Ana-Marija Fabijanić, umjetničkog imena Ane Paška, multidisciplinarna je umjetnica koja je diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 2010. te Film i video na Umjetničkoj akademiji u Splitu 2019. godine, a uza sve to bavi se i glazbom. Također, jedna je od osnivačica kazališta Besa u okviru kojeg je vodila glumački studio Backstage u Splitu.

Trenutno živi u rodnom Pagu, a u razgovoru nam je otkrila otkud ideja za njezino umjetničko ime.

– Za vrijeme studija u Zagrebu jedan prijatelj mi je dao nadimak Ane Paška i od tada su me svi počeli tako zvati. Pored toga, zanimljivo je i to što mi se brat zove Paško. Meni se to jako svidjelo jer sam s Paga i strašno sam vezana za taj otok. Tako da mi je to s vremenom postalo i umjetničko ime, započela je simpatična Ane Paška.

Njezino umjetničko stvaranje ne poznaje žanrovske granice

Završena priča

Osvnula se i na kazalište Besa.

– Kazalište Besa je već završena priča zato što već tri godine ne živim u Splitu. U toj priči sam više bila sporedan lik zato što ga je osnovala moja prijateljica i režiserka Marica Grgurinović s kojom sam 2013. radila na autorskom projektu neverbalnog kazališta, odnosno vizualno-muzičkog teatra.

U Besi smo se isključivo bavili autorskim predstavama. Pritom je važno istaknuti kako je to kazalište bilo najplodonosnije i najpoznatije po kazališnom kampu koji se održavao osam godina na Visu, a vodila ga je upravo Marica, ali sam i ja sudjelovala te smo organizirali razne programe, od glumačkih do muzičkih radionica.

Međutim, nakon toga je Marica krenula u svom smjeru spajajući kazalište i terapiju, dok sam se ja od 2014. posvetila svom autorskom radu, prisjetila se.

Priča i o glazbi u svom životu.

– Glazba je cijeli život sa mnom. Završila sam glazbenu školu za klavir, nastupala sam na raznim dječjim festivalima te pisala dječje pjesme. U obitelji sam od malih nogu bila okružena instrumentima. Tako sam sama naučila svirati gitaru, harmoniku, pa i trubu. Kod sviranja mi nije bitna tehnička perfekcija.

S obzirom na to da mi kazalište predstavlja temelj, glazbi više pristupam iz kazališnog ugla. Tako primjerice nerijetko gitaru koristim kao pejzaž te istražujem kako svirati na neuobičajene načine. Nekada mi je dovoljno svirati samo po jednoj žici kako bih stvorila neku određenu atmosferu. U svemu tome postoje nepregledne mogućnosti izražavanja vlastite duše i stvaranja novih oblika putem različitih medija, kaže svestrana Ane.

Ima poprilično osebujan i autentičan glazbeni izričaj. Ove godine je nastupala na Splitskom festivalu s pjesmom »Tuka«, a kako kaže, cilj joj je bio pokazati svu slojevitost svoje umjetničke ličnosti. Tako je njezin scenski nastup bio popraćen i zanimljivom kostimografijom. Između ostalog, prošle godine je objavila i pjesmu »Sanjam cajke«.

– Ta pjesma je zapravo nastala kao oblik šale, ništa ozbiljno. No, kako kažu, u svakoj šali postoji djelić istine, tako da se ipak ne mogu ograditi u potpunosti od teksta i o čemu pjesma priča. Pjesma mi je došla u snu i otud njezin naziv. To je neki moj komentar na sve ono što se događa na glazbenoj sceni.

Međutim, nisam imala namjeru kritizirati cajke, koliko izraziti svoju vlastitu frustraciju oko cijele pomame oko njih kroz humor gdje su one za mene noćna mora. Pritom nisam razmišljala o podjelama na »mi« i »oni«, oni koji ne slušaju cajke i oni kojih slušaju.

Uz to, način na koji pjevam ima prizvuke cajki. Dakle, misao vodilja prilikom stvaranja te pjesme bila mi je neka vrsta igre, što je zapravo karakteristika moga cjelokupnog stvaranja. Tako je nastala i ova, uvjetno rečeno, cajka o cajki, kazala je kroz smijeh.

Svoje pjesme opisuje kao muzičke razglednice

Odraz vremena

Rado i često pomiče granice u umjetnosti.

– Moj rad je obilježen multimedijalnošću, pa tako ne pripadam niti jednom mediju posebno. To je na neki način produkt i odraz današnjeg vremena u kojem se različiti umjetnički oblici međusobno isprepliću. Od djetinjstva sam sklona sinesteziji i kada bih crtala, uvijek bih svoje crteže negdje čula i kao glazbu.

Po struci sam dramaturg, završila sam i film i video, ali se isto tako bavim i glazbom. Svi ti različiti umjetnički mediji se u mom radu isprepliću na jedan prirodan način u kojem stvaram hibridne žanrove, koje nekad ni sama ne znam definirati. Ali, s vremenskim odmakom, retrogradno se ipak može eventualno povući neka linija i zaključiti što bi to moglo biti.

Moj rad je u svakom slučaju multižanrovski pa tako svaka moja pjesma žanrovski zvuči drugačije, ispričala je.

Ane otkriva što je najviše inspirira.

– Najviše me inspirira sam život. Volim promatrati sve ono što život donosi sa sobom, od svakodnevice, međuljudskih odnosa i tako dalje. Tako nastaju moje muzičke razglednice o svakodnevnom životu. One nastaju posve spontano i nerijetko su produkt nekakve moje svakodnevne frustracije.

Na primjer, frustrirana sam jer ne znam što ću kuhati, pa odlučim napraviti pjesmu o tome. Sve te dimenzije u kojima kao ljudi plivamo, od svakodnevnog do nadnaravnog, me snažno inspiriraju. Zapravo nitko ništa ne zna, a svi smo uvaljani u istu životnu kreaciju, kazala je.

Ističe kako ne može odvojiti stvaranje od života.

– Stvaranje je toliko integrirano u moj život. Tražila sam nekakav vlastiti put u kojem bih spojila život sa stvaranjem, da nisu odvojeni jedni od drugoga. Tako nikada u životu nisam napisala nekakav projekt u smislu da tražim sredstva od ministarstva ili EU fondova.

Čak mi je »mrska« riječ projekt jer jednostavno ne rezoniram s tom pričom. Inače, moja dragi se bavi fotografijom i videom, pa stvaramo zajedno i svašta nas još čeka za oplemeniti na razini kreacije. Toliko pjesama ili muzičkih razglednica čeka na svoju manifestaciju u muzičkom obliku, dok su sada još uvijek samo na razini ideje, otkrila je.

Nedavno je na Pagu održala jesenski intenziv »Ja klaun«

Uljepšavanje duša

Priča i o svojim »koncartima« u okviru kojih, kako kaže, vodi salon za uljepšavanje duša.

– Ono što radim cijelo vrijeme je da izvodim glazbene performanse koji su se pet godina zvali »improvizije«. Međutim, moja producentica Marijana Radoš ih je preimenovala u »koncart«.

U pitanju je igra riječi zato što ti nastupi nisu niti koncerti, niti predstava, već nekakav hibridni izvedbeni izričaj koji se nalazi negdje između toga. U posljednje vrijeme izvodim intimne koncarte, a u ovom mjesecu me očekuju dva takva u Zagrebu.

Intimni koncarti mi pružaju posebno zadovoljstvo jer se na njima ljudi međusobno povežu i otvori se taj jedan prostor gdje me puste da ih povedem na muzičko putovanje. To mjesto svoje izvedbe nazvala sam »salon za uljepšavanje duše«.

U načelu je to suma sumarum mog cjelokupnog rada. Reakcije ljudi su i više nego pozitivne te zaista bude iscjeljujuće iskustvo na obostrano zadovoljstvo, pojasnila je Ane.

Pored intimnih koncarta, održava i tematske intenzive ili radionice na otoku Pagu. Tako je nedavno završila s tematskim intenzivom »Ja klaun«.

– Općenito radim razne radionice u kojima uglavnom primjenjujem kazališne principe. Tako s polaznicima često radim na glasu, tijelu i slično. Kroz takve intenzive prenosim izvedbene alate koji im mogu koristiti u različitim životnim situacijama, bez obzira na to jesu li izvođači ili ne, kazala je Ane.

Na pitanje koja je njezina misao vodilja u životu, odgovorila bez zadrške kako je to upravo igra i igranje.

– U životu me uvijek vodi igra. Smatram kada god postanemo ozbiljni, u bilo čemu što radimo, to postaje naporno. S druge strane, igra rasterećuje prostore i čini život zaista radošću. Postoje dvije prekrasne misli Miroslava Mike Antića koje me strašno inspiriraju, pa ih često znam izgovarati.

Prva je »Nema nevidljivog, ima samo nemoćnih očiju«, a druga »Postoje ljudi koji znaju granicu slobode, a isto tako rijetki su oni koji poznaju slobodu granice«. Za mene su to stvarno mjesta na kojima treba kontemplirati i vidjeti što to donosi, a donosi mnogo toga, zaključila je Ane Paška.