Njemačka diskografska kuća ECM (Dancing Bear) objavila je novi album pijanista i skladatelja Vijaya Iyera, sedmi koji je snimio za tog izdavača, drugi što ga je za ECM snimio u trio formaciji, a prvi sa svojim novim triom u kojem mu se pridružuju Linda May Han Oh i Tyshawn Sorey.

Poput njega i oni su nezaobilazne osobnosti u svijetu nove kreativne glazbe. Skladateljica, kontrabasistica i bas gitaristica Linda Oh je na prošlogodišnjoj listi međunarodne Udruge jazz novinara zauzela prvo mjesto u kategoriji basista i to treću godinu zaredom, a bubnjar Sorey je svestrani skladatelj, ujedno multiinstrumentalist, ali i profesor suvremene glazbe te, poput Iyera, dobitnik MacArthurove nagrade Genius.

Dok je Linda Oh njegova novija suradnica, iako zajedno sviraju već nekoliko godina, Sorey s njim svira od 2002., kada su zajedno snimili Iyerov album »Blood Sutra«. Od tada su često surađivali, uključujući snimanja za Iyerove albume »Radhe Radhe: Rites of Holi« i »Far From Over«.

Prvi put su se udružili kao trio na Međunarodnoj radionici za jazz i kreativnu glazbu Banff u Alberti u Kanadi gdje su Iyer i Sorey umjetnički ravnatelji, a Linda Oh dugogodišnja gostujuća predavačica.

Trio je od samog početka ostvario iznimno zajedništvo i sjajnu komunikaciju te su odlučili nastaviti djelovati u toj formaciji, svojevrsnom all star bendu. Nakon što su u ovoj postavi svirali tijekom cijele 2019., krajem te godine uvježbani su materijal snimili u Oktaven Audio Studiju u Mount Vernonu u državi New York za CD »Uneasy« koji će, u sklopu europske turneje, promovirati 5. studenoga u Maloj dvorani Lisinskog u Zagrebu, na Zagreb Jazz Festivalu.

Logično je da su album, koji je objavljen kao CD i dvostruki LP, snimili za ECM i da je uz Iyera koproducent utemeljitelj te diskografske kuće Manfred Eicher.

Naime, svo troje glazbenika već su ostvarili suradnju s ECM-om. Osim što je snimio dva albuma u duo formaciji: »A Cosmic Rhythm with Each Stroke« s trubačem Wadadom Leom Smithom i »The Transitory Poems« s pijanistom Craigom Tabornom, Iyer je kao vođa sastava snimio tri izdanja: »Radhe Radhe: Rites of Holi« iz 2014., koji donosi filmsku glazbu, »Mutations« iz 2014. što ga je snimio s gudačkim kvartetom, »Break Stuff« iz 2015. s triom i »Far from Over« iz 2017. sa sekstetom.

Linda Oh je svirala na snimanju albuma »Lucent Waters« iz 2018. njemačkog pijanista Floriana Webera, a Tyshawn Sorey na snimanju albuma »Bells for the South Side« iz 2017. saksofonista Roscoea Mitchella. Sva su u izdanju ECM-a.

Izazov i odgovornost

Veći dio albuma čine Iyerove skladbe nastale u raznim razdobljima njegove dvadesetogodišnje karijere, ali mnoge od njih, zapravo njihov nastanak, možemo povezati s istom vrstom osjećaja.

Naime, posebna vrsta emotivnosti u glazbi na ovom albumu naslućuje se već u njegovom nazivu »Uneasy« što možemo prevesti kao nelagodu, nešto mučno, uznemirujuće, zabrinjavajuće, nesigurno. Naime, Iyer se referirao na tjeskobu uzrokovanu pandemijom, ali i političke i društvene nejednakosti, napetosti i nemire koji donose sve više stresa u novom svijetu, a rješenje pronalazi u samoj glazbi. Poruka je da je voda došla do grla i da je rješavanje ovih problema prioritet.

U Lindi Oh pronašao je srodnu dušu. Naime, i ona je osjetljiva na socijalnu nepravdu, nejednakost u društvu i ekološke probleme, o čemu se izjašnjava kao aktivistica, ali i kroz umjetnički rad.

Osim što su njezini albumi u potpunosti proizvedeni u skladu s najvišim standardima očuvanja okoliša, a umjesto diska nudi mogućnosti digitalnog skidanja glazbe, svojim aktivizmom zadire i u političko djelovanje kroz koje pokušava unaprijediti kvalitetu života.

Zapravo »Uneasy« je izvorno bio naziv zajedničkog djela koje su 2011. Iyer i koreografkinja Karole Armitage ostvarili za baletnu predstavu, koja je aludirala na kontradikcije i osjećaj nesigurnosti nakon terorističkog napada koji se dogodio 11. rujna. Jedna od tih uznemirujućih skladbi je »Children of Flint« koju je Iyer napisao 2019. i posvetio djeci iz Flinta, grada u blizini Detroita u Michiganu.

Naime, zbog velikog nemara i sustavnog rasizma pitka je voda u cijelom gradu bila zatrovana olovom. Tisuće, uglavnom afroameričke djece u tom gradu bilo je izloženo prevelikoj razini olova, što je dovelo do široko rasprostranjenih zdravstvenih problema, kroničnih bolesti i poteškoća u učenju, a problem je bio zataškan od strane vlade.

Skladbu »Combat Breathing« je, pak, napisao 2014. za izvedbu s koreografkinjom Palomom McGregor, kao podršku političkoj akciji na Glazbenoj akademiji u Brooklynu nakon policijskog ubojstva Erica Garnera 2014. i prvih prosvjeda provedenih pod sloganom Black Lives Matter, a premijerno ju je izveo s ansamblom za suvremeni ples.

Na album je odlučio uvrstiti i jednu solo izvedbu, riječ je o glazbenoj kontemplaciji baziranoj na skladbi »Augury«, kao zlokobni predosjećaj globalne more koja se počela ostvarivati u vrijeme snimanja.

Podsjetnik je to na glazbeni aktivizam tijekom 1950-ih i 1960-ih kad su u duhu borbe za ravnopravnost i ljudske slobode svoja djela stvarali Max Roach, Sonny Rollins, John Coltrane, Charles Mingus, Archie Shepp i drugi jazz glazbenici. Iyer je tako prihvatio izazov i odgovornost za popravljanje stanja u koje smo se sami doveli.

Spomenik duhovnosti

No, to je tek jedna od mnogih strana Iyerovog stvaralaštva koje su uključene u oblikovanje ovog albuma. Koliko god bio tematski, i na njemu se predstavlja kao svestran glazbenik koji s pažnjom i poštovanjem izučava razne glazbene modele i koristi ih u svojem stvaranju, ponajviše one iz postbopa, free jazza, klasične glazbe, ali i one koje je učio sudjelujući u osmišljavanju projekata s redateljima, pjesnicima i koreografima.

Jedan od primjera njegovih širokih pogleda na glazbenu umjetnost je skladba »Configurations« koju je već snimio za album »Panoptic Modes« iz 2001. Bio je to pokušaj uključivanja određenih ritmičkih obrazaca karakterističnih za glazbu iz južne Indije. Naime, Iyer je rođen u Albanyju u SAD-u, a roditelji su mu Indijci tamilskog podrijetla što je, između ostalog, utjecalo i na njegovo proučavanje indijske glazbe i uključivanje nekih njezinih elemenata u svoje stvaralaštvo.

Skladbu »Retrofit« napisao je 2019. za veću formaciju, a za ovu priliku ju je preradio, zapravo ogolio za izvedbu s triom. Još jedan odraz njegove svestranosti je skladba »Touba« koju je napisao s Mikeom Laddom, američkim hip-hop glazbenikom iz Bostona koji živi u Parizu, a koji je proglašen kraljem hip-hop koncepta.

»Entrustment« je, pak, skladao u čast zapanjujućem međukulturnom spomeniku ljudske duhovnosti, potaknut posjetom pustinji Gobi gdje je razgledao Dunhuang, skup stotina budističkih pećinskih hramova nastalih tijekom nekoliko stoljeća od 500. do 1200. godine prije Krista. Sjajan odabir za kraj, kao iskaz nade i povjerenja u ljudski rod. Svaka od tih skladbi donosi ugođaj primjeren temi i kontekstu.

Iako je na svojim dosadašnjim albumima on autor većine skladbi, često je, pa tako i na ovom, ubacio pokoji standard. Među njima izvodio je djela poznatih jazz instrumentalista, posebice pijanista koje cijeni i na koje je želio ukazati: Buda Powella, Dukea Ellingtona, Billyja Strayhorna ili Theloniousa Monka. »Najveći dug imam prema afroameričkim pijanistima i skladateljima 20. stoljeća«, rekao je u jednom od naših razgovora.

»James P. Johnson, Duke Ellington, Thelonious Monk, Bud Powell, Herbie Nichols, Randy Weston, Andrew Hill, McCoy Tyner, Alice Coltrane, Sun Ra, Geri Allen, Horace Tapscott, Elmo Hope… Popis je jako dug. Proučavao sam glazbu svakoga od njih i mogu reći da tu nije riječ o sukobu zagovornika i protivnika tradicije.

Ova je glazba stara stotinu godina. Kad govorimo o tradiciji, odmah pokušavamo ukalupiti nešto što nije fiksno. U odnosu na svjetske tradicije, jazz je mlad, jako mlad. Za mene je to povijest ideja, različitih sustava znanja i pristupa istim pitanjima.

Kako uz pomoć svog instrumenta namamiti ljude na ples? Kako ih rasplakati ili nasmijati? Kako ispuniti prostoriju zvukom, a da vam se ne zamagli pred očima? Kako riješiti te jednostavne, osnovne probleme u vezi s glazbom?

Kako da zahvaljujući vama svatko osjeti ritam u tijelu? Mnogo je načina da se to postigne klavirom. Chopinu je to pošlo za rukom, Monku također. Jasonu Moranu to polazi za rukom. Ja to pokušavam postići. To mi je važno. Nije toliko važno kako ova glazba treba zvučati, samo se pitam što ti ljudi čine, kako to postižu, kako su došli do takvih ideja.«

Mentorici s pijetetom

Zato je na ovaj album uvrstio kompleksnu skladbu »Drummer’s Song« jazz pijanistice Geri Allen. Nju je apostrofirao i na prethodnom albumu »The Transitory Poems« iz 2019., koji je snimio u duetu s pijanistom Craigom Tabornom.

CD su posvetili pijanistima suvremenog jazza: Cecilu Tayloru, Muhalu Richardu Abramsu i Geri Allen. Osim toga, jedina skladba koju ne potpisuju oni je »When Kabuya Dances« Geri Allen koja je preminula 27. lipnja 2017. u šezdesetoj godini života, tri godine nakon što se hrvatskoj publici predstavila solističkim recitalom na Jazz.hr-u u Maloj dvorani »Lisinski«. Naime, Iyer drži da je podcijenjena, da zaslužuje veću pažnju, da njezina djela trebaju biti na repertoaru svih jazz glazbenika.

Između ostalih posveta ovoj divnoj pijanistici i autorici, Vijay je odsvirao skladbu »Drummer’s Song« na koncertu posvećenom Geri Allen održanom 2018. na New York City Winter Jazzfestu. Taj je nastup, zahvaljujući zadivljujućoj izvedbi s hipnotičkom melodijom i ustrajnom poliritmijom, časopis DownBeat proglasio jednim od vrhunaca festivala.

Iyer je dobro poznavao Geri Allen, koja mu je bila prijateljica i mentorica te je studiozno proučavao njezinu glazbu, a kad je ušao u njezinu suštinu odlučio ju je tumačiti na nov, osoban način. Istomišljenika je ponovo pronašao u Lindi Oh.

Naime, Geri Allen je jednako snažan dojam ostavila i na nju. »Djelo pokojne Geri Allen jedno je od mojih najvećih nadahnuća«, rekla je u jednom od naših razgovora. »Bila je tako topla, nježna, produhovljena osoba.

Zbog nje sam promijenila neke svoje poglede na glazbu i svijet koji nas okružuje. Snažan dojam na mene je ostavila dok smo se družile u njezinom domu u New Jerseyju. Vodila je glazbeni kamp u kojem sam radila, koji je bio namijenjen isključivo ženama, a u koji su dolazile srednjoškolke i studentice.

To me istinski osnaživalo. Ona je u moj život donijela nešto tako čisto, neki topao stav pun suosjećanja. Sjećam se da mi je govorila da se ljudi ponekad nađu u traumatičnim situacijama, ali moraju ih razriješiti i nastaviti dalje.

Bila je brižna i imala je tu empatičnu crtu. To me doista strefilo. Shvatila sam da podučavanje ne mora biti zasnovano na staroj školi i strogoći. Naime, kroz proces učenja glazbe svakoga treba prihvatiti i svakom se treba pristupiti na drukčiji način. Primjerice, posebnu brigu treba posvetiti nekome tko je možda doživio neku vrstu traume.«

Poput leoparda

Kad govori o tradiciji, Iyer misli i na jazz standarde. Na ovaj album odlučio je uvrstiti obradu skladbe »Night and Day« Colea Portera, potaknut interpretacijom tenor saksofonista Joea Hendersona koja je zabilježena na njegovom albumu »Inner Urge« iz 1966., na kojem zapaženu ulogu ima sjajni pijanist McCoy Tyner, još jedan od glazbenika čije je stvaralaštvo proučavao posvetivši mu puno vremena i ogroman trud.

Iyar je skladbu prilagodio svojem viđenju glazbe i senzibilitetu ovog trija u kojem Linda Oh i Tyshawn Sorey ne igraju sporedne uloge. Naime, Iyer je dobro promislio prije nego ih je spojio i bio je u pravu.

Iako je ova glazba svojevrsni nastavak one s albuma »Break Stuff«, naširoko hvaljenog kao jednog od najboljih u 2015., koji je snimio u triju s kontrabasistom Stephanom Crumpom i bubnjarom Marcusom Gilmoreom, ovaj je trio ipak nešto posebno.

Naime, Iyer je dovoljno mudar da si neće dozvoliti ponavljanje ili površnost samo zbog hiperprodukcije, što je čest slučaj na današnjoj jazz sceni. Izvedbe s Lindom Oh i Soreyem imaju drukčiji smisao, donose drukčiji naboj, drukčiju vrstu komunikacije, drukčiju slobodu.

Trojka je ostvarila sjajnu komunikaciju i različitosti svakog od njih pretvorila u prednost, u neku drugu vrstu zajedništva. Njihove su međuigre ostvarene kroz jezik jazza, ali oslobođene bilo kakvih ograničenja, s ubacivanjem elemenata raznih stilova koje su proučili i koje još uvijek proučavaju.

Izvedbe su to koje slušatelje ostavljaju zabezeknutima, u nevjerici da je moguće tako nešto ostvariti, da ipak još nije sve rečeno, da su nova glazbena iznenađenja i uzbuđenja još uvijek moguća, ali i da glazba ne mora biti samo ono što je zapisano kao notni predložak.

U slučaju ovog trija ona je nešto više – izraz nesputanosti, lepršavosti, spontanosti… No, na takav način moguće je stvarati, a da budete uvjerljivi, jedino ako ste iznadprosječno potkovani, a ovi glazbenici to jesu. Zato njihove izvedbe, koliko god bile složene, djeluju prirodno. Osim toga, što je možda još važnije, djeluju autentično.

Veliku zaslugu za to ima upravo Vijay Iyer. Briljantan je kao pokretač, ali i instrumentalist. Izvan pozornice je uvijek ozbiljan i smiren, ali to je samo jedna strana njegovog karaktera. Na koncertu se, poput leoparda koji strpljivo čeka proučavajući plijen, u trenutku kad odluči krenuti pretvara u eksplozivnu, učinkovitu, krvoločnu zvijer.

Naime, kad zasvira to je sve samo ne hladno i proračunato. Njegove su izvedbe nabijene emocijama, tople, produhovljene, živopisne, razbarušene. Glazba je to koja pobuđuje asocijacije na tjelesne reakcije: zamahe, energično hiphopersko ljuljanje, trčanje, aerobik, sportske aktivnosti, a zapravo najviše na suvremeni ples. Možda mu je zato bliska plesna umjetnost. Možda je to iskra koja ga potiče za stvaranje glazbe za ples.