Alan Kljajić diplomirao je, koncem listopada, kompoziciju s instrumentacijom na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, u klasi prof. Berislava Šipuša. U hrvatskim je medijima poznat kao osoba koja je prošla put od beskućnika do akademskog skladatelja.
Koncert je, za njega, latentna liturgija, glazba – život, opraštanje – najveća ljudska vrlina. Iako mu se, na životnom putu, svako malo nešto prepriječi, Alan i dalje korača vedrog duha i to, od prošlog mjeseca, po Sesvetama – njegovom novom domu u kojem sprema neke nove glazbene poslastice.

Na čemu trenutno radite?

– Novo djelo je u nastanku i to me čini posebno sretnim. Kuha mi se već dugo u glavi i napokon sam krenuo ozbiljno raditi na istom. Riječ je o sakralnom djelu – »Sabbath Mater«, odnosno »Stala plačuć’ tužna mati«. To je stara sekvenca, stari tekst nepoznatog autora, koja se izvodi za vrijeme korizme. Pasijonskog je karaktera i dugo sam to htio uglazbiti. Čekao sam diplomu i sada, kada je ista došla, bacio sam se na taj posao.

Četiri evanđelista

Puno je skladatelja posegnulo za tim tekstom.

– Tako je. Ima i pučkih predanja, gregorijanskih korala, ali i renomiranih, povijesnih skladatelja – Pergolesi, Penderecki, Vivaldi. Tekst je prekrasan, stoga ne čudi.

Kad smo se već dotakli skladatelja, koga biste istaknuli kao uzora?

– Što se svjetske scene tiče, zasigurno Arvo Pärt, od domaćih – tu su profesori Kempf, Šipuš, Klobučar te, naravno, Frano Parač. To su, po mom sudu, četiri evanđelista, što se tiče modernog hrvatskog skladanja. Cijenim i Ivu Josipovića. Koliko sam primijetio, kod njega ima utjecaja poljske škole – tu je svakako poveznica Krzysztof Penderecki – čijeg sam djela i sam pobornik. Ali Epikurov vrt je fantastična skladba.

Kako izgleda jedan proces skladanja?

– Ja ne skladam za klavirom – uvijek u glavi stvaram svoju glazbu. To dugo traje – i kad sam konačno spreman, odmah napravim partituru. Ne radim skice, iako poštujem i taj princip rada.

Koliko vaš opus broji skladbi?

– Baš sam pred kraj studija, s mentorom, radio popis svojih skladbi. Sveukupno 41 skladba – od dvominutnih do klavirskih koncerata.

Vi ste diplomirali komponiranje, ali ste završili preddiplomski studij dirigiranja. Dojma sam kako velik broj ljudi uopće ne shvaća važnost dirigenta u orkestru.

– Pa, tu ste u pravu. Uvjeren sam da se bez dirigenta ne može. Radili su se i pokusi s orkestrom, s vrlo jednostavnim djelima, s i bez dirigenta, i rezultati se itekako razlikuju. Vaš kolega za pultom ima svoj tlak, svoj put srca, a vi imate svoj. Vas dvojica, bez neke koordinate, ne možete raditi istu stvar. Ja znam da to smiješno izgleda, kada dirigent radi to što radi – ali to je itekako važno. Kao u zračnoj luci, kada se iz tornja navigira zračni promet. Riječ je o vrlo ozbiljnom i odgovornom zvanju. Da biste bili dirigent, morate biti i latentni diktator, priznali mi to ili ne. Postoji udruženje skladatelja, udruženje arhitekata, ali ne postoji udruženje dirigenata – to su vam egomanijaci, ha-ha. Ukratko, posao dirigenta je oformiti i voditi određeno glazbeno djelo koje se u datom trenutku izvodi. Ono što publika vidi, »mahanje rukama«, to se nauči za petnaest minuta. Ali posao iza toga – priprema partiture, poznavanje glazbenih stilova, estetike glazbe, poznavanje filozofije glazbe, glazbenih pravaca, sposobnost procjene što orkestar, ili ansambl, u datom trenutku može ili ne može te što vi iz njih, u datom momentu, možete izvući. Puno je tu posla, a velik je broj dirigenata koji se samo rukama bave i žele honorar. Ono malo istinskih – to su ljudi koji se ingeniozno bave gore navedenim stvarima. Zato i imate malen broj poznatih dirigenata u svijetu.

Kakav ste bili student?

– Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Ruku na srce, zbog svih zdravstvenih problema koji su me snašli, nisam bio niti siguran hoću li uspjeti diplomirati. Ja, da sam imao studenta poput sebe, izbacio bih ga 1.000 puta s Akademije. Nisam ja bio lijen, već se nisam uklapao u taj sustav. Ako mene, u jednom trenutku, zainteresira Palestrina – ja sam bio u stanju po njemu drviti šest mjeseci, a sustav drugačije funkcionira, postoji određeni red. Imao sam sreću da mi predaju profesori koji su me uvijek vraćali u taj red. Bili su, što se tiče spomenutih bolesti, vrlo obzirni i susretljivi. Ja sam im na tome doživotno zahvalan, posebice profesorima Tanodiju i Seletkoviću. Ali, ja sam sve svoje zadatke obavljao, kao i svaki drugi student. Samo, sve je lakše kada nailaziš na ljudsko razumijevanje.

Ljudsko razumijevanje

Kada govorite o vašem zdravstvenom stanju, mislite na sarkoidozu?

– Tako je. Nedavno mi je otkrivena autoimuna bolest sarkoidoza, koja mi je zahvatila pluća. Kada sam, u proljeće ove godine, otišao k sestri u Njemačku, jer nisam imao smještaj u Hrvatskoj, doživio sam ozljedu prilikom koje mi se inficirala desna noga. Tijekom operacije – a bilo ih je pet u dva tjedna, uspostavljeno je da moje disanje nije pravilno. Tada sam počeo uzimati terapiju, desno stopalo mi je paralizirano, pa se krećem uz pomoć štaka, ali se nadam najboljem.

Nerijetko, u svojim javnim istupima, spominjete i Vašu borbu sa shizoafektivnim poremećajem mješovitog tipa, nastojeći skinuti veo stigme koja prekriva psihičke bolesti u našem društvu.

– Otpočetka vjerujem kako o tome treba govoriti kako bismo demistificirali psihičke bolesti i psihičke bolesnike. Meni je 2017. godine dijagnosticiran shizoafektivni poremećaj mješovitog tipa. Specifičnosti te bolesti su elementi bipolarnog poremećaja i shizofrenije. Prošao sam i psihozu, kao i dugu, tešku depresiju. Godinu i pol nisam napisao niti jednu notu. Riječ je o bolesti kao i svakoj drugoj te ju se može držati pod kontrolom.
Čovjek se sa svime nauči boriti, ako ima volje i želje. Ali, kažem, trebali bismo, kao društvo, puno više o tome razgovarati.

Važnost opraštanja

Fascinantno je kako ste, unatoč svim životnim poteškoćama, Vi i dalje nasmijani, optimistični i dobroćudni. Kako Vam to uspijeva?

– Ja ne vjerujem u sudbinu, niti u sreću. Nekidan sam baš razmišljao o tome. Primjerice, u Bibliji – najvažnijoj knjizi Zapadne civilizacije, nigdje se ne spominju te dvije riječi. Vjerujem da svaki čovjek može biti kreator svog životnog puta. Imamo taj potencijal, praiskonski. Bilo je situacija u kojima sam ja mislio kako više nemam nikakvog izlaza – kako je sa mnom gotovo. Posljednji je put to bilo kada sam nepokretan ležao u bolnici. Onda sam shvatio kako uvijek može biti gore, ali može biti i bolje. To je možda banalna filozofija, nekome se čini ispraznom, ali mene je to mnogo puta spasilo. Iako sam često puta bio u tami, uvijek se u životu pojavi svjetlo i to je ono što me čini i nasmijanim i optimističnim. Kako i ne bi?

Znači, nikad nije kasno za novi početak?

– Naravno da nije! To i jest poanta! Pa imate milijun onih filmova o uspješnim kompanijama i njihovim osnivačima. Koliko puta nisu uspjeli prodati neki patent, već su uspjeli tek iz tisućitog puta? Ali to je to – upornost ne treba biti agresivna ili radikalna, jednostavno mislim da u nutrini sebe treba osjetiti da vam je dano nešto za što se vrijedi boriti, odnosno zalagati. A svatko od nas posjeduje to nešto.

Vi, doista, s lakoćom govorite o stvarima o kojima se mnogi srame govoriti. Čini mi se da je tome razlog i što ste oprostili – prvenstveno svojim roditeljima, a onda i društvu koje vas je nerijetko osuđivalo?

– Opraštanje je najveća vrlina. Bez opraštanja postajete frustrirana i nesretna osoba. Naravno da se opraštanje razvija. I ja sam često bio ljut na sve oko sebe. Znate kako se kaže: Sveci imaju svoju prošlost, a grešnici budućnost. To je ono što mene vodi i što mi je jako važno u životu, baš kao i ljudsko razumijevanje. Oprostio sam svima koji su mi nanijeli zlo – od obitelji pa do kolega iz školskih klupa. Taj je proces, priznajem, dugo trajao – ali tim sam činom oslobodio sebe.

Koliko vam je glazba pomogla na vašem životnom putu?

– Glazba jest moj život. Profesor Nježić je jedanput rekao kako nas skladanju nitko ne može naučiti, niti jedan profesor – to čini onaj jedan posto koji moramo imati u sebi. Ostalih 99 posto odnosi se isključivo na rad. Ja glazbu nosim u sebi, rodio sam se s njom, ona je moja životna suputnica.

Pobornik sinteze

Kojem ste glazbenom pravcu priklonjeni, prilikom skladanja?

– Profesor Ivo Josipović kazao je kako je sada, u glazbi, vrijeme vrtova. Imate širok spektar glazbe – sve je ponuđeno, od povijesno osviještenih izvedbi do dodekafonije. Sigurno će doći i još poneka tehnika, s vremenom. Svatko bira vrt koji mu se sviđa. Meni osobno – Tintinnabuli Arva Pärta. Ne koristim je, ali je obožavam slušati i izuzetno je cijenim. Kao i neoromantičnu fazu Pendereckoga. Ja sam pobornik sinteze – spoja starog s novim. I sam to primjenjujem u svojim kompozicijama. Puno mladih skladatelja se boji pisati nešto svojstveno, iz straha da ga više nitko neće zvati i naručivati skladbe. To je zapravo tužno. Treba voditi računa o sebi, o svojoj nutrini, o istinskoj misli koju treba iznijeti na taj notni papir. Profesor Kempf mi je tu veliki uzor – sebi je ostao vjeran, prepoznatljiv je, estetski nenadmašiv.

Za kraj – kako gledate na pop smjerove u sakralnoj glazbi?

– Nisam pobornik toga. Tu sam pristaša Ratzingera i njegova mišljenja o sakralnoj glazbi. Kada gledate, primjerice, pravoslavce, prof. Kranjčević je sjajno primijetio – zašto bi se tamo trebale uvoditi orgulje? Nema potrebe. Jedna ruska liturgija – to je kao da ste u teatru, milina za slušati. Upravo to držanje tradicije, u glazbenom smislu, privlači ljude. Misliti kako će se crkve popuniti bubnjevima i gitarama – to je čisto podilaženje i nema nikakve veze sa sakralnom glazbom već samo s banaliziranjem iste. Meni je jasno da je lakše uzeti gitaru i udarati četiri akorda no naučiti gregorijanske korale. Ali to je linija manjeg otpora. A da ne govorim o tome kako su mnogo puta te kompozicije upitne kvalitete. Često je nemoguće, u nekoj manjoj župi, imati zbor i orguljaša koji će izvoditi Mozarta i Palestrinu. Ali ima programa koji se mogu izvoditi, a da su u duhu sakralne glazbe i izvora, kao takvog.