Anezi

Alena Nezirović dokaz je da nikad nije kasno za ostvarenje želja: ‘Ništa u životu nisam dobila na lijepe oči’

Edita Burburan

Ljeti uvijek živim u Vrsaru, a punih sam deset godina jeseni, zime i proljeća provodila u Rijeci. Ona je uz Vrsar moj najdraži grad u Hrvatskoj i sumnjam da će se to promijeniti. Jednostavno, zavoljela sam energiju tog grada i ljude u njemu



Da nikad nije kasno za ostvarenje životnih želja, dokazala je 34-godišnja Alena Nezirović, poznatija kao Anezi, koja je na glazbeno nebo stigla nakon studija prava i diplome upravnog pravnika.



Duge godine traženja nadoknadila je riskantnom odlukom o sudjelovanju u reality showu Big Brother i Gospodin Savršeni. Iz tih televizijskih emisija pamti je šira publika koju Anezi danas osvaja svojim glazbenim uracima. Svojim glasom, stasom, a često i autorstvom svojih pjesama, zauzela je ozbiljan start prema zvjezdanim stazama.



Njezina upornost prošle je godine, unatoč karanteni, urodila i dvostrukim live albumom »100 je razloga«. Svoj prvijenac snimila je na pozornici u zagrebačkoj Tvornici kulture, a odnedavna je i izdan kod diskografske kuće Menart.


Ostvarenje želje


Izdali ste svoj prvi album pod nazivom »100 je razloga«, možete li nam otkriti barem neke od razloga zbog kojih ste se odlučili izdati album?




– Dvostruki album nosi naziv po istoimenoj pjesmi, koja opisuje najteži odnos u mom životu. Na omotu albuma ispisala sam događaje, razloge, iz svog života koji su me vodili k svemu ovome.


Prvi je razlog što uvijek želim slijediti svoje srce i strast, razlog broj petnaest je što mi je intuicija rekla kako je vrijeme za promjene, a razlog broj dvadeset i osam je što sam osjetila kako će me moj izbor odvesti na veliku životnu prekretnicu… I tako bih dugo mogla dalje nabrajati.


Live album snimljen je za vrijeme lockdowna, na Valentinovo u Tvornici kulture, kakvo je to bilo iskustvo?


– Bio je to jedan entuzijastičan poduhvat na zajedničku inicijativu mojih kolega i prijatelja Ante Grossija i Domagoja Keče. Složili su live aranžmane, a onda sam s njihovim bendom Gramophonix snimila audio i video u Tvornici Kulture. Bio je to virtualni koncert koji je s izlaskom albuma objavljen i na mom YouTube kanalu kao »Live session prvog albuma 100 je razloga«. S obzirom na to da je bio lockdown publike nije moglo biti.


Recimo da je to jedan alternativan način promocije albuma u ovako teškoj situaciji za glazbenike. Osim toga svrha snimanja live albuma na dva CD-a bila je s bendom uživo stilski svesti sve pjesme s CD-a 1 pod zajednički nazivnik. Na albumu je 28 pjesama, što predstavlja ogroman rad iza mene, posebice od 2018. kada sam krenula ozbiljno i kada je nastala većina pjesama.


Na profesionalnu glazbenu karijeru, odnosno za javne nastupe, odlučili ste se tek u tridesetoj godini. Što vas je konkretno navelo na tu odluku?


– Oduvijek je ta želja tinjala u meni, ali je bila odgađana zbog brojnih razloga. Nedostajalo mi je obiteljskog razumijevanja i podrške za tako ozbiljan mentalni i financijski poduhvat. S godinama sam ojačala, pa mi mentalna podrška više nije bila važna. Paralelno s tim moja ljubav i strast prema toj želji narasla je i probudila podršku kod onih od kojih mi je bila potrebna.


Riječke veze


Rođeni ste u Banjoj Luci, odrastali ste u Vrsaru, ali puno vremena proveli ste i u Rijeci gdje ste studirali pravo?


– Sve je točno. Tata mi je Bosanac, mama Istrijanka. Ljeti uvijek živim u Vrsaru, a punih deset godina sam jeseni, zime i proljeća boravila u Rijeci. Ona je uz Vrsar moj najdraži grad u Hrvatskoj i sumnjam da će se to promijeniti. Upis na pravni fakultet je bio razlog dolaska u Rijeku, ali ne i ostanka. Jednostavno, zavoljela sam energiju tog grada i ljude u njemu.


Zašto ste odustali od pravnog fakulteta, odnosno je li glazba vaš konačni životni izbor?


– Nisam odustala s obzirom na to da sam na kraju na istom fakultetu završila smjer za upravnog pravnika. Ali, da, nakon završene godine i pol studiranja na pravu, odustala sam i nastavila samo pjevati. Međutim, ja sam odgovorna i ne volim ostavljati stvari nedovršene pa sam se zbog toga kasnije vratila na pravni fakultet i prebacila se na upravno pravo jer je kraće i lakše, a i priznali su predmete s prava. Završila sam to u roku i s ciljem da objesim diplomu na zid, a tako je i bilo. Uvijek je glazba bila moj konačni životni izbor, samo si to neko vrijeme nisam htjela priznati. Bila sam odgajana kao da je to nešto loše, pa je trebalo snage za izaći iz tog obrasca.


Na albumu ste surađivali s mnogim Riječanima, jeste li još uvijek s njima u kontaktu, vežu li vas još uvijek riječke veze?


– Vežu, naravno! Surađivala sam s Robertom Pilepićem, Brankom Berkovićem, Aleksandrom Valenčićem, Duškom Rapotecom Uteom, a najjača riječka veza je s Emirom Grozdanićem, koji je koautor glazbe pjesme »100 je razloga«, ali i aranžer na još četiri pjesme. Emir je vrhunski glazbenik, poznat i pod imenom Jed Becker, pod kojim nastupa kad izvodi blues glazbu. Osim toga je i voditelj udruge RiStars. Iznimna mi je čast što mi je takav čovjek već deset godina kolega i prijatelj. Ima tu i ostalih riječkih kolega s kojima nastupam, ali i puno prijatelja. Rijetko idem iz Zagreba za Vrsar, a da se ne zaustavim u Rijeci.



Festivali bez sjaja


Šira publika pamti vas i kao sudionicu reality showa Big Brother i Gospodin Savršeni. Jeste li uživali sudjelujući u tim projektima? Što vam se najviše svidjelo?


– U Big Brother sam se sama prijavila, a za sudjelovanje u Gospodinu Savršenom sam dobila poziv od produkcije. Nakon mukotrpnog razmišljanja odlučila sam ga i prihvatiti. Ne može se reći da je uživanje bilo glavni osjećaj koji je dominirao, bilo je više stresa i briga. Naime, nikada nisam krila razlog prijave i pristanka da u njima sudjelujem.


To je uvijek mala i za pjevački imidž jako riskantna šansa da tako besplatno i neovisno o ikome proguram svoje lice u javnost. Jednostavno, nedostajalo mi je financija za moje ambicije. To je za mene bio isključivo posao.


Najviše mi se svidjelo što sam u svom naumu i uspjela. Zadržala sam se kontinuirano u medijima i treću godinu nakon tih emisija, čime sam postala iznimka koja potvrđuje pravilo kratkotrajnih i instant reality zvijezda. Iako, najveća ušteda tu nije u novcu, već u vremenu, što mi je kao osobi koja je karijeru počela tek s trideset godina jako dobro došlo. Nadalje, to mi je apsolutno promijenilo život u smjeru koji sam tada zaželjela.



Mogla bih navesti nebrojeno puno primjera podrške raznih ljudi iz showbiz sfera, ali to će isto doći do izražaja tek kroz nekoliko godina. Definitivno, oko osamdeset posto poslovnih kontakata vučem iz činjenice da sam bila u tim realityjima. To je velika podrška jer su ti ljudi kroz male ekrane osjetili ono što je istina, a to je da sam tim sudjelovanjima u realityjima iskoristila jedino sebe, odnosno svoju osobnost i sposobnost za neki viši cilj.


Oni znaju da je taj moj postupak ekvivalent jako poštenom radu u nekom normalnom poslu. Razumiju showbiz i koliko sam se time izložila i riskirala. Podržavaju takvu hrabrost i mentalnu snagu. Srčano su mi mnogi pomogli i još uvijek pomažu.


Međutim, naravno da je puno onih koji to uopće nisu shvatili, pa sam doživjela sukobe i napade od znanih i neznanih, bliskih, ali i totalno nepoznatih ljudi. No u tome i jesu testovi te moje ljubavi i borbe za viši cilj. Ništa u životu nisam dobila glatko i na lijepe oči. Ali, ne bih ni prihvatila da je tako. Ponosim se svojim neobičnim životnim scenarijem.


Što mislite o festivalima, volite li sudjelovati na njima?


– Mislim da su izgubili »zvjezdanu prašinu« koju su nekada imali i da im je potrebno vratiti stari sjaj i težinu koju su davali izvođačima i autorima. Danas su se, nažalost, sveli na promociju autora, a manje na davanje zvjezdane vrijednosti izvođaču. Sudjelovala sam na festivalima Melodije Istre i Kvarnera 2016., zatim Etnofest Neum 2018. i baš je bilo lijepo. Posebno se veselim ovogodišnjem festivalu Večeri dalmatinske šansone u Šibeniku gdje ću nastupati s naslovnom pjesmom albuma »100 je razloga«, tim više što sam sama autor teksta i koautor glazbe.


Kako biste komentirali ovogodišnji Eurosong, odnosno našu predstavnicu?


– Albina je dala 100 posto sebe i nastup joj je bio odličan, ali s obzirom na konkurente, nismo bili na visini ljestvice koju smo si zadali. Za to je kriv onaj tko je vodio cijeli projekt, a ja nemam pojma tko je to bio. Neki drugi aduti su, mislim, trebali biti u prvom planu, a ne ti na koje se igralo. Ipak, mislim da bismo prošli u drugoj polufinalnoj večeri.


U prvoj je bila prejaka konkurencija s obzirom na to da je tamo isto bilo dosta generičnih pjesama koje su imale sličnu koncepciju nastupa, ali bolju kompletnu sliku. Neki pjevači su vokalno bili jako dobri. Režiranje nastupa i kadriranje im je bolje odrađeno, plesači nisu kostimima
zasjenili glavne izvođače, a energija im je bila uvjerljivija od Albinine. No to sada progovara moje »showbiz oko«, jer laički gledano »bili smo odlični, ali nismo imali sreće«.


Inspirativan Zigman


Hoćete li se i vi možda kandidirati jednom za natjecanje na Eurosongu?


– Nikada ne reci nikada, ali za to se prvo treba prijaviti na Doru. Svakako, pokušavat ću s prijavom, dok god sam u mogućnosti.


Što smatrate svojim tajnim adutom, što bi vam moglo donijeti popularnost?


– Iskreno, mene popularnost kao takva nikada nije zanimala. Da jest, ponašala bih se jednako kao i ostali, a ne imala osebujan stil istupanja u javnosti. Mene zanima uspjeh, a tu je popularnost negativna nuspojava.


No nastojat ću je koristiti za dobro. Nema tu tajni. S pjesmama se samo trebam više aranžmanskim stilom stabilizirati jer na CD-u prvog albuma nisu sve pjesme bile ujednačene. To je čest slučaj kad se osoba na početku svoje glazbene karijere traži i stilski i sa suradnicima. No na CD-u 2 smo već to ispravili.


Što se istupanja u javnosti tiče, neću podilaziti mediokritetima. To znači da će mi trebati puno godina i medijskog prostora da kroz masu žutih ispada, koje showbiz voli, bodem i mediokritete kako bi preko njih filtrirala svoju publiku koja će razumjeti što i zbog čega to radim – zbog ljubavi i želje da svojim životom otvaram i inspiriram druge.


Osim dobre pjesme, pretpostavljam da vam je važno ulaganje i u styling? Imate li nekog tko vam pomaže u tome i ima li neki modni kreator, celebrity čiji vam se stil naročito sviđa?


– Ne, nije mi važno ulaganje u styling jer kuću ne planiram graditi od krova prema temelju. Angažiram stilista gdje moram, a to je u spotovima. Van toga si sada ne mogu to priuštiti, pa sam više fokusirana kako uopće snimiti glazbu. Ali, nisam opterećena tim površnim stvarima, jer moj najveći adut nije u izgledu, već u mojoj glavi.


Pored toga, gotovo su svi celebrityji počeli izgledati i ponašati se jednako. Ulaže se u ambalažu umjesto u sadržaj, što je meni iritantno nametanje nekih standarda koji se kose s mojim sustavom vrijednosti. Ali s koronom se počeo gubiti taj lažni sjaj. Nadam se da ćemo se vratiti nekoj prirodnosti i spontanosti. Modni kreator koji je meni showbizerski zanimljiv i talentiran je Juraj Zigman. Njegov put i uspjeh je inspirativan.


Kojoj su publici namijenjene vaše pjesme, kome se obraćate?


– Općenito, ljudima od 25 godina na gore, ljudima koji emocije razumiju i osjećaju jasno i jednostavno. Iako je bilo nekoliko pjesama koje su bile izlet iz toga. Ali sve je to normalno na početku karijere.


Na albumu ima i vaših autorskih uradaka, često pišete?


– Da, na većini pjesama s albuma sam autor teksta ili koautor teksta i glazbe, a na pjesmi »Volim te« i kantautor. No na albumu su i potpisi Borisa Đurđevića, Marka Tomasovića, Roberta Pilepića, Nikše Bratoša… Uvijek rado uzmem i tuđu pjesmu, ako mi se svidi, a ja pišem kada me na to potakne neki stav, životna situacija ili odnos. Primjerice u prvom singlu »Dal’ se sjetiš ikada?« opisujem ljubavni odnos koji sam proživjela, u drugom »Samo najbolje želim ti« stav kako po meni treba s bivšim ljubavima, a na posljednjem, »100 je razloga« opisujem jedan od najtežih odnosa u mom životu.


Pet načela


Imate li još nekih neotkrivenih tajnih sklonosti, hobija?


– Nije toliko neotkriveno, ali zanimljivo je da svaku večer pišem zahvalnice Bogu za taj dan. Cilj je konstantno biti svjestan blagodati koje smo dobili. Mnoge stvari ljudi uzimaju zdravo za gotovo, a loše imaju sklonost preuveličavati i raditi od sebe patnike, a potpuno nesvjesni pravih patnji koje neki proživljavaju. Što se hobija tiče, volim puno pisati o opažanju i analizi svijeta oko mene, ali nemam vremena za to kao nekada. Zatim, volim rekreaciju.


Tko vam je nadjenuo nadimak Anezi?


– Sama sam si složila to umjetničko ime od svog pravog imena i prezimena. Dakle, to je akronim od Alena Nezirević, »A« plus »Nezi«. Htjela sam nešto jako autentično, upečatljivo i neobično jer dokazano je da takva imena imaju veći potencijal za posao, odnosno da budu primijećena, zapamćena i da se ističu.


Na vašoj lijevoj ruci imate istetoviran poduži tekst, hoćete li nam otkriti što točno piše?


– Hoću. Ispod lijeve ruke, jer je ona »od srca«, imam istetovirano pet životnih načela. Prvo je »živjeti ljubav jedini je pravi put«, što za mene predstavlja vjeru u ljubav kao jedinu ispravnu i onu koja vodi nagradama, odnosno da kroz život izabirem uvijek put srca, a izbjegavam niske nagone poput mržnje, ljubomore, zavisti, osvetoljubivosti…


Drugo je »gdje ima svjetla, treba biti i tame«. To mi znači da u životu moramo naučiti balansirati i da ne patimo za savršenstvom koje ionako ne postoji. Slijedi »padamo da bismo se naučili dizati«. To za mene znači da u suštini nema poraza, već samo lekcija ili situacija koje te vode do boljeg puta, a mi trebamo biti dovoljno jaki da ne padamo u depresije, da ne dopuštamo da nas ego savlada i da se uvijek hrabro dižemo i idemo prema naprijed.


Četvrto načelo je »kako siješ, tako žanješ«. To je karmička izreka, a ja itekako vjerujem u karmu jer moj mi je život dokaz da ona postoji. »Zamisli, vjeruj, primi« označava na koji način fokusirati misli i osjećaje da bi nam se želje ostvarile. To zadnje je najteže načelo jer je previše prepreka koje nam stanu na put kroz život i nameću distrakciju i ubacuju te na »automatski pilot«, što je loše, jer onda nisi ti gazda svojih misli i osjećaja, odnosno života, već lutaš kroz život.


Iako sam to istetovirala pred više od deset godina, tek nedavno sam uspjela ovladati u potpunosti tim zadnjim načelom.
Tetovaža je tu u svrhu vizualizacije, jer je zapravo moja najveća želja u životu da iznova i iznova pokušavam biti što bolji čovjek. Ima i zašto, ali to je preduga tema.


Foto: JURICA GALOIĆ/PIXSELL


Imate li još nekih tetovaža?


– Nemam više tetovaža, niti za sada planiram imati. Lijepo mi je vidjeti na nekim ljudima puno tetovaža, kada su autentični u tome, dakle najviše na alternativcima. Ima mi nešto spiritualno u tome. Ali ja nisam vizualno alternativan lik, više umno.


Trenutačno živite u Zagrebu, žudite za Rijekom i odmarate se, pretpostavljam, u Vrsaru. Gdje se vidite za desetak godina, u kojem gradu i kakvom životu?


– Ljeti se uvijek vidim uz jadransku obalu, a za zimu si mjesta trenutačno ne mogu vizualizirati. Nisam vezana tada toliko za mjesto koliko čemu će me srce odvesti. Primjerice Rijeku kao grad nisam prežalila, zbog prekrasne energije koju mi ima, ali srce me željom vodilo k glazbi, a za to je bilo potrebno preseliti u Zagreb. Teško je to prognozirati. Mogu samo reći kako će me k svemu voditi srce, a pretpostavljam da će to biti sve samo ne dosadan i konvencionalan život.