Sunce obično nosi pozitivnu i veselu glazbu, ali kad ga prebacite u Međimurje, nizinski i međuriječni bajkoviti dio Hrvatske i Slovenije, onda je i to sunce nešto tamnije i bitno udaljenije od mediteranske vedrine i pozitive.

Da je tome tako, potvrđuje i novi album domaće etno dive Dunje Knebl koja je u suradnji s riječkim gitarističkim virtuozom Zoranom Majstorovićem složila dojmljiv album koji pod nazivom »Sonce« nudi obrade deset narodnih pjesama kontinentalne Hrvatske – najviše Međimurja i sjevernih dijelova Hrvatske – vezanih tematski uz sunce.

Naravno, kad se udruži dvoje ovako kvalitetnih i iskonskih glazbenika, onda konačan rezultat i ne može biti loš pa će u »Soncu« uživati glazbeni sladokusci, posebno oni skloniji etno i folk zvukovlju kojeg je ovaj album prepun.

Komorna folk glazba

Govoreći o nastanku ovog albuma, Zoran Majstorović je rekao:

– Kada smo iz prebogatog bazena hrvatske tradicijske glazbe birali skladbe koje ćemo snimiti na ovom albumu, prvenstveno smo se vodili pričama koje pjesme pričaju i idejom zvuka koji smo htjeli dobiti.

Svaka pjesma je zasebna priča, i tekstualno i glazbeno, i htjeli smo svaku od njih ispričati na način da emocije koje tekst sadrži budu upotpunjene glazbenom podlogom koja će im odgovarati senzibilitetom, bojom i teksturom.

Budući da sam znao da ćemo Dunjin glas i moje akustične žičane instrumente snimati uz gudački kvartet, zvuk koji sam imao na pameti nazvao sam komorna folk glazba kako bih sebi i svima koji su uključeni u proces realizacije ovog albuma što lakše dočarao zvuk koji tražim.

Sve priče koje ove pjesme pričaju satkane su od svakodnevnog životnog tkiva i kao što im je tematika bila aktualna u vremenu kada su nastale, tako je aktualna danas i bit će i u budućnosti.

Bilo ih je zaista veliko zadovoljstvo snimiti i nakon cijelog ovog procesa pred nama i vama je »Sonce«, naša audiobajka.

Dvojac koji je stvorio glazbenu čaroliju, Foto: Promo

Međimurska melankolija

A tu bajku otvara skladba »Postaj sonce« (Zastani, sunce) s tipičnom međimurskom melankolijom u glazbi i tekstu pri čemu slušamo, u ovom slučaju pun bola i patnje, glas Dunje Knebl koja pjeva o djevojci koja priča o svom Juri, »mlademu vojaku koji se u vojsku odpravla«, što njoj nije nimalo drago.

Raspoloženje iz ove sjetne priče nastavlja se i u temi »Lepi Juro kres nalaže«, kao i u »Kanila ga je ženiti«, ali joj to ne uspijeva jer »on u vojsku mora iti« i »odjahal je med soldate, velku žalost doma stavil«.

Istu tu tugu i patnju čujemo i u »Zakaj grlica« gdje se djevojku pita zašto si želi smrt, a još je očitije u sjajnoj, ali vrlo tužnoj »Ftica lastavica« u kojoj slušamo kako ta ptica lastavica leti »črez tri šume i tri gore« do njegove drage i nosi »listeka« voljenoj.

Nažalost, nije je našla jer ona »v črni zemljici počiva«. Ovu skladbu posebnom čine zaista izvrsne latino gitare koje su majstorski ugrađene u ozračje međimurskih ravnica i rijeka pa tvore jedan zaista poseban pristup etno i world music sceni.

Isto se može reći i za odličnu »Blijeda djeva« koja u glazbi koristi čuveni motiv divne starogradske pjesme »Fijaker stari« da bi bogata glazbena podloga bila upotpunjena mandolinama te opet španjolskim gitarama koje idealno idu uz priču o mrtvoj djevojci koja iz groba poručuje svom bivšem dragom – »nevjerniče kad mi grobu priđeš, ti se sjeti svoje ljubavi, koja ti je najvjernija bila, koja te je žarko ljubila«.

Tematikom joj je slična »Dunaj voda mi teče«, pravi panonski razvučeni i mirni ravnica-blues s puno melankolije i sveprisutne tuge koju mladić iskazuje i riječima kako mu je bolje »v grobu, grobu« ležati nego biti bez nje.

Sjajan spoj

Nešto je malo optimističnija »Djevojčica ruže brala« u kojoj slušamo štoriju o patnji jer se nesretnoj djevojci koja bere ruže oženio za drugu dragi kog je ljubila, a vedriji ton pjesmi daje ukulele, mada ga nadjačavaju i dalje melankolični gudači. Da nema (opet!) slutnje smrti, najpozitivnija tonom bila bi »Lepšega nije« u kojoj – uz odlično korištenje saza – slušamo kako nema ljepše stvari od trenutka »kad malo Međimurje se posvud je cvetiče«, a med tim »cvetjem« samo je jedna ružica!

Za kraj dvojac Knebl/Majstorović podastire slušateljima »Sonce je zašlo« u kojem slušamo kako je sunce zašlo za velike planine, a djevojku koja pjeva obuzima takva tuga pa kaže »ja ne marala kaj bi hrmla mam« (ne bi marila da baš sada i umrem). Lagani mračni međimurski valcer uz gudače, gitaru i oud dostojan je završetak zaista sjajnog albuma kroz koji su divno spojeni etno elementi Hrvatske s glazbenim nasljeđem nekih drugih krajeva.

Osjeti se to ponajprije u Majstorovićevim izboru raznih žičanih instrumenata (uz gitare tu su još i oud, saz, kora, ukulele, bisernica i mandolina), a posebnom nesvakidašnjem ugođaju svakako jako doprinosi i Gudački kvartet Delta koji djeluje u sastavu – Osman Eyublu (prva violina), Dajana Marelja Pašalić (druga violina), Iva Štefančić (viola) i Paola Genovese (violončelo).

Naravno, sve to ukrašeno je i obogaćeno prepoznatljivim glasom Dunje Knebl, a ukupan rad zasigurno ide u red onih albuma koji se ravnopravno nose s etno world music svjetskom glazbenom scenom gdje će zasigurno naići na odlične kritike i isto takav prijam.

No, za Dunju Knebl i Zorana Majstorovića to je već uobičajeni standard.