U austrijskom gradu Saafeldenu u Alpama je od 18. do 21. kolovoza održano 42. izdanje tradicionalnog jazz festivala. Tijekom četiri dana nastupilo je 230 glazbenika iz dvadeset zemalja. Poseban status među njima zauzima miljenik publike, ali i glazbenika, američki pijanist i skladatelj Jason Moran. On je nastupio na dva koncerta: solo, ali i kao gost s norveškim Trondheim Jazzorchestrom.

Briljantan je bio njegov solo nastup na kojem su se izvedbe odvijale na nekoliko razina. Jedna od njih je slavljenje tradicije. Iako u njegovim izvedbama možemo prepoznati te stare jazz standarde, pod njegovim prstima one zvuče avangardno.

»To sam naučio od pijanista Jakija Byarda koji je godinama bio moj učitelj«, objasnio je u razgovoru koji smo vodili nakon koncerta.

»Naučio me kako treba razmišljati o povijesti klavira, tako da se razni aspekti mogu presijavati. To što započnete svirati na jedan način ne znači da na isti način morate i završiti. Obožavam tu fleksibilnost. Puno toga dolazi od njega.

Na hrabar je način pristupao staroj, tradicionalnoj glazbi, od one koju je proučavao uz Earla Hinesa, od stvaranja te tradicije. Poput njega, i ja tu tradiciju želim premjestiti u neku drugu dimenziju.«

Posrednik u preobrazbi

Moran je na Jazzfestivalu Saalfelden improvizirao na vlastite skladbe, ali i standarde koje je premjestio u neku drugu dimenziju. Osim skladbi Jakija Byarda i Buda Powella svirao je skladbu »Carolina Shout« stride pijanista Jamesa P. Johnsona, jednog od najutjecajnijih glazbenika iz ranog razdoblja jazza.

»James P. Johnson je važan zato jer je prethodio Theloniousu Monku koji je za mene vrh«, rekao je.

»Uvijek je bio povezan s tim putem što počinje s onima koji su stariji od njega kao što su James P. Johnson, Fats Waller i Duke Ellington. Oni su poput moje starije braće.

James P. Johnson je utemeljio stil i mijenjao ga. On je, prema mojem mišljenju, uvijek suvremen. Demonstrirao je nevjerojatnu tehniku, a ujedno je svirao s dubokim filingom. Njegove se izvedbe doimaju kao da svira ogroman orkestar, a radi se samo o njemu i klaviru.

Zavidim mu na osjećajnosti koja se čuje u njegovim izvedbama. Bio je velik glazbenik s moćnom lijevom rukom, a ritam je važan za Harlem gdje je živio i svirao. Tamo se sijalo sjeme za napredak, posebice u pogledu ritma. James P. Johnson je posadio sjeme tog ritma u Harlemu.

Sudjelovao je u promjenama koje je iznjedrila harlemska renesansa, zajedno s drugim umjetnicima, piscima, pjesnicima. On je bio sve to. James je također bio učitelj Fatsa Wallera. Zajedno su pisali skladbe. Kad je Fats Waller izvodio skladbu »Carolina Shout« svirao je tako čisto i tako brzo. Ja ne mogu svirati tako brzo. Zvučalo je prl-rl-rl-rl. Nevjerojatno!«

Fascinantno je što u Moranovom sviranju te skladbe čujemo stride piano, ali istodobno i avangardan pristup. »Važno je znati čim više«, rekao je.

»Povijest se ne može učiti samo na jedan način. Svaki student glazbe mora pronaći vlastiti način učenja povijesti. Byard me je podučavao na jedan način, ali tada je preminuo. Zato nisam od njega saznao dovoljno o klaviru pa sam o njemu učio od drugih glazbenika.

Od početka sam imao poštovanje prema takvom načinu učenja povijesti. Oduvijek mi je bio usađen takav stav. Tako sam odgajan. Roditelji, ali i djedovi i bake odgajali su me tako da steknem poštovanje prema povijesti. Povijest nikad ne stari. Da bismo mogli napredovati kao osobe koje žive u suvremeno doba, trebamo razumjeti povijest.

Zato uvijek volim izvoditi nešto iz povijesti glazbe. Netko treba znati sve te stare priče. Suvremena zajednica može funkcionirati jedino zato što je netko istražio nešto iz prošlosti. Svirate li glazbu, bavite se kulturom, ne samo zvukom. To je postalo kultura.

Odlazimo daleko od našeg doma da bismo dijelili našu kulturu. Klavir je dobar posrednik koji nam pomaže da ljudi prepoznaju o čemu se radi i kako se to može preobraziti u nešto drugo. Uvijek mi se sviđao takav način, zbog klavira i zbog publike. Zanimljivo je kako klavir može pomoći u toj preobrazbi.«

Provociranje duha

Taj duh osjetio se i na solo koncertu koji je održao prošle godine na izložbi »Milford Graves: A Mind-Body Deal​» u The Pew Center for Arts & Heritage u Philadelphiji. Posvetio ga je legendarnom free-jazz bubnjaru Milfordu Gravesu, koji se nekoliko mjeseci poslije premjestio u neku drugu dimenziju. Koncert je započeo svirajući zvona.

»Milford je bio važan bubnjar i znanstvenik«, govori Moran. »Svirao je s Albertom Aylerom i mnogim drugim friovcima. Također bavio se borilačkim vještinama. Uz to proučavao je funkcioniranje tijela, krvi i otkucaje srca. Bio je puno više od glazbenika.

U njegovim poznim godinama postali smo prijatelji i svirali smo zajedno. Stalno smo bili u kontaktu. Tijekom pandemije je preminuo i to dok je još trajala izložba njegovih radova, multimedijskih djela sa skulpturama u interakciji sa zvukom i mapiranjem tijela.

Milford Graves je mnogima puno značio. Volio je provocirati glazbu. Zato sam svirajući zvona provocirao duh. Zvona su prisutna diljem svijeta. Zvona pomažu ljudima da budu svjesni vremena, čuju se s velikih udaljenosti, dozivaju nas. Koncert sam započeo svirajući zvona da bih ga dozvao u prostoriju o kojoj sam bio s publikom. Pozivno zvono!«

I na nastupu u Saalfeldenu Moran je svirao zvona, barem je takav dojam ostavio u dijelu koncerta u kojem je svirao na žicama u tijelu klavira.

»Želio sam pokazati što je sve moguće napraviti s klavirom na solo koncertu, pokazati djelokrug mogućnosti koje klavir pruža«, tvrdi.

»Ne moraš biti profesionalni pijanist da bi napravio neke od tih stvari. Možeš sjesti za glasovir, staviti prste na tipke i odsvirati. To je zabavno raditi. Publika je bila dobra. Tako daleko možete ići s glazbom samo ako je publika s vama, a ova je publika zaista bila unutar zvuka. To mi pomaže. To mi diže samopouzdanje u istraživanju zvukova.

Jazz, kao i svaka druga glazba koja je bliska jazzu, još uvijek poziva ljude na razmišljanje o njima samima. Nije to samo prezentacija glazbe.

Važno je to sačuvati kao tradiciju jer ljudi tu glazbu također koriste kako bi se iscijelili, kako bi o nekome naučili nešto drugo. U tome je tradicija te glazbe, u tome leži njezina snaga, sposobnost da glazbenici koji sviraju dobiju prostor u kojem mogu podijeliti svoju priču.

To se također ne događa nužno u, primjerice, nekom orkestru. Time smo kodirali snagu jazza. S obzirom na to kako je jazz počeo važno je imati glazbu s kojom se možemo iscijeliti, a potrebna nam je svaka vrsta izlječenja, ne samo liječnička pomoć, ne samo ceremonijalna ili religijska, nego i ona koju donosi zvuk. Ponekad to može biti zvuk koji ne razumijemo, ali koji će nam pomoći da se reorganiziramo i osjećamo bolje.«

Hitre reparacije

U svojim solo izvedbama Moran često koristi kontraste, primjerice izmjenjuje tišinu i grmljavinu, nježnost i brutalnost, povezivanje i razaranje…

»To ovisi o rasponu emocija i promišljanju o tome kako svaki osjećaj iskoristiti za osmišljavanje skladbe«, rekao je. »Svatko od nas ima razne osobine koje se mogu slagati u slojevima, ali se mogu donijeti i bez slojevitosti. Pokušavam dokučiti kako melankoliju združiti s radošću, kakav suživot mogu imati ta dva osjećaja.

Ponekad odaberem skladbu koja se nastavlja na prethodnu, kao da se tare uz nju. Želim ostvariti osjećaj trenja među skladbama. To je uzbudljivo, može nagnati publiku da poludi. Također kod slušatelja nastojim izazvati iščekivanje, potaknuti ih da se upitaju što će se dogoditi poslije.

To može donijeti zagonetnost u solo sviranju. Zgodno je jer ne moram nikome nagovijestiti da ću to učiniti. Ne moram se o tome dogovarati s članovima sastava, jednostavno napravim to. Čak i ako nisam siguran mogu li izvesti to što zamislim, primjerice zbog tehničkih ograničenja, ako sam uvjeren u smislenost te zamisli, uspjet ću.

Svirajući solo imam najveću slobodu, osjećam najveći potencijal, ali i sigurnost da ću se izvući ako negdje zaribam, a u toj situaciji nema nikoga tko bi me spasio. Svirajući sa sastavom dijelim odgovornost o izvedbi s ostalim članovima, a svirajući solo ostajem sam s glazbalom, a to ponekad može biti zastrašujuće.

No u novije vrijeme doživio sam toliko radosti upravo svirajući solo. Tako nešto nisam mogao doživjeti kao mlađi glazbenik. Morao sam sazreti da bih to otkrio, da bih spoznao koliko je velik raspon skladbi kojima mogu očarati publiku.«

Moran je svjestan da se u takvom pristupu, koji donosi rizik i neizvjesnost, uvijek može dogoditi da uprska, ali jazz glazbenici su svjesni da su to učinili i odsvirat će nešto čime će stvoriti dojam da nisu zabrljali. Tako se stvara nešto novo u glazbi, tako se ona premješta u neku drugu dimenziju.

»U tome leži snaga improvizacije, u sposobnosti da u trenutku možete ispraviti pogrešku, reparirati izvedbu«, objasnio je. »Kao improvizatori uvježbani smo za to, za hitre reparacije. Najbolji glazbenici znaju kako to napraviti bez da prekinu svoj »ples«. Kad čujete tako nešto, znate da se radi o glazbenicima najviše razine.

To su oni koji će i iz takve situacije izvući nešto korisno i iz toga stvoriti grandiozno djelo. Primjerice u Japanu, ako se razbije keramička šalica, oni je sastave i spoje pomoću zlatnih niti, tako da se vidi zlatna štrafta. Zlato djeluje kao ljepilo koje spaja slomljene dijelove šalice.

Osjećam da mi tako nešto ponekad radimo s glazbom. Osvijestio sam korištenje intuicije, što mi posebice pomaže kad sviram s glazbenicima s kojima zajedno istražujem glazbu.

Sretan sam što sam dio tog društva, tih glazbenika s kojima sviram – Charlesa Lloyda, Archieja Sheppa, Zakira Hussaina, Waynea Shortera, Davea Hollanda – koji ne tragaju samo za divnom glazbom, nego za uzvišenim vrijednostima, za nečim što će biti u službi dobrobiti čovječanstva.«

Estetika slobode

Često u našim razgovorima govorimo o umjetnosti, ne samo o glazbenoj. Naime, Moranovo se stvaralaštvo zasniva na spoju raznih umjetnosti ili se ponekad nadahnjuje nekima od njih. Primjerice, dva dana prije solo nastupa u Saalfeldenu, održao je također solo koncert u Munchovom muzeju u Oslu.

Tom prigodom bio je smješten u središtu prostorije okružen publikom, ali i radovima Edvarda Muncha, a te slike imaju intenzivan, dubok psihološki naboj.

»To ima snažan utjecaj«, rekao je.

»Bilo je iscrpljujuće jer dimenzije nekih slika su enormne. Neke zauzimaju polovicu prostorije. Zastrašujuće je svirati kad si okružen tim velikim slikama. Publika je istodobno mogla gledati mene za klavirom i slike na zidu. Nestvarno! Također, bilo je nadahnjujuće gledati sadržaj slika i način na koji umjetnik pristupa temi, kako stvara matafore, svjetla, kontraste…

Munch je majstor svega toga. To se ne osjeća samo u velikim formatima, nego i u nekim vrlo malenim koji su također izloženi u muzeju, primjerice predivnim crtežima olovkom na papiru koji su jednako moćni kao slike velikih formata. Znao je sjajno stilizirati zamisli i prenijeti ih na sliku, bez obzira koliko je velika ili malena.

To pokušavam činiti u glazbi. Mnoga djela norveških umjetnika potaknuta su vrstom svjetla koje je posebno baš tamo, gore, na sjeveru, na tom nebu, oblacima obasjanim tim suncem, ali također važan je način na koji pristupaju mraku. Slikajući Munch se tim temama bavio iznova i iznova.

Očituje se to u prikazivanju bolesnih, načinu oslikavanja sjena osoba, osoba koje je prikazivao bez lica ili je njihovo lice zamućeno, bez puno detalja.

Ostvarivao je to kroz način na koji je koristio svjetlo. U prostoriji u kojoj sam svirao ogromna je slika koja prikazuje svjetlo, zapravo odsjaj sunca koji dolazi preko planine, ali to svjetlo, to sunce, ta energija, to može biti bilo što. Zato sam svirao glazbu koja je odraz oba aspekta: mračnu i svijetlu, baš kao što sam vidio na slikama. One su me vodile.

Ali ovo u Saalfeldenu je posebna situacija jer Munchov muzej je na ovoj lokaciji potpuno nov. Otvorili su ga prošle godine. Slike su stare, ali zgrada muzeja je nova, a ovaj festival je star. Razvijao se i tijekom tog razdoblja, predstavio je neke od najkreativnijih glazbenika koji su svirali u ovom divnom krajoliku.

Prema mojem mišljenju to je jednako važno. Jazzfestival Saalfelden održava istinsku estetiku slobode zvuka, što možemo čuti u izvedbama svih sastava koji ovdje sviraju. Festival mi je važan i zato jer sam ovdje često dolazio svirati, ali i kao ljubitelj glazbe. Ovdje sam slušao sastave koji su me promijenili. Ovdje sam upoznao Cecila Taylora, kad je svirao u duu s Tonyjem Oxleyjem. Bilo je to impresivno.«

Mudrac Ornette

Munch nije jedini slikar koji je ostavio snažan dojam na Morana i koji je utjecao na njegovu umjetnost. »Jedan je nedugo preminuo«, prisjetio se.

»Nije on moj najdraži slikar, ali želim ga spomenuti. Njegovo je ime Ed Clark. Doživio je devedeset i dvije godine.

Radio je slike velikih formata koristeći debele kistove. Bio je prijatelj Ornettea Colemana. Obožavao je njegovu glazbu. Nešto je posebno u njegovim slikama. Pronašao je nešto drukčije. Radio je s nekom vrstom međuprostora.

Ponekad je to bila apstrakcija, a ponekad nešto što se doimalo kao da je izvan naših života. Potrebno je pažljivije promatranje da bismo to shvatili. To volim kod slikanja. To je isto kao kod pisanja skladbi i sviranja.

Kad slušamo dobru skladbu, ona nas usisa u svoj svijet. On je definitivno jedan od onih koji nadahnjuju. Bio je važan, ne samo za mene, nego i za puno umjetnika iz mog okružja u New Yorku. Obožavamo ga. Volimo način na koji je radio. Naime, jazz je apstraktna aktivnost, mi uvijek djelujemo u sferi apstraktnog.

Naravno da možete oslikati svoje priče bez konkretnih opisa. Sve su to apstraktna djela. Takve su i skladbe. Oni koji su imali priliku posjetiti Ornettea Colemana u njegovom domu, mogli su na zidu vidjeti ogromnu sliku Eda Clarka. Moj prijatelj, fotograf John Rogers, pozivao je glazbenike da dođu u njegov dom gdje je održavao jam sessione.

Jednog dana ja sam bio jedan od njih. Bilo je to godinu dana prije nego što je preminuo. Došao sam u njegov dom, Ornette je gledao televiziju, a na njegovom stoliću za serviranje kave bilo je puno raznih vrsta igračaka. No, doimalo se kao da se radi o nekom umjetničkom projektu.

Rekao je da je to poklon školaraca, da su to djeca napravila od stakla. Nikad neću zaboraviti taj prizor – među svim tim ozbiljnim slikama držao je djela koja su napravila djeca. Sve je to na njega djelovalo nadahnjujuće. Osim toga, imao je veliki stol za biljar.

Volio je igrati biljar, ponekad i sam, gađajući lopticama određenu rupu. Dugo smo igrali biljar i tek potom konačno svirali zajedno. Najprije je on svirao klavir, a kad se prebacio na saksofon, ja sam svirao klavir. Svakih pola sata pitao bi me radim li ono što zaista želim. Bio je predivan. Jednom mi je rekao da svatko može biti umjetnik, da djeca mogu biti umjetnici. Ornette je bio mudrac.«

Psihologija rasizma

Prije nekoliko godina preminula je književnica Toni Morrison, jedna od najboljih američkih spisateljica, autorica mnogih divnih romana. Ona je također utjecala na Moranov način razmišljanja o umjetnosti, ali i stav o životu.

»Pisanjem romana počela se baviti u kasnijem razdoblju svog života«, govori Moran.

»Prije toga bila je urednica. Sjajna je književnica. Pronašla je način da kroz knjige, kroz jezik kojim komunicira, stvori krugove oko povijesnih zamisli, primjerice kroz zamišljen život žene koja je ropkinja, koja ima djecu, koja razmišlja o njihovoj budućnosti i odlučuje se na čin ubojstva vlastite djece zato da ne bi rasla u ropstvu.

Napisala je roman »Jazz«. Bila je briljantna u zapažanju detalja. Nisu to samo detalji o stoliću za kavu s dvije čaše i nekom biljkom, nego i o osjećajima što obuzimaju osobu koja razmišlja o stoliću za kavu. Ona prodire duboko u njezinu psihu. Čitanje njezinih knjiga potiče me da budem bolji glazbenik, jer vidite napor koji stoji iza toga, osjećate koliko je to moćno.

To vas motivira da uvijek iznova čitate neko njezino djelo. Kad pročitam rečenicu ili ulomak, učini mi se tako moćno kao i neki refren bluesa. Razmišljam o tome kako bih mogao odsvirati svoj blues da bude poput misli koju je ona zapisala. Nevjerojatna je. Govorila je o psihologiji rasizma u Americi.

Govorila je o strukturi moći koja je karakteristična za Ameriku, kad ljudi smatraju da imaju moć, ne zato što su te bacili na koljena, nego zato što će te iscipelariti tako da ti više nikad ne padne na pamet da pokušaš ustati.

Tada će se osjećati visokima. Otuda je crpila nadahnuće za svoje pisanje. Zato često razmišljam o tome da u ovom trenutku, zapravo, stojim uspravno, ne klečim, i družim se s ljudima koji također stoje uspravno i nikad ne kleče.«

Godišnje ceremonije

Iako se u novije vrijeme posvetio solo nastupima, Jason Moran ne odustaje od trija Bandwagoon u kojem već dvadeset godina uz njega sviraju bas gitarist Tarus Mateen i bubnjar Nasheet Waits. S njima je do sad dva puta nastupio u Hrvatskoj: 2005. u Zagrebu na festivalu Jazz.hr i 2019. u Puli na festivalu Backstage Live.

S njima je, ponekad uz goste, snimio desetak albuma, od toga dva: »The Bandwagoon« i »Thanksgiving at The Vanguard«, u kultnom njujorškom jazz klubu Village Vanguard. »Svake se godine okupimo nekoliko puta da poduzmemo turneju«, kaže.

»To je za nas hranjivo, kao vitamin. Kad smo počinjali nastojali smo pronaći vlastiti pristup glazbi, a to nije bilo lagano. Nastojali smo ustanoviti naš jezik, jezik koji tada još nije postojao, a kojim danas govorimo. Morali smo pronaći skladbe koje se stapaju s našim jezikom i stilom.

Svake godine sviramo jedan tjedan u Vanguardu i to četvrti tjedan u studenome. Village Vanguard je naš dom i zato je ispravna odluka da tamo snimamo albume. Važno je da čujem kako publika zvuči, kako diše. Na tim albumima čujete dvoje: glazbenike i publiku, čujete kako koegzistiraju zajedno u istoj prostoriji dok traje izvedba.

To nam također govori gdje se nalazi naša glazba. Slušaš li album »Thelonious Monk at the Blackhawk« na snimci se čuje žamor ljudi koji su sjedili za stolovima blizu bine. Slušamo li snimke Charlieja Parkera čut ćemo da ljudi pričaju, ali to je ipak dokumentirano i objavljeno na diskografskim izdanjima.

Glazbenici također međusobno razgovaraju, ali unatoč tome nastavljaju sjajno svirati. Za nas je to najbolja situacija. Imamo divan odnos s klubom i publikom koja nas godinu za godinom dolazi slušati u Village Vanguard. To je neka vrsta svakogodišnje ceremonije, a mi želimo snimiti tu svetkovinu. Ljudi osjećaju našu glazbu i daju nam to do znanja.

Upravo zbog tog kontakta s publikom, ali i spoznaje da su u Village Vanguardu svirali svi moji omiljeni glazbenici, na tim nastupima osjećam nešto dublje, neke posebne vibracije, energiju. Klub postoji gotovo devedeset godina, što znači da se u njegovim zakutcima skriva puno duhova.

Kad god smo na pozornici s nama su duhovi drugih glazbenika. To je također dobar osjećaj. Zato nastojimo svirati na razini koja odgovara toj prostoriji. Taj klub je neka vrsta jazz hrama. Odlazimo dolje sjediniti se s našom zajednicom.

Tako nešto ne možete doživjeti niti u jednom drugom klubu, jer je čudnog oblika, ima sve te fotografije na zidu, možete čuti kad podzemna željeznica prolazi u blizini, te vibracije možete osjetiti kroz pod. Savršeno! Obožavam sve to. Na cijelome svijetu nema mjesta poput tog.«