućnost.

Napokon ste kod kuće. Kako ste, kako je biti ponovo u Hrvatskoj, vidjeti obitelj te kako provodite ove ljetne dane?

– Tako je, napokon sam se dokopala Jadranskog mora!

Ovdje je definitvno puno ljepše nego trenutno u New Yorku. Bilo mi je baš teško što sam dugi period, pogotovo tamo prvih mjesec-dva-tri u lockdownu, imala osjećaj da ne mogu doći doma (makar sad zapravo znam da se cijelo vrijeme moglo letjeti dva puta tjedno i da su hrvatski državljani mogli cijelo to vrijeme ući u Hrvatsku, ali tada su dolazile svakakve informacije i činilo se da se baš ne može putovati).

Vrijedi li poznata izreka – svugdje je lijepo, ali kod kuće najljepše?

– Apsolutno! Vrijedi i to da što sam duže vremena dalje od kuće, to mi više fali.

Ni na nebu, ni na zemlji

Kakav je osjećaj vratiti se iz New Yorka, grada veličine gotovo dvije Hrvatske, u Rijeku, ili na Cres koji broji otprilike 3 tisuće stanovnika?

– Na Cresu sam u uvali s pet kuća, tako da srećem desetak stanovnika plus društvo iz sela Stivana, Miholašćice, Martinšćice i Beleja. Bit će sve skupa stotinjak ljudi, tako da je razlika drastična, ali ja sam jedva dočekala ovaj mir.

Kad sam napokon stigla iz New Yorka, prvo sam provela dva tjedna u Rijeci da baš ne izložim roditelje koji su na Cresu i starije dobi potencijalnom virusu, pa je prilagodba bila postepena.

Međutim, ni New York od početka pandemije nije onako užurban kao inače, a i meni su se svi poslovi prebacili »online« tako da nisam doživjela grad u zadnje vrijeme, a biti u i oko kuće definitivno je bolje na Cresu.

Jeste li se navikli na život u Americi? Kakav je život ondje? Osjeća li se čovjek u takvome gradu kao »Croatianman in New York« ili je moguće udomaćiti se i »postati Amerikancem«?

– O ovome bih mogla knjigu napisati jer sam počela istraživati glazbu imigranata s naglaskom na slavenske narode iz različitih zemalja u Brooklynu (za što sam ove godine dobila i potporu od Brooklyn Arts Councila).

Ima toliko faktora koji utječu na odgovor, tako da ću maksimalno skratiti. Čini mi se da većina imigranata, umjesto da osjećaju New York kao novi dom, izgube onu čvrstu povezanost s mjestom iz kojeg su otišli, pa tako umjesto da imaju dva doma, doma postaju »Amerikancima«, a u New Yorku uvijek ostaju imigranti. Rekli bi, kao čardak ni na nebu, ni na zemlji.

Neka se Cresani ne naljute, ali kada ste na Cresu, možete otići i odabrati u koji ćete od nekoliko kafića sjesti i popiti kavu, dok u New Yorku čovjek za čitavog života vjerojatno ne može obići sve. Mogu li svi ti sadržaji ponekad predstavljati teret življenju? Jeste li se ikada izgubili u New Yorku?

– Da jednom! Najnormalnija stvar je da sjednete u krivi smjer u podzemnoj željeznici, zaspite od umora i probudite se na suprotnom kraju grada!

Da, količina sadržaja je beskonačna, tako da kada sam se preselila u New York, osjećala sam se kao dijete koje se nađe u tvornici bombona: svi glazbenici koje sam ikad htjela vidjeti uživo, sve sam ih prije ili kasnije mogla vidjeti u New Yorku, svi dođu tamo svirati. Također, mogla sam i sama svirati s glazbenicima iz bilo koje zemlje, najrazličitijih interesa i afiniteta. Ta raznolikost je nešto po meni najvrednije i jako mi je drago da sam imala to iskustvo.

Međutim, s vremenom pogledate »sve«, probate »sve« i neke druge stvari postaju bitnije, pa tako primjećujem da ne pratim kao prije što se zbiva, tko nastupa u gradu i ne izlazim kao kad sam tek stigla. A grad je ogroman i naporno je samo otići od točke A do točke B, tako da, točno ste primijetili, može postati jako naporan.

Ja mislim da ovisi u kojoj ste životnoj fazi: ako ste željni sadržaja i događanja, onda nema boljeg mjesta na svijetu, a ako vam se više stoji doma, onda je bolje da se nalazite u malo čišćem i manje bučnijem okruženju.

Korona u New Yorku

Hoćete li nam malo ispričati kakva je trenutna situacija u SAD-u po pitanju korona krize? U kakvom se stanju nalazio New York kada ste odlazili?

– Za vrijeme korone shvatila sam da koliko mi god falili i nastupi s mojim bendom, i odlasci na koncerte drugih glazbenika, mogu i bez toga, a veći problem je bio što sam mislila da ne mogu ići u Hrvatsku i da ne mogu imati direktan kontakt s obitelji i bliskim prijateljima, dakle kriteriji su mi se malo promijenili.

New York je bio ozbiljno pogođen pandemijom i baš je bilo zastrašujuće u travnju i svibnju. Na sreću sad je puno bolje stanje, puno je manje zaraženih i bolnice više nisu preopterećene, ali ako se ponovi slična situacija, (a mogla bi budući da se ljudi više toliko ne paze), vjerujem da će biti pravi horor.

Možete li u ovo kratko vrijeme koliko ste ovdje usporediti situaciju s koronavirusom tamo i kod nas?

– S obzirom da sam bila u Brooklynu dok su brojke divljale i ljudi koje poznajem se razbolijevali, a neki i umirali, ovdje je stanje potpuno drugačije.

Ovdje postoji ili ogroman strah, ili kompletno negiranje problema. Hrvatska je u odličnom stanju po pitanju turizma i svih tih silnih ljudi koji su došli sa svih strana svijeta, ali to isto nije razlog da se kompletno ignoriraju sigurnosne mjere.

Vratimo se malo na ljepše teme i ono zbog čega ste se, između ostalog, vratili – naravno radi se o glazbi. Nastupali ste prošlog četvrtka u Labinu nakon otprilike pola godine pauze od live nastupa. Kako je ponovo stati pred ljude? Kakvi su dojmovi iz Labina?

– U Labinu nam je bilo prekrasno. Ambijent »Kod špine« je savršen za koncerte, sound je odličan i cijela organizacija Labin Jazz Festivala je fantastična, ovim putem im zahvaljujem što su me opet pozvali da nastupim kod njih. Nema boljeg osjećaja nego stati pred živu publiku, niti jedan online koncert neće moći dosegnuti live nastupe!

Ove se godine na Cresu održava 12. izdanje Crescendo Music Festivala, a vi ste najzaslužniji za njegovo pokretanje, organizaciju i dugogodišnje kontinuirano trajanje. Je li bilo teško organizirati festival u uvjetima korona krize? Kakva je vaša vizija festivala u budućnosti?

– Ove godine imat ćemo reducirani program zbog korone, ali drago mi je da ćemo Crescendo Music Festival uopće održati. Želim naglasiti radi sigurnosti publike da će koncerti biti organizirani po svim uputama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, čak i malo preko, pa da budemo 110% sigurni.

Ove godine smo si zadali cilj održati barem jedan koncert, a uspjeli smo napraviti program za dva dana s četiri koncerta, tako da to smatram velikim uspjehom i zahvaljujem na podršci svim pokroviteljima. U budućnosti bih voljela da festival postane putujući, da možemo istražiti neke nove pozornice diljem Cresa i Lošinja, kao što smo imali prilike nastupiti na Vidovićima na guvnu, u staniciji Castellani, u Grmožju usred šume, u creskoj kuli te na mnogim lokacijama diljem otoka gdje su nas pozvali.

Mene veseli dovesti glazbu na mjesto koje nužno nije klasična pozornica te tako otkrivati otok zajedno s publikom festivala. Vjerujem da ćemo zadržati našu live publiku i ako cijeli svijet ode online.

Naime, kako smo vidjeli kroz korona krizu, virtualna komponenta uvijek može biti dodana, ali ništa ne može zamijeniti živu publiku.

Planovi za budućnost

Jedna ste od sudionica samog festivala. Što publika može očekivati od vašeg nastupa? S kakvim repertoarom ćete se predstaviti?

– Najviše volim live nastupe, pa kad već organiziram cijeli festival, uvijek i sama nastupim u nekoj varijanti. Ove godine nisam s bendom, biti ćemo u duu – Mat na basu i ja na glasu, a izvesti ćemo neke nove pjesme koje smo napravili za prethodno spomenuti program financiran od Brooklyn Arts Council pod nazivom »Why Are You Gone?«, te nekoliko starijih stvari poznatih našoj publici, od jazza do obrada tradicionalnih pjesama našega kraja.

Probat ću iskoristiti i »live electronics« s kojima smo, kad smo radili online koncert, imali dosta tehničkih problema, pa je plan B potpuno akustični koncert uz pomoć instrumenata kao kazoo ili caxixi udaraljke koje upotpune zvuk dua.

Nastupit ćete s Matom Muntzom iz Seattlea, basistom, kompozitorom, improvizatorom… Kako je jedan Amerikanac naučio svirati creski meh? Što kaže Mat, sviđa li mu se u Hrvatskoj?

– Mat će zapravo održati svoj solo set s mehom u sumrak, a poslije ćemo nastupiti u duu. On je kao dijete s 11 godina počeo svirati škotske gajde koje su relativno slične našem mijehu, a kad je došao na Cres, upoznao je mog bratića Darija Kučića, fantastičnog svirača meha u folklornom društvu Studenac iz Nerezina.

Kupio je meh i počeo učiti od njega preko Vibera te preko YouTubea istraživati istarsku glazbu i eksperimentirati s novim zvukovima. On uživa provoditi vrijeme na Cresu gdje sad snima solo album u prirodi te mu i dalje nije jasno zašto sam otišla iz ove ljepote, a ja mu odgovaram – da upoznam njega.

Kakvi su vam planovi za budućnost? Hoćemo li imati priliku čuti vas u Rijeci, te kako ćete provesti ostatak vremena u Hrvatskoj i kad se vraćate u New York?

– Nadam se da ćemo se vidjeti u Rijeci, ali nisam sigurna jer ništa još nije konkretno dogovoreno. Naime, prvo smo morali otkazati turneju u travnju, pa smo je odgodili za lipanj, pa smo opet sve morali otkazati i nisam htjela »bookirati« ništa dok zbilja ne dođem.

Sada kada sam tu, opet sam u organizaciji Crescenda koji je isto pod upitnikom – npr. prije nekoliko dana su otkazani svi javni nastupi na području grada Lošinja i može se dogoditi da se u zadnji čas otkaže i festival.

I u Labinu smo prvo imali u planu nastupiti 6.8. pa se koncert prebacio za 13.8. Osjećam da me ta neizvjesnost koči da radim bilo kakve planove za budućnost, budući da smo toliko toga već otkazali ili odgodili.

Plan je da se vratimo u New York krajem devetog mjeseca, ali vidjet ćemo kako će se situacija razvijati. A bilo bi dobro i malo se odmoriti, koji tjedan. Ja zapravo nisam stala – kako se sve prebacilo online, kroz cijeli lockdown i otkad sam došla u Hrvatsku i dalje predajem učenicima u New Yorku te dogovaram jazz koncerte preko agencije za starije osobe, također u New Yorku, preko Zooma. Ja još godišnjeg vidjela nisam…