Hrvatski glazbenik i pjevač, bogatog glazbenog opusa i dobitnik brojnih nagrada, rodom iz Karlovca, Alen Slavica, javio nam se iz Los Angelesa u kojem živi dugi niz godina, te ispričao kakva je situacija u »gradu anđela« u jeku pandemije, ali i o svom najnovijem glazbenom projektu.

Za početak recite nam nešto više o glazbenom projektu, skladbama, na kojima ste radili u protekloj godini dana?

– Obično svake godine izdam dva singla za Crorec. Zadnjih godinu, dvije, izašla je i »The best of« kolekcija. Snimio sam i dva spota za singlove. Prvi singl bio je » Moru ljubav svu san da«. Taman u ožujku sam snimao spot u Šibeniku, kad je HR imala 10 ljudi zaraženih od korone. To je bio početak.
Drugi singl »Još vjerujem u ljubav« se dogodio slučajno. Naime, kako za vrijeme korone pratim puno dokumentaraca, naletio sam na jednog pjevača iz Nepala, Bishwa Nepali, koji je pjevao za dokumentarni film »Death zone«. Radilo se o državnom projektu Nepala, filmu o Everestu, gdje domaćini, šerpe, skidaju smeće s planine, da bi imali čistu vodu u okolnim mjestima, te skidaju jednog zatečenog planinara iz smrtne zone u bazu 1. Teške scene prati uglavnom lokalna glazba, ali i na par navrata se pojavi jedan božanstven glas koji prati scene na filmu. Kontaktirao sam ga, i krenuli smo u suradnju na pjesmi čiji sam autor glazbe i teksta. Snimali smo 6 mjeseci sve skupa na 3 kontinenta, jer produkcija je rađena u Srbiji, videomontaža spota u Zagrebu, Bishva je snimao u Nepalu, a moji vokali pak snimani su u Los Angelesu. On je pjevao na Nepali jeziku preveden tekst s engleskog. Jedna divna suradnja s vrlo popularnim pjevačem iz Nepala. Video smo snimali telefonima, on tamo, ja ovdje… Drago mi je da se pjesma našla na nekim top listama i da se sviđa ljudima… Vrlo je slušana. Evo već sad sam u procesu jednog novog singla, o tome kad bude vrijeme.

U kojoj je mjeri pandemija utjecala na vašu kreativnost, jeli u neku ruku bila inspirativna?

– Meni je električni klavir upaljen skoro pola dana. Tu su i gitare, na dohvat ruke. Pjesma se dogodi u trenutku.
Moram priznati da u jednom periodu lockdowna ovdje u Los Angelesu, nisam bio nešto raspoložen i inspiriran za nove pjesme. Puno ljudi je otišlo, i neki moji dragi prijetelji. Teško je glazbeniku raditi kad je klima grozna… Barem meni. A u isto vrijeme glazba je i bijeg od realiteta.

Kako doživljavate i proživljavate ovu koronavirus krizu koja je prisutna u cjelome svijetu?

– Jedna svakako grozna godina u svim segmentima života. Žao mi je djece koja ovdje imaju školu preko interneta. Nema većeg društvenog života. Puno ih je bilo preplašeno, tužno. Ohrabrujuće što su brojevi zaraženih u SAD-u znatno manji, a izgleda da će i škole otvoriti sredinom travnja u Los Angelesu.
Vidim i po prometu da se sve skupa malo stabilizira, ali su mjere još uvijek naravno na snazi: distanca, maske, a čujem da će do kraja srpnja biti cjepljeno skoro 70 posto stanovništva u Kaliforniji.

Kakva je trenutna situacija u Los Angelesu u pogledu pandemije i svih nevolja koje ona donosi sa sobom?

– Ekonomski pad je vidljiv svuda. Mnogi su zatvorili razne biznise, od restorana, raznih salona, fitnesa na dalje.
Čini mi se da je ipak ta Amerika vrlo moćna i da politika sadašnja radi samo na tome da se pomogne raznim poduzetnicima. Na koncu država je isplatila ogromne cifre novca svim građanima, koji su ostali bez posla itd.. Pomalo se normalizira, trebat će vremena.
Sport je sa malo publike, koncerata skoro i nema. Vidim čak i veće zvijezde da rade koncerte online… To je realnost.

U kojoj mjeri vam se život promijenio u proteklih godinu dana? Kako živite u epohi obilježenoj COVID19?

– Promjena je drastična. Prije Covida sam održao tri godine za redom turneju po Australiji i Zelandu. Nastupao sam u Kanadi, Floridi, Chicagu, nekoliko dalmatinskih večeri ovdje u LA. Ne nastupam jako puno iskreno, ali i ovo malo što sam radio je stalo.
Vesele me razni drugi projekti gdje sam pozvan. Naravno audio, pa sam gost i na par albuma mojih prijatelja i kolega koji izdaju uskoro albume kod nas u Hrvatskoj i regiji.
Pisao sam glazbu i za neke glazbenike i pjevače u nas. A prije svega sam u ulozi tate svojoj kćerki Emi. Pratim školu pomalo, odvozim je u školu plesa, kuham,
jer na svu sreću moja je supruga ostala u svom poslu tekstilnog dizajna. Kažem srećom, jer su mnogi izašli iz biznisa te branše.

U pogledu planova vezano za nove skladbe i album kakve su vam želje?

– Što se albuma tiče volio bih imati live album ili čak akustično live. To mi još fali. Singlovi će ići redovno, pa i kolekcije razne, kao i video zapisi. Uskoro mi izlazi ploča, baš vinil, »The best of« to me jako veseli. Naime, prošle godine sam htio proslaviti 40 godina karijere koncertom u svom Karlovcu, pa smo odgodili za pred ljeto ove godine. Kako situacija jos nije kako treba, još je sve skupa na »stand by« a jako bi volio, jer sam pripremio koncert uz klavir. Za Karlovačko kazalište Zorin Dom. Samo klavir i ja, s odabranim pjesama s 14 albuma. I još jedna prilika da mi Crorec, moja firma za koju izdajem albume odavnina, uruči platinasti album za »Dao sam dušu«, koji su mi pripremili. Iako je to moja osobna karta, pa imam prijevode na albanskom, makedonskom i maorskom jeziku, fasciniralo me što sam na Zelandu imao publiku koja zna moje pjesme i to Maore. To vam je najveća nagrada kad neko tko ne razumije jezik pjeva zajedno s vama.
Ili kad imate brodić s vašim imenom u muzeju Dalmatinskog kluba u Oklandu koji me naravno čeka… Kao što čeka i Nepalac Bishwa da jednom odemo skupa s obiteljima na Himalaye… A naravno čeka i moja Hrvatska, gdje će Ema uz baku ponovo usavršiti hrvatski jezik.